ANDERSON: Pogledajte lica koja Kina briše progoneći milijune Ujgura

Bob Anderson

Jake Tran via YouTube

Što bi se dogodilo kad bi više od milijun ljudi, cjelokupno stanovništvo grada veličine Philadelphije, jednostavno nestalo? Što bi bilo da se, iz dana u dan, sve više prijatelja i obitelji jednostavno ne bi vrati svojim kućama? Nema sumnje da bismo to primijetili — i tražili odgovore.

Međutim, mnogi u Sjedinjenim Državama još uvijek nisu svjesni da je kineska vlada u posljednjih pet godina sustavno zatvorila otprilike 1,5 milijuna etničkih Ujgura na svom krajnje sjeverozapadnom teritoriju. Smještena zapadno od prostrane pustinje Gobi i unutar granica pustinje Takla Makan, koja je sama po sebi velika gotovo poput Njemačke, tko je ikad čuo za provinciju Xinjiang ili njezin glavni grad Urumqi, mjesto toliko udaljeno da zaslužuje Guinnessovu titulu kao najunutarnjiji grad na planeti?

Tamo ne možete doći brodom. Najkraća željeznička veza udaljena je više od 28 sati do Xiana u središnjoj Kini. Putovanje zračnom linijom je vaša najbolja šansa ili se možete odlučiti za tradicionalan način prijevoza: devom.

Nekoliko godina prije nego što su započela uhićenja, otputovao sam u regiju i iz prve ruke svjedočio sukobu dvaju svjetova. Smješten na poznatom Putu svile koji je 15 stoljeća povezivao Istok i Zapad, sukob je sadržan u gradu Urumqiju, političkom i ekonomskom središtu kineske Autonomne regije Xinjiang.

Na prvi pogled, grad ima nevjerojatnu sličnost s urbanim centrima Amerike: visoke, blistave zgrade, autoceste velikih kapaciteta, prekrasni hoteli i pregršt znakova trgovine i industrije (nafta i rudarenje glavni su njegovi oslonci). S populacijom od više nego 2 milijuna stanovnika u to vrijeme, on je vrvio aktivnostima.

No, posljednjih dana mog boravka u tom gradu, otputovao sam na njegovu drugu stranu pruge i svjedočio ljudima koji su sakriveni od pogleda, ljudi za koje bi kineske vlasti voljele da ne postoje.

U vožnji automobilom koja je trajala samo 20-tak minuta, pogled se dramatično promijenio, od scena prosperiteta do onih očitog siromaštva. Potpuno poimanje dihotomije zahtijeva razumijevanje uvijek prisutnih kulturnih i političkih snaga koje se protežu mnogo dublje nego što čak i samo surovi vizualni znakovi sugeriraju. Ovo je priča ne samo o dva grada unutar jednog, već o dva naroda, dvije kulture, dva vjerska stajališta i dva različita politička statusa.

Vjeruje se kako su Ujguri autohtoni stanovnici ovih područja, stanovnici niza oaza koje se mogu pronaći oko pustinje Takla Makan. Oni pripadaju turskom govornom području i prema vjeri i identitetu su muslimani. Jedna od 55 etničkih manjina koje priznaje kineska vlada, oni su mala skupina koja sačinjava samo 0,3 posto kineske populacije, ali sa značajnom prisutnošću u regiji Xinjiang. Rečeno mi je da ne izgledaju, ne zvuče i ne žive poput tradicionalnih Han Kineza — što je upravo problem kineskih komunističkih vođa.

Za razliku od modernih američkih sveučilišta, kineski komunisti ne vide raznolikost (ili različitost, whatever — op. a.) kao snagu. Solidarnost s partijom se u svakom pogledu smatra vitalnim za njezinu kontrolu nad ljudima i teritorijem. Svaka religija osim apsolutne predanosti stranci službeno je zabranjena. Svaka politička podjela se gasi.

Ujguri se nikad nisu uklopili. Stoga je kineska vlada potražila lijek.

Proces prisilne “asimilacije” započeo je 1930-ih godina, kad su ujgurski ulični nazivi zamijenjeni kineskim imenima, dovedeni Han kuhari i kad su čak i tradicionalni uzorci tepiha izmijenjeni kako bi se izbrisao svaki trag njihove kulture.

U to vrijeme, grad Urumqi nije bio više od zabačene postaje u pustinji s populacijom manjom od 100.000 stanovnika. Međutim, u godinama koje su uslijedile, kineska je vlada započela proces preplavljivanja grada s imigrantskim Han Kinezina s istoka. Njegova populacija danas iznosi više od 4 milijuna i u posljednjih 20 se godina gotovo udvostručila.

Ipak, ni to nije bilo dovoljno. Procurjeli dokumenti pokazuju da je kineski predsjednik Xi Jinping, bijesan zbog pobuna i epizoda nasilja Ujgura, 2014. godine naredio dužnosnicima da “budu oštri poput njih i ne pokazuju milost prema njima”. Novi partijski čelnik u regiji, Chen Quanquo, učinio je upravo to, izgradivši zatočeničke kampove diljem regije u svrhu masovnih napora “reedukacije” i naredivši dužnosnicima da “uhite sve koje bi trebalo uhititi”. Cilj je bio uništiti kulturu i vjerovanja Ujgura te sve to zamijeniti s neupitnom odanošću prema državi.

Nitko nije izuzet od te čistke, pa čak ni predsjednik Sveučilišta Xinjiang, Tashpolat Teyip, partijski dužnosnik koje se usprotivio masovnim uhićenjima. Posjetio sam tu školu, živahan moderni kampus ispunjen s bistrim, energičnim studentima. To je mjesto za učenje, ali neslaganje s državom nije dopušteno, čak ni favoriziranim akademicima i partijskim dužnosnicima.

Godine 2017., Teyip je uhićen u pekinškoj zračnoj luci, optužen da je “dvolična osoba”. Naposljetku je njegovo ime uklonjeno sa službenog popisa bivših predsjednika škole. Zatočen na nepoznatom mjestu, kasnije je osuđen na smrt pod optužbom za “separatizam” (za sad je ta odluka suspendirana).

Teyip je samo jedan od više nego milijun onih koji su “nestali” u jednom od otprilike 1.200 logora. Studenti se ponekad vrate svojim kućama samo kako bi pronašli svoje obitelji nestale bez ikakvog objašnjenja. Uspostavljen je sustav bodovanja koji nagrađuje pokoravanje kako bi mogli zaraditi priliku za oslobađanje svojih najbližih.

Nekoliko izvješća koja su proizašla iz logora govore o užasnim uvjetima te psihološkom i fizičkom mučenju. 31-godišnji ujgurski muškarac koji je bio uspješan model uspio je u ožujku doći do svog mobitela u bolnici i poslati videozapise i tekstualne poruke svojoj obitelji. Pričao je o lošim uvjetima, o premlaćivanoj djeci, o cjelodnevnim urlicima muškaraca i o tome kako nosi okove i kapuljaču. Nakon pet dana, poruke su prestale.

Žena koja je pobjegla prošle godine, Sayragul Sauytbay, pričala je o grupnim silovanjima, prisilnim pobačajima, prenatrpanim uvjetima, neadekvatnoj hrani i mučenju. Liječnica, sad izbjeglica u Turskoj, potvrdila je detalje reproduktivnog zlostavljanja žena, uključujući praksu ubijanja novorođenčadi.

Zhenishan Berdibek rekla je kako “ljudi žive u užasu na tim mjestima” i gledala kako odvlače mlade žene u samicu. Rekla je kako je “u logoru željela umrijeti”.

Anonimni izvor objavio je prošle godine video koji prikazuje premještanje Ujgura, vezanih ruku i s povezom preko očiju, na željezničkoj stanici u sjeverozapadnoj regiji, osporavajući tako kineske tvrdnje da su centri za pritvaranje jednostavno škole za stručno osposobljavanje. Kako bi spriječili daljnje neugodnosti, kineske su vlasti danonoćno radile kako bi izbrisale sve digitalne dokaze o logorima, uključujući dokumente sa satelitskim snimkama, prije nego što su ih građani novinari mogli pronaći na internetu.

Neki su gurnuti u tvornice za prisilan rad gdje navodno proizvode robu dobro poznatih kompanija poput Applea, Nikea, Sonyja, BMW-a i Volkswagena. Zašto su tvornici sportske obuće potrebni osmatrački tornjevi ispunjeni policajcima koji motre područje ograđeno bodljikavom žicom?

Zatvaranje se nastavlja do dana današnjeg. Ožalošćene obitelji nemaju pojma gdje se nalaze njihovi najbliži i jesu li još uopće živi.

Prošli je petak skupina Ujgura iznijela svoju poruku na stepenicama State Departmenta u D.C.-u, pozivajući na akciju Sjedinjenih Država i ostatka svijeta. Oni traže okončanje ovog užasnog postupanja prema njihovom narodu u Kini i oslobađanje od represivne kineske vlade.

Srećom, Kongres i Trumpova administracija poslušali su njihove poruke. Zakon o ljudskim pravima Ujgura 2020. godine potpisan je u zakon 17. lipnja, a njime se zahtijevaju izvješća o kršenju ljudskih prava Ujgura od strane Kineza i omogućavanje sankcija protiv onih odgovornih. Nimalo iznenađujuće, Kina je osudila zakon, nazvavši ga “besramnim blaćenjem (njihovih) protuterorističkih i deradikalizacijskih napora”.

Razmišljam o tome kako je Urumqi, dva grada u jednom, vjerojatno mnogo drugačiji danas. Pitam se o ljudima s druge strane pruge. Gdje su oni sada?

Na dan mog posjeta ujgurskoj zajednici, fotografirao sam lica onih koji su živjeli svoje živote. Prodavali su hranu, cipele i ostale proizvode. Muškarci su se okupljali kako bi igrali društvene igre i razgovarali ispred lokalne tržnice mesa. Otac i sin bili su zaokupljeni kuhanjem za prolaznika na otvorenom roštilju.

Majka je pratila svoju djecu kući. Stariji je muškarac prosio novac. Jedan muškarac koji je sjedio na motociklu i nosio tradicionalnu takiju zurio je u mene s nezaboravnim intenzitetom, ostavljajući me sve do dana današnjeg u razmišljanju je li samo bio znatiželjan o Zapadnjaku koji se našao tamo ili je, poput nekih, držao mistično uvjerenje da će mu fotografija na neki način ukrasti dušu.

Dok sam napuštao ovo susjedstvo, dvoje male Han djece prišlo mi je s druge strane ulice noseći školske torbe na leđima. Jedan je nosio majicu s Mickeyjem Mouseom, ne previše različitu od one koju bi nosila moja djeca.

Čista i dobro uhranjena, djeca poput ove predstavljaju budućnost Urumqija. Vlada će to odrediti.

Kao djeca, ona će pjevati hvalospjeve predsjedniku Xiju. Tijekom odrastanja, podučit će ih socijalističkim vrijednostima i isplivati s čvrstim razumijevanjem postignuća sustava u iskorjenjivanju siromaštva. Usput će naučiti da su djeca preko puta, ona koja izgledaju drugačije, koja govore drugačije, koja jedu drugačiju hranu, opasnost za naciju i da ponekad treba poduzeti oštre mjere.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here