IBRAHIM: Jesu li judaizam i kršćanstvo jednako nasilni kao islam?

Raymond Ibrahim

Rachel Titiriga/Creative Commons

“Postoji daleko više nasilja u Bibliji nego u Kuranu; ideja da se islam nametnuo mačem je zapadnjačka izmišljotina, izmišljena tijekom križarskih dok su, zapravo, zapadni kršćani bili ti koji su vodili brutalne svete ratove protiv islama.”[1] Tako je proglasila bivša redovnica i samoprozvana “neovisna monoteistkinja”, Karen Armstrong. Ovaj citat sumira najutjecajniji argument koji trenutačno služi za odbacivanje optužbi da je islam inherentno nasilan i netolerantan: Sve monoteističke religije, kažu zagovornici takvog argumenta, a ne samo islam, imaju svoj udio u nasilnim i netolerantnim svetim spisima, kao i krvave povijesti. Dakle, kad god se islamski sveti spisi — ponajprije Kuran, uz izvješća o Muhamedovim riječima i djelima (hadisi) — istaknu kao dokazi o urođenoj ratobornosti religije, neposredni odgovor je da su drugi spisi, osobito judeo-kršćanski, jednako tako prožeti nasilnim odlomcima.

Ovaj argument vrlo često prekida svaku raspravu o tome jesu li nasilje i netolerancija jedinstveni islamu. Umjesto toga, uobičajeni odgovor postaje da do nasilja ne dovodi islam per se, već muslimanske pritužbe i frustracija — pogoršana ekonomskim, političkim i društvenim čimbenicima. Činjenica da se ovo gledište savršeno slaže s “materijalističkom” epistemologijom sekularnog Zapada, čini ga još neupitnijim.

Stoga, prije nego osude Kuran i povijesne riječi i djela islamskog proroka Muhameda za poticanje nasilja i netolerancije, Židovima se savjetuje da razmotre povijesna zlodjela koja su počinili njihovih hebrejski preci kao što je to zabilježeno u njihovih vlastitim spisima: kršćanima se savjetuje da razmotre brutalni ciklus nasilja koje su njihovi pradjedovi počinili u ime svoje vjere protiv nekršćana kao i protiv svoje kršćanske braće. Drugim riječima, Židovi i kršćani se podsjećaju da oni koji žive u staklenim kućama ne bi smjeli bacati kamenje.

No, je li to doista tako? Je li analogija s drugim spisima legitimna? Može li se hebrejsko nasilje u drevno doba, kao i kršćansko nasilje u srednjem vijeku, usporediti ili objasniti ustrajnost muslimanskog nasilja u moderno doba?

Nasilje u židovskoj i kršćanskoj povijesti

Zajedno s Armstrong, mnoštvo istaknutih pisaca, povjesničara i teologa zauzelo se za ovaj “relativistički” stav. Na primjer, John Esposito, ravnatelj Centra za muslimansko-kršćansko razumijevanja Princ Alwaleed bin Talal na Sveučilištu Georgetown, postavlja pitanje:

Kako to da nastavljamo postavljati isto pitanje, [o nasilju u islamu], a ne postavljamo isto pitanje o kršćanstvu i judaizmu? Židovi i kršćani su sudjelovali u nasilnim djelima. Svi mi imamo transcendentnu i mračnu stranu. … Imamo svoju vlastitu teologiju mržnje. U mainstream kršćanstvu i judaizmu, skloni smo netoleranciji; mi se pridržavamo ekskluzivističke teologije nas protiv njih.[2]

Članak Philipa Jenkinsa, profesora humanističkih znanosti na Sveučilištu Pennsylvania State, pod naslovom “Mračni odlomci”, najpotpunije ocrtava ovaj stav. On nastoji pokazati da je Biblija nasilnija od Kurana:

U pogledu naređivanja nasilja i krvoprolića, svaka pojednostavljena tvrdnja o superiornosti Biblije u odnosu na Kuran bila bi divlje pogrešna. Zapravo, Biblija je preplavljena “tekstovima terora”, da posudim frazu koju je iskovala američka teologinja Phyllis Trible. Biblija sadrži daleko više stihova koji veličaju ili potiču na krvoproliće od Kurana, a biblijsko nasilje je često daleko ekstremnije i obilježeno neselektivnijim divljaštvom. … Ako osnivački tekst oblikuje čitavu religiju, onda judaizam i kršćanstvo zaslužuju najveću osudu kao religije divljaštva.[3]

Jenkinsovu poantu ilustrira nekoliko anegdota iz Biblije, kao i iz judeo-kršćanske povijesti, ali naročito se spominju dvije — jedna koja navodno predstavlja judaizam, a druga kršćanstvo — i kao takve zaslužuju pobliže razmatranje.

Hebrejsko vojno osvajanje zemlje Kanaan oko 1.200 godine prije Krista često se karakterizira kao “genocid” i postalo je gotovo simbolom biblijskog nasilja i netolerancije. Bog je rekao Mojsiju:

U gradovima onih naroda koje ti Jahve, Bog tvoj, preda u baštinu ništa ne ostavljaj na životu nego ih udari `heremom` – kletim uništenjem: Hetite i Amorejce, Kanaance i Perižane, Hivijce i Jebusejce, kako ti je Jahve, Bog tvoj, naredio, tako da vas ne nauče činiti sve one odvratnosti što ih čine svojim bogovima te da ne sagriješite protiv Jahve, Boga svoga.[4]

Tako je Jošua zauzeo sav onaj kraj: Gorje i Negeb, Šefelu i Visočje – i sve njihove kraljeve. Ne ostavi preživjelih, već izruči kletom uništenju sve što je disalo, kako je zapovjedio Jahve, Bog Izraelov.[5]

Što se tiče kršćanstva, budući da je nemoguće pronaći novozavjetne stihove koji potiču na nasilje, oni koji zagovaraju stav da je kršćanstvo jednako nasilno kao i islam oslanjaju se na povijesne događaje poput križarskih ratova koje su europski kršćani vodili između jedanaestog i trinaestog stoljeća. Križarski ratovi su zapravo bili nasilni i doveli do zvjerstava, prema standardima modernog svijeta, pod zastavom križa i u ime kršćanstva. Na primjer, nakon probijanja jeruzalemskih zidina 1099. godine, križari su navodno poklali gotovo svakog stanovnika Svetog grada. Prema srednjovjekovnoj kronici, Gesta Danorum, “pokolj je bio takvih razmjera da su naši ljudi gazili u krvi do svojih gležnjeva”.[6]

U svjetlu gore navedenog, kao što Armstrong, Esposito, Jenkins i ostali tvrde, zašto bi Židovi i kršćani upirali prstom na Kuran kao dokaz islamskog nasilja, istodobno zanemarujući svoje vlastite spise i povijest?

Biblija protiv Kurana

Odgovor leži u činjenici da takva opažanja brkaju povijest i teologiju povezujući privremene radnje ljudi s onim što se podrazumijeva da su nepromjenjive Božje riječi. Temeljna je pogreška što se judeo-kršćanska povijest — koja je nasilna — povezuje s islamskom teologijom — koja zapovijeda nasilje. Naravno, tri glavne monoteističke religije imale su svoj udio u nasilju i netoleranciji prema “drugome”. No, ključno je pitanje je li to nasilje naredio Bog ili su ga ratoborni ljudi sami priželjkivali.

Nasilje u Starom zavjetu predstavlja zanimljiv slučaj. Bog je jasno naredio Hebrejima da unište Kanaance i okolne narode. Takvo je nasilje, dakle, bilo izraz Božje volje, dobre ili loše. Usprkos tome, čitavo povijesno nasilje koje su počinili Hebreji i koje je zabilježeno u Starom zavjetu je upravo to — povijest. Dogodilo se; Bog je to zapovjedio. Ali ono se vrtjelo oko određenog vremena i mjesta i bilo je usmjereno protiv određenih ljudi. Niti u jednom trenutku takvo nasilje nije postalo standardizirano ili kodificirano u židovskom zakonu. Ukratko, biblijska izvješća o nasilju su deskriptivna, a ne preskriptivna.

U tome je islamsko nasilje jedinstveno. Iako slično nasilju iz Starog zavjeta — naređeno od Boga i manifestirano u povijesti — određeni aspekti islamskog nasilja i netolerancije postali su standardizirani u islamskom zakonu i primjenjuju se u svako doba. Prema tome, iako nasilje pronađeno u Kuranu ima povijesni kontekst, njegov je krajnji značaj teološki. Razmotrite sljedeće stihove (ajete) iz Kurana, poznatije kao “stihove-mača”:

Kada prođu sveti mjeseci, ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete, zarobljavajte ih, opsjedajte i na svakome prolazu dočekujte! Pa ako se pokaju i budu molitvu obavljali i zekat davali, ostavite ih na miru.

Borite se protiv onih kojima je data Knjiga, a koji ne vjeruju ni u Allaha ni u onaj svijet, ne smatraju zabranjenim ono što Allah i Njegov Poslanik zabranjuju i ne ispovijedaju istinsku vjeru – sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno.

Kao i kod starozavjetnih stihova u kojima Boga zapovijeda Hebrejima da napadnu i ubiju svoje susjede, stihovi mača također imaju povijesni kontekst. Bog prvi put izdaje ove zapovijedi nakon što su muslimani pod Muhamedovim vodstvom postali dovoljno snažni da napadnu svoje kršćanske i poganske susjede. No, za razliku od ratobornih stihova i anegdota Starog zavjeta, stihovi mača postali su temeljni za kasniji odnos islama prema “ljudima knjige” (tj., Židovima i kršćanima) i “idolopoklonicima” (tj., hindusima, budistima, animistima, itd.) te, zapravo, pokreću islamska osvajanja koja su zauvijek promijenila lice svijeta. Na primjer, na temelju Kurana 9:5, islamski zakon nalaže da se idolopoklonici i politeisti moraju ili preobratiti na islam ili biti ubijeni; isto tako, Kuran 9:29 je primarni izvor dobro poznatih diskriminatornih praksi islama prema kršćanima i Židovima koji žive pod islamskom vrhovnom vlasti.

Zapravo, na temelju stihova mača kao i bezbrojnih drugih kuranskih stihova i oralnih tradicija koje se pripisuju Muhamedu, učeni su dužnosnici, šeici, muftije i imami islama tijekom vjekova postigli konsenzus — obvezujući za čitavu muslimansku zajednicu — da će islam biti u vječitom ratu s nemuslimanskim svijetom sve dok prvi ne preuzme potonjeg. Doista, muslimanski učenjaci naširoko smatraju da su stihovi mača među konačnim otkrivenjima na temu odnosa islama prema nemuslimanima, da su samo oni abrogirali (ukinuli) nekih 200 ranijih i tolerantnijih stihova Kurana, poput “nema prisile u religiji”.[9] Čuveni muslimanski učenjak Ibn Khaldun (1332.-1406.), kojeg su na Zapadu cijenili zbog njegovih “progresivnih” uvida, također otklanja ideju da je džihad obrambeno ratovanje:

U muslimanskom svijetu, sveti rat [džihad] je vjerska dužnost zbog univerzalizma muslimanske misije i obveze da se svi preobrate na islam bilo uvjeravanjem ili silom … Ostale vjerske skupine nisu imale univerzalnu misiju i sveti rat za njih nije bio vjerska dužnost, osim u svrhu obrane … Oni samo trebaju uspostaviti svoju religiju među svojim vlastitim ljudima. To je razlog zašto su Izraeliti nakon Mojsija i Jošue ostali ravnodušni prema kraljevskoj vlasti [npr. kalifat]. Njihova je jedina briga bila uspostaviti svoju religiju [ne širiti je među narodima] … Ali islam je dužan steći moć nad drugim nacijama.[10]

Moderni se autoriteti slažu. Emile Tyan u Enciklopediji islama pod “džihadom” navodi da je “širenje islama oružjem vjerska dužnost muslimana općenito … Džihad se mora nastaviti sve dok čitavi svijet ne bude pod vlašću islama … Islam mora u potpunosti biti dovršen prije nego se doktrina džihada [ratovanja za širenje islama] može eliminirati”. Irački jurist Majid Kjaduri (1909.-2007.), nakon što je definirao džihad kao ratovanje, piše da “svi juristi, gotovo bez iznimaka, džihad smatraju kolektivnom obvezom čitave muslimanske zajednice.”[11] I, naravno, muslimanski pravni priručnici napisani na arapskom još su eksplicitniji.[12]

Jezik u Kuranu

Kad se nasilni stihovi u Kuranu usporede sa svojim starozavjetnim kolegama, oni se osobito razlikuju prema uporabi jezika koji nadilazi vrijeme i prostor, potičući vjernike da nesmanjenom silinom napadaju i ubijaju nevjernike danas kao i jučer. Bog je zapovjedio Hebrejima da ubijaju Hetite, Amorejce, Kanaance, Perižane, Hivijce i Jebusejce — sve specifične narode ukorijenjene u specifičnom vremenu i mjestu. Bog ni u jednom trenutlu nije dao otvorenu zapovijed Hebrejima, a potom i njihovim židovskim potomcima, da se bore i ubijaju pogane. S druge strane, iako su izvorni neprijatelji islama bili, poput judaizma, povijesni (npr., kršćanski Bizantinci i zoroastrijski Perzijanci), Kuran ih rijetko izdvaja prema vlastitim imenima. Umjesto toga, muslimanima je bilo, i zapovjeđeno je, da se bore protiv ljudi knjige — “sve dok ne daju glavarinu poslušno i smjerno”[13] i da “ubijaju mnogobošce gdje god ih nađu”.[14]

Dva arapska veznika “dok” (hata) i “gdje god” (haytu) demonstriraju trajnost i sveprisutnost ovih zapovjedi: Još uvijek postoje “ljudi knjige” koji tek trebaju postati “krajnje ponizni” (osobito u Americi, Europi i Izraelu), a “idolopoklonike” treba poklati “gdje god” ih pronađu (osobito u Aziji i subsaharskoj Africi). Zapravo, glavno obilježje gotovo svih nasilnih zapovijedi u islamskim spisima je njihova otvorena i generička priroda: “i borite se protiv njih [nemuslimana] dok mnogoboštvo ne iščezne i dok samo Allahova vjera ne ostane. [Naglasak dodan.]”[15] Također, u dobro posvjedočenoj tradiciji koja se pojavljuje u zbirkama hadisa, Muhamed proglašava:

Naređeno mi je da vodim rat protiv čovječanstva sve dok oni posvjedoče da nema boga osim Boga i da je Muhamed Božji poslanik; i da se prostru na zemlji u molitvi i plate porez na milostinju [tj., preobrate se na islam]. Ako to učine, njihova krv i imovina su zaštićeni. [Naglasak dodan.][16]

Ovaj lingvistički aspekt presudan je za razumijevanje biblijskih egzegeza u vezi nasilja. Iznova treba ponoviti da ni židovski ni kršćanski spisi — odnosno Stari i Novi zavjet — ne koriste takve trajne, otvorene zapovijedi. Usprkos svemu tome, Jenkins se žali da se

Naredbe za ubijanje, počinjavanje etničkog čišćenja, institucionaliziranje segregacije, mržnje i straha prema drugim rasama i religijama … sve nalaze u Bibliji i događaju s većom učestalošću nego u Kuranu. U svakoj fazi, možemo raspravljati što dotični odlomci znače i da li bi trebali biti relevantni za kasnija doba. Ali činjenica ostaje da riječi postoje, a njihovo uključivanje u spise znači da su, doslovno, kanonizirane, ništa manje nego u muslimanskim spisima.[17]

Mogli bismo se zapitati što Jenkins misli pod riječi “kanoniziran”. Ako pod kanoniziranjem misli da se takvi stihovi smatraju dijelom kanona judeo-kršćanskih spisa, on je u potpunosti u pravu; suprotno, ako pod kanoniziranjem misli ili pokušava sugerirati da su ti stihovi implementirani u judeo-kršćanski Weltanschauung, on je u potpunosti u krivu.

Ipak, ne treba se oslanjati na čisto egzegetske i filološke argumente; i povijest i trenutačni događaju opovrgavaju Jenkinsov relativizam. Dok se kršćanstvo u svom prvom stoljeću širilo krvlju mučenika, islam se u svom prvom stoljeću širio nasilnim osvajanjem i krvoprolićem. Doista, od prvog dana do danas — kad god je mogao — islam se širio osvajanjem, što je dokazano činjenicom da je većina onoga što je danas poznato kao islamski svijet, ili dar al-Islam, osvojeno mačem islama. To je povijesna činjenica, o kojoj svjedoče najmjerodavniji islamski povjesničari. Čak je i Arapski poluotok, “dom” islama, bio pokoren velikom silom i krvoprolićem, o čemu svjedoče ratovi Ride nakon Muhamedove smrti kad je prvi kalif Abu Bakr pobio na desetke tisuća Arapa zbog napuštanja islama.

Muhamedova uloga

Štoviše, u pogledu trenutačne pozicije čiji je cilj objasniti islamsko nasilje — da je potonje proizvod muslimanske frustracije vis-à-vis političkog ili ekonomskog ugnjetavanja — moramo se zapitati: Što je sa svim ugnjetavanim kršćanima i Židovima, a da ne spominjemo hinduse i budiste, današnjeg svijeta? Gdje je njihovo nasilje zagrnuto vjerom? Činjenica ostaje: Iako islamski svijet čini lavovski udio u dramatičnim naslovima — onima nasilja, terorizma, samoubilačkih napada, dekapitacija — to zasigurno nije jedina religija na svijetu koja pati pod unutarnjim, kao i vanjskim pritiscima.

Na primjer, iako je praktički čitava subsaharska Afrika trenutačno prožeta političkom korupcijom, ugnjetavanjem i siromaštvom, kad govorimo o nasilju, terorizmu i potpunom kaosu, Somalija — koja je slučajno jedina potpuno muslimanska subsaharska zemlja — predvodi čopor. Štoviše, oni najviše odgovorni za somalijsko nasilje i provođenje netolerantnih, drakonskih, zakonskih mjera — članovi džihadske skupine Al-Shabab (mladi) — artikuliraju i opravdavaju sve svoje akcije kroz islamističku paradigmu.

U Sudanu se pod vodstvom islamističke vlade u Khartoumu također vodi džihadski genocid protiv kršćanskih i politeističkih naroda, koji je usmrtio gotovo milijun “nevjernika” i “apostata”. Činjenica da je Organizacija islamske konferencije stala u obranu sudanskog predsjednika Hassana Ahmada al-Bashira, kojeg traži Međunarodni kazneni sud, samo dalje potvrđuje odobravanje nasilja islamskog tijela prema nemuslimanima i onima koji se smatraju nedovoljno muslimanskim.

Latinoameričke i nemuslimanske azijske zemlje također imao popriličan udio opresivnih, autoritarnih režima, siromaštva i svega ostalog od čega pati muslimanski svijet. A opet, za razliku od gotovo svakodnevnih naslova koji dolaze iz islamskog svijeta, ne postoje zapisi o kršćanima, budistima ili hindusima koji zabijaju eksplozivima ispunjena vozila u zgrade opresivnih (npr., kubanskih ili kineskih komunista) režima, sve vrijeme mašući svojim svetim spisima u ruci, urlajući “Isus (ili Buda ili Višnu) je velik!” Zašto?

Postoji jedan konačni aspekt koji često zanemaruju — bilo iz neznanja ili neiskrenosti — oni koji inzistiraju da je nasilje i netolerancija jednaka u svim religijama. Osim božanskih riječi Kurana, Muhamedov obrazac ponašanja — njegova suna ili “primjer” — izuzetno je važan izvor zakonodavstva u islamu. Muslimani se potiču da se ugledaju na Muhameda u svim sferama života: “Imali ste dobar primjer u Božjem poslaniku.”[18] A Muhamedov obrazac ponašanja prema nemuslimanima je prilično eksplicitan.

Na primjer, sarkastično argumentirajući protiv koncepta umjerenog islama, terorist Osama bin Laden, koji je prema anketi Al Jazeere[19] uživao potporu polovice arapsko-islamskog svijeta, ovako prikazuje prorokovu sunu:

“Umjerenost” pokazuje naš prorok koji u Medini nije ostao dulje od tri mjeseca bez da je napao ili poslao napadačke skupine u zemlje nevjernika kako bi srušio njihova uporišta i oduzeo njihovu imovinu, njihove živote i njihove žene.[20]

Zapravo, na osnovu Kurana i Muhamedove sune, pljačkanje nevjernika, porobljavanje njihove djece i stavljanje njihovih žena u konkubinat prilično je dobro utemeljeno.[21] A koncept sune — prema kojoj je nazvano više od 90 posto od milijardu plus muslimana, sunita — u osnovi tvrdi da je sve ono što je Muhamed izveo ili odobrio najsavršeniji primjer čovječanstva, ništa manje primjenjiv muslimanima danas nego je to bilo u prošlosti. Ovo, naravno, ne znači da muslimani uglavnom žive samo kako bi pljačkali i silovali.

Ali to znači da osobe koje su prirodno sklone takvim aktivnostima, a koje su također muslimani, mogu — a to i čine — prilično lako opravdati svoje akcije navodeći “prorokovu sunu” — kao što je to, na primjer, al-Qaeda opravdavala svoje napade 11. rujna u kojima su ubijeni nevini, uključujući žene i djecu: Muhamed je svojim sljedbenicima dozvolio korištenje katapulta tijekom opsade grada Ta’ifa 630. godine — njegovi stanovnici odbili su se pokoriti — iako je bio svjestan da su tamo bili sklonjeni žene i djeca. Također, na pitanje da li je dozvoljeno pokretati noćne napade ili paliti utvrde nevjernika ako su među njima žene i djeca, prorok je navodno odgovorio: “Oni [žene i djeca] su među njima [nevjernicima].”[22]

Židovski i kršćanski načini

Iako usredotočen na zakone i vjerojatno legalistički, judaizam nema takav ekvivalent suni; riječi i djela patrijarha, iako opisana u Starom zavjetu, nikad nisu propisivala židovski zakon. Ni Abrahamove “bijele laži”, ni Jakovljeva perfidnost, ni Mojsijev kratki fitilj, ni Davidovo preljubništvo, ni Solomonovo udvaranje nisu nastavili podučavati Židove ili kršćane. Njih su smatrali povijesnim činovima koje su počinili nesavršeni ljudi koje je Bog često kažnjavao zbog njihovog daleko od idealnog ponašanja.

Što se tiče kršćanstva, velik dio Starog zavjeta ukinuo je ili ispunio — ovisno o načinju gledanja — Isus. “Oko za oko” zamijenilo je “okretanje drugog obraza”. Potpuna ljubav prema Bogu i svom bližnjem postala je vrhovni zakon.[23] Nadalje, Isusova suna — kao, “Što bi Isus učinio?” — karakterizirana je pasivnošću i altruizmom. Novi zavjet ne sadrži apsolutno nikakve poticaje na nasilje.

Ipak, postoje oni koji pokušavaju prikazati Isusa u sličnom militantnom etosu poput Muhameda citirajući stih u kojem prvi — koji je “mnoštvu zborio u prispodobama i ništa im nije zborio bez prispodoba[24] — rekao: “Nisam došao donijeti mir, nego mač.”[25] No, na temelju konteksta ove izjave, jasno je da Isus nije zapovjedio nasilje protiv nekršćana, već je predvidio da će među kršćanima i njihovom okolinom postojati sukobi — predviđanje koje se više nego obistinilo, budući da su rani kršćani, daleko od toga da su posezali za mačem, pasivno stradali od mača u mučeništvu, kao što to još uvijek i danas prečesto čine u muslimanskom svijetu.[26]

Drugi ukazuju na nasilje predviđeno u Knjizi Otkrivenja dok, ponovno, ne uspijevaju razabrati da je čitavo izvješće deskriptivno — a da ne spominjemo jasno simboličko — i stoga teško preskriptivno za kršćane. U svakom slučaju, kako osoba može svjesno usporediti ovu šačicu novozavjetnih stihova koji metaforički spominju riječ “mač” s doslovno stotinama kuranskih naloga i izjava Muhameda koji jasno zapovijedaju muslimanima da podignu sasvim stvaran mač protiv nemuslimana?

Neometan, Jenkins oplakuje činjenice da, u Novom zavjetu”, Židovi “planiraju kamenovati Isusa, kuju zavjeru da će ga ubiti; dok ih, zauzvrat, Isus naziva lažovima, djecom Vraga.”[27] Još uvijek treba dokučiti je li nazivanje nekoga “djecom Vraga” uvredljivije nego nazivanje nekoga potomcima majmuna i svinja — naziv za Židove u Kuranu.[28] Međutim, stavljajući vrijeđanje po strani, ono što je ovdje bitno jest da, dok Novi zavjet ne zapovijeda kršćanima da Židove tretiraju kao “djecu Vraga”, na temelju Kurana, poglavito 9:29, islamski zakon obvezuje muslimane da potčine Židove i, doista, sve nemuslimane.

Znači li to da niti jedan čovjek koji se izjašnjava kršćaninom ne može biti antisemit? Naravno da ne. Ali to znači da su kršćanski antisemiti oksimoroni — iz jednostavnog razloga što kršćanstvo, tekstualno i teološki, daleko od podučavanja mržnje i neprijateljstva, nedvosmisleno naglašava ljubav i praštanje. Nije poanta u tome slijede li svi kršćani takve naloge; jednako kao da li se svi muslimani drže obveze džihada. Jedino pitanje jest što zapovijedaju same religije?

John Esposito stoga s pravom tvrdi da su se “Židovi i kršćani bavili nasiljem”. Međutim, pogriješio je dodavši: “Mi [kršćani] imamo vlastitu teologiju mržnje.” Ništa u Novom zavjetu ne podučava mržnju — zasigurno ništa što bi se moglo usporediti s kuranskim nalozima poput: “Mi [muslimani] vas se odričemo [nemuslimana], i neprijateljstvo i mržnja će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega jedinog, vjerovali.”[29]

Preispitivanje križarskih ratova

I s ovog mjesta možemo nabolje ocijeniti povijesne križarske ratove — događaje koji su brojni utjecajni islamski apologeti temeljito iskrivili. Karen Armstrong je, na primjer, praktički napravila karijeru lažno predstavljajući križarske ratove, pišući, na primjer, da je “ideja da se islam nametnuo mačem zapadnjačka fikcija, izmišljena tijekom križarskih dok su, zapravo, zapadni kršćani bili ti koji su vodili brutalne svete ratove protiv islama.”[30] Činjenica da bivša redovnica bijesno osuđuje križarske ratove vis-à-vis bilo čega što je islam učinio, čini njezinu kritiku još privlačnijom za prodaju. Ipak, izjave poput ove ignoriraju činjenicu da su od početka islama, više od 400 godina prije križarskih ratova, kršćani primijetili da se islam širio mačem.[31] Doista, autoritativni muslimanski povjesničari koji su pisali stoljećima prije križarskih ratova, poput Ahmada Ibn Yahya al-Baladhurija (umro 892. godine) i Muhammada ibn Jarir at-Tabarija (838.-923.), jasno pokazuju da se islam širio mačem.

Činjenica ostaje: Križarski ratovi su bili protunapad na islam — a ne neisprovocirani napad kao što to prikazuju Armstrong i ostali revizionistički povjesničari. Istaknuti povjesničar Bernard Lewis je to lijepo sročio:

Čak je i sam kršćanski križarski rat, često uspoređivan s muslimanskim džihadom, bio odgođeni i ograničeni odgovor na džihad, a dijelom i njegova imitacija. Ali za razliku od džihada, on se prvenstveno bavio obranom i ponovnim osvajanjem ugroženog ili izgubljenog kršćanskog teritorija. On je bio, uz rijetke iznimke, ograničen na uspješne ratove za vraćanje jugozapadne Europe i neuspješne ratove za vraćanje Svete zemlje i zaustavljanje osmanskog napredovanja na Balkanu. Za usporedbu, muslimanski je džihad shvaćen kao neograničen, kao vjerska obveza koja će trajati sve dok cijeli svijet ne usvoji muslimansku vjeru ili se ne podvrgne muslimanskoj vlasti. … Cilj džihada je dovesti čitavi svijet pod islamski zakon.[32]

Štoviše, muslimanske invazije i zvjerstva protiv kršćana bili su u porastu u desetljećima koja su prethodila pokretanju križarskih ratova 1096. godine. Fatimidski kalif Abu ‘Ali Mansur Tariqu’l-Hakim (vladao 996.-1021.), oskrvnuo je i uništio niz važnih crkava — poput Crkve sv. Marka u Egiptu i Bazilike Svetog groba u Jeruzalemu — i odredio još više ugnjetavačke mjere od onih uobičajenih protiv kršćana i Židova. Potom su 1071. godine, Turci Seldžuci slomili Bizantince u ključnoj bitci kod Manzikerta i, u stvari, osvojili veliki dio bizantske Anatolije nagovjestivši time konačno zauzimanje Carigrada nekoliko stoljeća kasnije.

Potaknut upravo tim događajima, papa Urban II. (vladao 1088.-1099.) pozvao je na križarske ratove:

Iz Jeruzalema i grada Carigrada proširila se užasna priča koja često dolazi do naših ušiju, naime, da je rasa iz kraljevstva Perzijanaca [tj., muslimanskih Turaka] … napala zemlje tih kršćana i opustošila ih mačem, pljačkom i vatrom; dio zarobljenika odvela je u svoju zemlju, a dio je uništila okrutnim mučenjima; u potpunosti je uništila Božje crkve ili ih prisvojila za obrede vlastite religije.[33]

Iako je opis Urbana II. povijesno točan, činjenica ostaje: Kako god netko interpretirao ove ratove — kao napadačke ili obrambene, pravedne ili nepravedne — evidentno je da se oni nisu temeljili na primjeru Isusa, koji je poticao svoje sljedbenike da “vole svoje neprijatelje, mole za one koji vas progone”.[34] Doista, bila su potrebna stoljeća teološke rasprave, od Augustina do Akvinskog, da se racionalizira obrambeni rat — artikuliran kao “pravedni rat”. Stoga, čini se da su, ako itko, križari — a ne džihadisti — ti koji su bili manje vjerni svojim spisima (s njihovog doslovnog stajališta); ili suprotno, džihadisti su bili ti — a ne križari — koji su vjerno ispunili svoje spise (također s njihovog doslovnog stajališta). Štoviše, poput nasilnih izvješća iz Starog zavjeta, križarski su ratovi povijesni u svojoj naravi i nisu manifestacije nekakvih dubljih biblijskih istina.

Zapravo, daleko od toga da sugeriraju bilo što intrinzično kršćanstvu, križarski ratovi nam ironično bolje pomažu objasniti islam. Jer ono što su križarski ratovi jednom zauvijek pokazali jest da je bez obzira na vjerska učenja — doista, u slučaju tih takozvanih kršćanskih križarskih ratova, unatoč njima — čovjek često predisponiran nasilju. Ali to postavlja ovo pitanje: Ako je to način na koji su se ponašali kršćani — kojima se zapovijeda da vole, blagoslivljaju i čine dobro svojim neprijateljima koji ih mrze, proklinju i progone — koliko više možemo očekivati od muslimana kojima, iako dijele iste nasilne tendencije, Božanstvo pored toga zapovijeda da napadaju, ubijaju i pljačkaju nevjernike?

[1] Andrea Bistrich, “Discovering the common grounds of world religions,” interview with Karen Armstrong, Share International, Sept. 2007, pp. 19-22.
[2] C-SPAN2, June 5, 2004.
[3] Philip Jenkins, “Dark Passages,” The Boston Globe, Mar. 8, 2009.
[4] Deut. 20:16-18.
[5] Josh. 10:40.
[6] “The Fall of Jerusalem,” Gesta Danorum, accessed Apr. 2, 2009.
[7] Qur. 9:5. All translations of Qur’anic verses are drawn from A.J. Arberry, ed. The Koran Interpreted: A Translation (New York: Touchstone, 1996).
[8] Qur. 9:29.
[9] Qur. 2:256.
[10] Ibn Khaldun, The Muqudimmah: An Introduction to History, Franz Rosenthal, trans. (New York: Pantheon, 1958,) vol. 1, p. 473.
[11] Majid Khadduri, War and Peace in the Law of Islam (London: Oxford University Press, 1955), p. 60.
[12] See, for instance, Ahmed Mahmud Karima, Al-Jihad fi’l-Islam: Dirasa Fiqhiya Muqarina (Cairo: Al-Azhar University, 2003).
[13] Qur. 9:29.
[14] Qur. 9:5.
[15] Qur. 8:39.
[16] Ibn al-Hajjaj Muslim, Sahih Muslim, C9B1N31; Muhammad Ibn Isma’il al-Bukhari, Sahih al-Bukhari (Lahore: Kazi, 1979), B2N24.
[17] Jenkins, “Dark_Passages.”
[18] Qur. 33:21.
[19] “Al-Jazeera-Poll: 49% of Muslims Support Osama bin Laden,” Sept. 7-10, 2006, accessed Apr. 2, 2009.
[20] ‘Abd al-Rahim ‘Ali, Hilf al Irhab (Cairo: Markaz al-Mahrusa li ‘n-Nashr wa ‘l-Khidamat as-Sahafiya wa ‘l-Ma’lumat, 2004).
[21] For example, Qur. 4:24, 4:92, 8:69, 24:33, 33:50.
[22] Sahih Muslim, B19N4321; for English translation, see Raymond Ibrahim, The Al Qaeda Reader (New York: Doubleday, 2007), p. 140.
[23] Matt. 22:38-40.
[24] Matt. 13:34.
[25] Matt. 10:34.
[26] See, for instance, “Christian Persecution Info,” Christian Persecution Magazine, accessed Apr. 2, 2009.
[27] Jenkins, “Dark_Passages.”
[28] Qur. 2:62-65, 5:59-60, 7:166.
[29] Qur. 60:4.
[30] Bistrich, “Discovering the common grounds of world religions,” pp. 19-22; For a critique of Karen Armstrong’s work, see “Karen Armstrong,” in Andrew Holt, ed. Crusades-Encyclopedia, Apr. 2005, accessed Apr. 6, 2009.
[31] See, for example, the writings of Sophrinius, Jerusalem’s patriarch during the Muslim conquest of the Holy City, just years after the death of Muhammad, or the chronicles of Theophane the Confessor.
[32] Bernard Lewis, The Middle East: A Brief History of the Last 2000 Years (New York: Scribner, 1995), p. 233-4.
[33] “Speech of Urban—Robert of Rheims,” in Edward Peters, ed., The First Crusade: The Chronicle of Fulcher of Chartres and Other Source Materials (Philadelphia: University of Pennsylvania Press, 1998), p. 27.
[34] Matt. 5:44.