WALSH: Mnogi mainstream filmski kritičari izašli su u obranu ‘Slatkica’. Evo zašto su njihovi argumenti pogrešni.

Matt Walsh

Screenshot: YouTube/Netflix

Seksualiziranje djece u “Slatkicama” na Netflixu izazvalo je ogromnu reakciju javnosti, ali mediji i mainstream kritičari svojim su kolima zaokružili film. Ogroman jaz između publike i kritičara na Rotten Tomatoes — 3% u odnosu na 88% — naglašava ovaj ozbiljan sukob perspektiva.

Već sam pokrio neke prilično očajne izgovore i racionalizacije ponuđene u obranu filma. Ali najčešća govorna točka pro-“Slatkica”, koju je najoštrije iznijela kritičarka Washington Posta Alyssa Rosenburg, iziskuje temeljitiji odgovor. Rekavši da joj “šizenje” zbog filma “smeta” i da je “duboko uznemirava”, Rosenburg zamjera klevetnicima filma da nisu odvojili vrijeme kako bi ga zapravo pogledali. Prema Rosenburg i mnogim drugim braniteljima filma u mainstream medijima, hiperseksualizirani sadržaj koji uključuje pretpubertetsku djecu prikladan je i moralno ispravan jer dovodi do pozitivne poruke. U svom članku pod naslovom “Ljudi izbezumljeni zbog ‘Slatkica’ bi ga trebali probati. Možda će im se puno toga svidjeti”, Rosenburg tvrdi:

Ovo je u velikoj mjeri film o onome što se događa s djecom kad njihovi roditelji nisu fizički ili emocionalno prisutni u njihovim životima. Izuzetno je skeptičan prema platformama društvenih medija i onome što seksualizirana mainstream kultura uči djecu da je normalno ili poželjno. Iako njegovi likovi objavljuju provokativne plesne videozapise i nose razotkrivajuće kostime, “Slatkice” ne predstavljaju njihove akcije kao oslobađajuće ili vrijedne divljenja: Umjesto toga, film u više navrata prikazuje druge likove koji reagiraju s tugom ili gađenjem kad se ove djevojčice pokušavaju ponašati kao odrasle žene.

Trijumfalni vrhunac filma nije plesno natjecanje, već kad se Amy vrati odjeći i igrama primjerenima njezinoj dobi, pronalazeći autentičnu verziju sebe i ponašajući se poput hihotave djevojčice kakva je bila na početku filma. U tom trenutku, Amy nije vezana vjerskim i kulturnim tradicijama koje je pronašla toliko sputavajućima, ali ona također ne pokušava ispuniti drugačiju i jednako restriktivnu ideju o tome što znači biti djevojčica.

Mogu shvatiti kako gledatelji mogu biti odbijeni načinom na koji Doucouré snima plesne rutine, korištenjem krupnih kadrova tijela svojih mladih glumica kako bi nam pokazala njihove plesačke sposobnosti i kako bi nas namjerno uznemirila. Ali to što se nekome ne sviđa taj izbor ili misli da to ne funkcionira na način na koji je namjeravala, ne čini Doucouré zlom pornografkinjom, već samo ambicioznom redateljicom.

Kao prvo, siguran sam da nije istina da su svi “izbezumljeni” ljudi zapravo propustili pogledati film, ali u tome poanta. Naša je tvrdnja ovdje da jednostavno ne postoji kontekst ili zaplet ili plemenita namjera koja bi ikad mogla opravdati snimke tijela oskudno odjevenih 11-godišnjakinja dok seksualno plešu pred kamerama. Jedna osobito uvredljiva scena u filmu prikazuje dijete u donjem rublju kako se izvija i vrti dok se kamera usredotočuje na različite dijelove njezinog tijela. Cijeli naš argument glasi da je ovakva vrsta sadržaja nemoralna i eksploatatorska po svojoj prirodi. Ako kažete da je snimljen u korist pozitivne i uzbudljive priče, onda u osnovi tvrdite da su djeca seksualno iskorištavana u dobre svrhe. Oni od nas u “izbezumljenom” kampu bi rekli da ne postoji stvar poput seksualnog iskorištavanja djece u dobre svrhe. Koji god bio cilj, koji god bio razlog, to je automatski loše.

A upravo to je očigledna i fatalna mana argumenta koji iznose Rosenburg i ostali. Kad bismo govorili o knjizi u kojoj su sve ove scene opisane, ali ne i prikazane, a niti jedno stvarno dijete ne bi bilo uključeno u to, onda bi vjerojatno imali pravo. Problem je u tome što film zapravo radi upravo ono na što navodno pokušava skrenuti pozornost. I to čini djeci — stvarnoj djeci, a ne odraslim glumcima koji igraju dječje uloge. Film nije morao prikazivati stvarnu eksploataciju djece kako bi je komentirao ili skrenuo pozornost na nju. Postojali su i drugi načini pristupanja toj temi.

Perverzni kutevi kamere i dugotrajne plesne sekvence bili su bezrazložni i nepotrebni odabir filmaša, bilo stoga što željeli seksualizirati svoje dječje glumice ili su ih jednostavno bili spremni seksualizirati u službi bilo koje navodno pozitivne stvari koju su pokušavali postići. Skeptičan sam da je postojalo bilo kakve pozitivne stvari, ali to nije bitno. Još jednom: ne postoji stvar poput seksualnog iskorištavanja djece u dobre svrhe.

Uostalom, sve su ove tvrdnje o filmu koji “privlači pozornost” i “kritizira” seksualizaciju djece uglavnom iznijete u posljednjih nekoliko tjedana, nakon što su izbile negativne reakcije. Prije negativnih reakcija javnosti, kad su samo filmski kritičari vidjeli film, recenzije i opisi ga nisu predstavljali kao komentar o seksualnom iskorištavanju djece. Razmotrite sinopsis koji je objavljen prije nekoliko mjeseci na web stranici Filmskog festivala Sundance:

Jedanaestogodišnja Amy živi sa svojom majkom, Mariam i mlađim bratom, čekajući oca da se pridruži obitelji iz Senegala. Amy je fascinirana plesnim društvom slobodnog duha neposlušne susjede Angelice, skupinom koja je u oštroj suprotnosti s duboko uvriježenim tradicionalnim vrijednostima stoičke Mariam. Neometena inicijalnim brutalnim ignoriranjem djevojčica i željna bijega od uzavrele disfunkcije svoje obitelji, Amy, kroz zapaljenu svijest o svojoj rastućoj ženstvenosti, tjera grupu da s entuzijazmom prihvati sve senzualniju plesnu rutinu, što budi nadu djevojčica da će twerkanjem kročiti putem slave na lokalnom plesnom natjecanju.

Pronicljivim okom za razumijevanje adolescentskog ponašanja, Maïmouna Doucouré — čiji je kratki film Maman(s) osvojio nagradu žirija za najbolji međunarodni kratki film na Filmskom festivalu Sundance 2016. godine — usko se usredotočuje na njezine razuzdane protagonistice, kreirajući smioni film koji snalažljivo prikazuje mladenačku energiju i ranjivosti, istražujući njihovu nespretnu žudnju da budu identificirane kao seksualizirane. Fathia Youssouf plijeni u ulozi Amy, premještajući se poput kameleona između različitih identiteta s kojima njezin lik žonglira i spretno usidruje neizmjerno gledljivu, živahnu mladu postavu filma.

Priča o mladoj djevojčici koja istražuje svoju ženstvenost i “bježi od uzavrele disfunkcije svoje obitelji” kroz “ples slobodnog duha” zvuči prilično različito od oštrog komentara na seksualizaciju djetinjstva kakvim ga danas predstavljaju filmski kritičari poput Rosenburg (i našeg Polimca u Jutarnjem listu — op. a.). Redateljica je, u intervjuu ranije ove godine, sažela poruku filma na ovaj način: “U našoj kulturi, čak i danas, ne mogu reći da sam potpuno slobodna”, rekla je Doucouré. “Budući da volim nositi kratke haljine i u isto vrijeme, kad pohodim vjersku ceremoniju, nosim veo. Samo odaberite kao žena: tko želite biti?”

Ovo zvuči kao da je film uglavnom trebao biti nekritičko promatranje djevojčinih izbora tijekom njezinog osobnog putovanja do samootkrivanja. Doista, to je točno način na koji ga je recenzija na web stranici The Playlist okarakterizirala nedugo nakon njegovog premijernog prikazivanja na Sundanceu prije gotovo godinu dana, nazivajući da “živahnim portretom samootkrivanja”.

Čini se kako mnogi današnji branitelji filma ne nude toliko svoje iskreno mišljenje koliko kontroliraju štetu. No, kako god bilo, bez obzira na to što bi film trebao biti ili koje su zapravo bile namjere filmaša, ostaje nam eksploatatorski film na granici pornografije koji nikad nije trebao biti snimljen i kojeg zasigurno nije trebao pokupiti Netflix.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here