IBRAHIM: Najbolji primjer muslimanske prijevare u Zapadnoj povijesti

Raymond Ibrahim

Screenshot: YouTube/LUVIA Productions

Nedavno smo saznali da je šeik dr. Sultan bin Muhammad al-Qasimi, član Vrhovnog vijeća UAE-a i vladar Sharjaha, jednog od sedam emirata te države, pozvao na pretvaranje katedrale u Córdobi natrag u džamiju, budući da je španjolski kršćani “ne zaslužuju”.

Ono što nam nije rečeno jest što ga je potaknulo na ovakvu izjavu — najvažniji kontekst njegovog zahtjeva — naime, njegova nova knjiga, Inkvizicija (izvorni arapski ovdje). Knjiga, posvećena prikazivanju kako je Španjolska inkvizicija zlostavljala muslimane, navodno iznosi argumente da bi Španjolska trebala pretvoriti katedralu u džamiju kao oblik “reparacije”.

Tijekom satelitskog programa na arapskom jeziku u kojem je razgovarao o svojoj novoj knjizi, al-Qasimi je rekao (u prijevodu):

Ako Allah dozvoli, knjiga će imati utjecaja; i mi ovdje tražimo da nam se barem vrati džamija u Cordobi. To sam zahtijevao već prije i obavijestili su me da je općina to dala crkvi. Stoga sam im rekao: “Onaj tko ne posjeduje dao je onome koji ne zaslužuje.” Jer to je naš posjed kao muslimana: štoviše, njegov povratak je lak i skori, ako Allah dozvoli.

Drugim riječima, i zato što njegova knjiga iznosi argument da je Španjolska zlostavljala muslimane na ekstremne načine — uključujući prisilno preobraćanje na kršćanstvo protiv njihove volje — najmanje što sad mogu učiniti jest prepustiti katedralu islamu.

Međutim, baš kao što šeik ignorira činjenicu da “ne samo da je džamija [u Cordobi] sagrađena na kršćanskom mjestu, već je također sagrađena korištenjem materijala iz kršćanske građevine iz 6. stoljeća koju su muslimani uništili u devetom stoljeću”, jednako tako zanemaruje zašto je Španjolska uopće podvrgla muslimane inkviziciji.

Godine 1492., Rekonkvista je predajom Granade privedena kraju. Umjesto migriranja u Sjevernu Afriku — odakle se dovukla većina saveznika džihada, naime Almoravidi i Almohadi — njezinih gotovo pola milijuna muslimanskih stanovnika odlučilo je ostati. U početku su dobili blage uvjete, uključujući pravo na putovanje u inozemstvo i slobodno prakticiranje islama. Međutim, kad god bi se ukazala prilika, oni su pokretali mnoge teško ugušive pobune — od kojih je nekoliko “uključivalo kamenovanje, komadanje, odrubljivanje glava, nabijanje na kolac i živo spaljivanje kršćana” — i redovito bili u dosluhu sa stranim muslimanskim silama (npr. osmanskim Turcima) u pokušaju potkopavanja Španjolske i njezinog vraćanja na islam.

Posljednji “muslimanski ustanak 1499. godine i slamanje ove pobune 1501. godine, dovelo je do edikta da se muslimani preobrate na kršćanstvo ili napuste poluotok”. Suprotno uvriježenom mišljenju, motivacija nije bila toliko religijska, koliko je bila politička; nije se toliko radilo o tome da se muslimane učini “dobrim kršćanima”, već da ih se učini “dobrim građanima”. Tako dugo dok ostanu muslimani, djelujući kao takvi pod vrlo razdornom doktrinom “lojalnosti i neprijateljstva“, oni će ostati neprijateljski i nelojalni kršćanskoj Španjolskoj; a budući da u to vrijeme sekularizam, ateizam, multikulturalizam ili općenito “budnost” nisu bili opcija, jedini praktični način na koji su muslimani mogli odbaciti svoj tribalizam i u potpunosti se uključiti u kršćansko carstvo bilo je prihvaćanje njegove vjere.

Pod takvim okolnostima, šerijat je jasan: muslimani bi trebali pokušati emigrirati. No, oduvijek je postojalo jedno važno upozorenje: kad god se muslimani nađu pod vlašću nevjernika, oni mogu reći i učiniti gotovo sve — odreći se Muhameda, primiti krštenje i pričest, štovati križ, sve anateme za islam — tako dugo dok njihova srca ostanu vjerna islamu.

Takva je doktrina tukije, koja tradicionalno definira islamski modus operandi pod nemuslimanskom vlašću. Čak i prije Rekonkviste u Španjolskoj, “sunitski su se muslimani pozivali na tukiju kako bi opravdali prikrivanje pod kršćanskom dominacijom u drugim razdobljima i regijama, uključujući Siciliju nakon normanskog osvajanja 1061.-91. i bizantinske marševe.” Stoga ne iznenađuje da je tukija definirala islam u Španjolskoj nakon Rekonkviste; jedan autoritet navodi fetvu 1504. godine, koja potiče španjolske muslimane na korištenje tukije, kao “ključni teološki dokument za proučavanje španjolskog islama”.

Kad se jednom pojavio edikt o preobraćenju ili emigraciji, gotovo čitavo stanovništvo Granade — stotine tisuća muslimana — otvoreno je prigrlilo kršćanstvo, ali su ostali kripto-muslimani. Oni su javno pohađali crkve i krstili svoju djecu; da bi kod kuće recitirali Kuran, propovijedali vječnu mržnju prema nevjerniku i svoju obvezu oslobađanja al-Andalusa.

Ne može se sumnjati u to da su se ti Moriski — to jest, samoprozvani muslimanski preobraćenici na kršćanstvo koji su još uvijek bili “maurski” ili islamski — prilično trudili kako bi prikrili svoju obmanu, kao što je to objasnio jedan povjesničar:

Kako bi Morisko prošao kao dobar kršćanin, bilo je potrebno više od jednostavne izjave u tu svrhu. To je zahtijevalo održivu izvedbu koja je uključivala stotine pojedinačnih izjava i akcija raznih vrsta, od kojih mnoge same po sebi nisu imale previše s izrazima vjerovanja ili ritualima. Prikrivanje [tukija] je bila institucionalizirana praksa u zajednicama Moriska koja je uključivala redovite obrasce ponašanja koji se prenose s jedne generacije na drugu.

Unatoč ovoj razrađenoj maskaradi, kršćani su sve više počeli shvaćati: “Uz dopuštenje i dozvolu koju im je dodijelila njihova prokleta sekta”, primijetio je frustrirani Španjolac, “oni mogu glumiti bilo koju religiju izvana i bez griješenja, tako dugo dok su njihova srca odana njihovom lažnom varalici proroku. Vidjeli smo toliko mnogo njih koji su umrli štujući križ i govorili dobro o našoj katoličkoj religiji, a koji su u sebi bili vrli muslimani.”

Kršćani su u početku pokušali urazumiti Moriske; podsjetili su ih kako su uopće postali muslimani: “Vaši preci su bili kršćani, iako su se učinili muslimanima” kako bi izbjegli progon ili podigli svoj društveni status; stoga sad “vi također morate postati kršćanima.” Nakon što to nije urodilo plodom, oduzeti su i spaljeni Kurani; potom je zabranjen arapski jezik, jezik islama. Kad je i to propalo, poduzete su ekstremnije mjere; doseglo je točku da Morisko “nije čak mogao posjedovati džepni nožić za jelo koji nije imao zaobljen vrh, kako njime ne bi mogao napasti kršćanina”.

Muslimanski kroničar sažeo je ta vremena: “Takvi muslimani koji su još uvijek ostali u Andaluziji, premda po izgledu kršćani, nisu bili takvi u svojim srcima; jer su u tajnosti oni obožavali Allaha… Kršćani su s najvećim oprezom bdjeli nad njima, a mnogi su otkriveni i spaljeni.”

Takvo je podrijetlo Španjolske inkvizicije (koja je, suprotno uvriježenom mišljenju, više ciljala na muslimane nego na Židove). Bez obzira na to koliko su Moriski “mogli izgledati kao najmiroljubiviji podanici”, napisao je povjesničar iz devetnaestog stoljeća, “oni su usprkos toga ostali fundamentalni muslimani, motreći na povoljnu priliku i strpljivo čekajući sat osvete, koja im je obećana u njihovim proročanstvima.”

Stoga, kad se 1568. godine pojavila glasina da će ih osmanski Turci napokon doći osloboditi, bivši su “umjereni” muslimani u blizini Granade, “vjerujući da je danima pod kršćanskom vlašću odzvonilo, poludjeli. Diljem pokrajine svećenici su napadani, sakaćeni ili ubijani; neki od njih su živi spaljeni; jedan je zašiven u svinju i roštiljan; lijepe su kršćanske djevojke predano silovane, a neke su poslane u hareme marokanskih i alžirskih moćnika.”

Na kraju, ako muslimani nikada nisu mogli biti lojalni nevjerničkoj vlasti — neprestano se baveći dosluhom i potkopavanjem, uključujući sa stranim muslimanima — i ako preobraćanje na kršćanstvo nije predstavljalo rješenje zbog prakticiranja tukije, onda je ostalo samo jedno: između 1609. i 1614. godine, svi Moriski su protjerani s poluotoka u Afriku, odakle je islam prvi put napao Španjolsku gotovo tisućljeće ranije.

Ovo je, naravno, potpunije objašnjenje zašto su španjolski muslimani bili podvrgnuti inkviziciji od onog koje je al-Qasimi spreman dati, iz očiglednih razloga: prikriveni i uvijek subverzivni muslimani (prošli ili sadašnji) ne zadobivaju previše simpatija — osobito ne od Španjolske koja bi im navodno trebala dati ustupke.

Čini se kako također nije svjestan velike ironije: Španjolci su barem oslobađali vlastitu zemlju i pružali onima čiji su ih preci napali mogućnost neometanog odlaska. To je daleko popustljivije od onoga kako se islam oduvijek ponašao — napadanje nemuslimanskih nacija i davanje nevjernicima tri izbora: preobraćenje, život kao pokoreni dhimmi (bez osnovnih prava) ili smrt — kao što učeni šeik vrlo dobro zna.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here