RALEIGH: Kineska sadistička ‘politika jednog djeteta’ nanijela je milijardama neizrecive patnje

Helen Raleigh

Jimmie/Flickr

Prije četrdeset godina, na dan 25. rujna 1980. godine, Centralni komitet Komunističke partije Kine poslao je pismo svim članovima partije u kojem ih je pozvao da podrže politiku “jednog djeteta” Partije. Politika “jednog djeteta” bila je zamisao čelnika KPK-a Deng Xiaopinga. Nakon više od dva desetljeća bezbrojnih političkih pokreta i katastrofalnih socijalističkih politika, Dengov je prethodnik Mao Ce-tung iza sebe ostavio osiromašenu naciju na rubu propasti.

Kad je Deng preuzeo vlast 1978. godine, bruto domaći proizvod Kine po stanovniku iznosio je samo 156 dolara — mnogo manje od, na primjer, meksičkih 1.580 dolara. Deng je prepoznao da je jedini način spašavanja jednostranačke vladavine KPK-a u Kini pokretanje gospodarstva. Veličinu i rast kineskog stanovništva smatrao je glavnom preprekom svom planu oživljavanja kineske ekonomije.

I tako je 1980. godine u Kini pokrenuta politika “jednog djeteta”, koja je ograničavala svaku kinesku obitelj na jedno dijete. Bila je to, i još uvijek ostaje, najrestriktivnija populacijska politika u povijesti čovječanstva.

Nacionalno povjerenstvo za planiranje stanovništva i obitelji

Od samog početka, osobito u ruralnim dijelovima Kine, politika je bila duboko nepopularna. Budući da kineska kultura smatra više djece pokazateljima daljnjeg blagoslova s neba, čak je i autoritarni režim povremeno pokleknuo pred pritiscima. KPK je tijekom godina napravila nekoliko iznimaka. Na primjer, ako je jedan od roditelja pripadao etničkoj manjini, par je mogao imati dvoje djece; ako je prvo dijete para bilo dijete s invaliditetom, par je mogao imati drugo dijete.

Kako bi implementirao politiku jednog djeteta, Deng je uspostavio novu birokraciju pod nazivom Nacionalno povjerenstvo za planiranje stanovništva i obitelji (NPFPC). Nije nimalo iznenađujuće što je NPFPC tijekom godina koje su uslijedile izrastao u ogromni birokratski aparat s pola milijuna stalnih i 85 milijun povremenih zaposlenika.

NPFPC je provodio politiku jednog djeteta na nekoliko načina, uključujući “dozvole za rođenje” koje su od bračnih parova zahtijevale da se prijave za odobrenje prije nego što su mogli imati dijete. Djeca rođena bez takvog odobrenja nisu mogla ući u sustav registracije kućanstva, što je značilo da nisu mogla primati obroke hrane i također su se suočavala s izazovima tijekom upisa u škole i nalaženja redovnog zaposlenja kasnije u životu.

Još jedno sredstvo kontrole bila je sterilizacija. Nakon što je par dobio jedno dijete ili u nekim slučajevima nakon dvoje djece, žena se trebala podvrgnuti sterilizaciji (povremeno se isto tražilo i od muškaraca). Kineske žene bojale su se ovih postupaka, koji su mogli uzrokovati dugotrajne nuspojave, uključujući promjene u menstrualnom ciklusu, histerektomije ili različite vrste raka. Međutim, Kineskinje nisu imale previše izbora.

Prema Mei Fong, autorici “Jedno dijete: Priča o najradikalnijem kineskom eksperimentu”, godine 1983. “Kina je sterilizirala više od 20 milijuna ljudi, više od kombinirane populacije tri najveća američka grada, New Yorka, Los Angelesa i Chicaga”.

Nadziranje politike

NPFPC je osnovao susjedne skupine ćelija koje su mu pomogle pratiti kineske parove. Mei Fong kaže da se svaka ćelija sastojala od 10 obitelji, a vođe ćelije bio je samo jedan od članova NPFPC-ove armije povremenih zaposlenika.

Vođa ćelije zarađivao bi nekih 60 dolara godišnje glumeći oči i uši za NPFPC, a njegove bi odgovornosti uključivale distribuciju NPFPC-ove propagande o koristima samo jednog djeteta po paru i pomno praćenje reproduktivnih aktivnosti svojih susjeda, kao što su na primjer nedavna vjenčanja i tko je zatrudnio. Informacije su potom proslijeđene nadležnim osobama u NPFPC-u.

Vođe ćelija su također snosile odgovornost za “nagovaranje” susjeda koji su već imali djecu na sterilizaciju. Ako se bilo tko od susjeda odbio sterilizirati ili je zatrudnio s drugim ili trećim djetetom, vođa ćelije je obavijestio lokalni NPFPC kako bi poduzeli potrebne mjere.

Parovi koji bi kršili politiku “jednog djeteta” bili su kažnjavani na brojne načine. “Najhumanija” kazna bila je velika novčana kazna koja se kretala između dva do deset puta više od godišnjih prihoda para. Širok raspon novčanih kazni odražavao je činjenicu da je lokalni NPFPC imao veliku slobodu odlučivanja o težini kazne na temelju lokalne kulture, ekonomskih uvjeta i, ono najvažnije, revnosti za politiku datog NPFPC izvršitelja. Kad bi imali posla sa siromašnijim parovima koji si nisu mogli priuštiti novčanu kaznu, NPFPC izvršitelji bi upadali u njihove domove, tražili onu najvrjedniju imovinu i oduzimali je.

Međutim, najokrutnija kazna je bila prisilni pobačaj. Posljednji put kad sam posjetila Kinu, prijateljica mi je rekla da je njezina susjeda bila u osmom mjesecu trudnoće sa svojim drugim djetetom kad su lokalni NPFPC izvršitelji došli do njezine kuće, odvukli je u automobil i odvezli u lokalnu bolnicu na pobačaj. Kad se sirota majka probudila i saznala da je njezino dijete ubijeno, doživjela je mentalni slom. Nikad se nije oporavila.

New York Times izvijestio je o sličnoj priči Feng Jianmei, koja je 2012. godine imala mrtvorođeno dijete nakon što su je lokalni dužnosnici prisilili na pobačaj. Njezinog supruga pretukli su NPFPC izvršitelji, koji su par nazvali “izdajicama”. Srceparajući dokumentarac pod nazivom “Djevojčica je” (It’s a Girl), jedan je od najboljih filmova koji opisuje kako je NPFPC provodio politiku “jednog djeteta”.

Usprkos nezamislive okrutnosti politike “jednog djeteta” i njetinog provođenja, povjerenik NPFPC-a Qian Xinzhong osvojio je prvu Nagradu za stanovništvo Ujedinjenih naroda 1983. godine za svoj “izvanredan doprinos” u rješavanju “pitanja stanovništva”.

Tiho priznanje

Posljednjih je godina čak i Peking shvatio dugoročne negativne posljedice svoje politike “jednog djeteta”. Prvo, budući da kineske obitelji tradicionalno više cijene sinove od kćeri, pošto se od sinova očekuje da nastave obiteljsko ime i predvode godišnje štovanje predaka, neke su obitelji ili odabrale pobačaj čim su saznale da očekuju djevojčice ili su napustile djevojčice nakon njihovog rođenja. Neki su pak izravno počinili čedomorstvo.

Kineska vlada pokušala je riješiti problem dozvoljavajući parovima koji žive u ruralnim područjima drugo dijete ako je prvo bila djevojčica. Teško je procijeniti koliko je taj pristup bio učinkovit budući da kineska vlada tretira svoje podatke o planiranju obitelji kao “državnu tajnu”. Ono što znamo jest da se Kina trenutačno suočava s masivnom spolnom neravnotežom: muškarci brojčani nadmašuju žene za 32 milijuna.

Pojavljuje se mnoštvo problema kad mladići ne mogu pronaći žene. Human Rights Watch izvješćuje da posrednici varaju žene i djevojke iz susjednih zemalja, poput Kambodže i Vijetnama, s lažnim obećanjima za zaposlenje u Kini. Kad jednom ove žene i djevojke stignu u Kinu, one se prodaju kao mladenke kineskim muškarcima. Kineska vlada je do ovog trenutka malo poduzela na rješavanju rastućeg problema trgovine mladenkama. Umjesto toga, kineske vlasti se usredotočuju na sprječavanje medija od pokrivanja tog problema.

Novi demografski problemi za Kinu

Druga dugoročna posljedica politike “jednog djeteta” jest ta što je smanjila natalitet u Kini. Niža stopa nataliteta, u kombinaciji s poboljšanom zdravstvenom zaštitom, zaviještala je Kini brzo staruću populacijom. Mark Haas, profesor političkih znanosti na Sveučilištu Duquesne, piše:

Samo Kina će 2050. godine imati više od 329 milijuna ljudi starijih od 65 godina, što je jednako cjelokupnom trenutačnom stanovništvu Francuske, Njemačke, Japana i Velike Britanije zajedno.

Tri desetljeća snažnog gospodarskog rasta Kine bila su usko vezana s velikim bazenom mladih i priuštivih radnika. Kako se ovaj bazen radne snage smanjuje, kineski se gospodarski rast znatno usporio. Zbog te činjenice mnogi stručnjaci predviđaju da će Kina biti prva velika ekonomija koje će ostariti prije nego se obogati.

Prepoznavši ove probleme, ali ne želeći priznati svoju pogrešku, KPK pokušava stvoriti baby boom pretvarajući svoju politiku “jednog djeteta” u politiku “dva djeteta”. Najavila je da će, počevši od 2016. godine, svim kineskim obiteljima biti dopušteno imaju dvoje djece. People’s Daily, kineske državne novine, proglasile su u uvodniku “rođenje bebe nije samo stvar same obitelji, već je također i državna stvar”.

Baby boom, u koji je kineska vlada polagala svoje nade, se nikad nije dogodio. Kineskinje, koje su već dovoljno pretrpjele u jednom prisilnom državnom eksperimentu, jednostavno odbijaju postati laboratorijskim štakorima u još jednom projektu socijalnog inženjeringa.

Lekcije koje još treba naučiti

Četrdeset godina od svog uvođenja, politika “jednog djeteta” ostavila je nasljeđe natopljeno krvlju. Ipak, ne bismo je trebali tretirati kao u potpunosti kineski fenomen. Doista, intelektualni temelj kineskog maltuzijanskog pristupa došao je sa Zapada.

Od studije engleskog političkog ekonomista Thomasa Malthusa iz 1798. godine pod nazivom “Esej o načelu stanovništva” pa sve do 1968. godine i “Populacijske bombe” profesora sa Sveučilišta Stanford Paula R. Ehrlicha i njegove supruge Anne Ehrlich, mnoštvo je zapadnih intelektualaca, kreatora politike i environmentalista zagovaralo državne intervencije za smanjenje stanovništva kako bi se navodno sačuvali resursi.

Čak i nakon što su užasi kineske populacijske politike postali poznati, John Holdren, koji je bio savjetnik predsjednika Obame u znanstvenim pitanjima, napisao je s Paulom i Anne Ehrlich treće izdanje knjige “Ekoznanost: Stanovništvo, resursi, okoliš”, u kojoj sugerira da se novoj birokraciji “da odgovornost za određivanje optimalnog broj stanovnika za svijet” kako bi svaka nacija mogla postaviti limit populacije.

Ti populacijski alarmisti ne mogu biti više u krivu. Od 1980. do 2018. godine, svjetska je populacija narasla s 4,45 na 7,6 milijardi, dok je ekstremno siromaštvo (koje živi s manje od 1 dolara dnevno) prepolovljeno. Kao što britanski znanstvenik s pravom zaključuje, “rješenje populacijske krize leži u prosperitetu, a ne u prisili”. Možda ćemo jednog dana napokon naučiti tu lekciju — nadamo se prije nego sljedeća zla vladina politika kontrole stanovništva ima priliku prouzročiti daljnju smrt i patnju.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here