IBRAHIM: Islam u Europi: Lekcija iz srednjovjekovne Španjolske

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

Kritično pitanje postavlja se u svjetlu nedavne bujice smrtonosnih terorističkih napada u Francuskoj i ostalim europskim nacijama: Kako jednom zauvijek iskorijeniti “ekstremizam” iz muslimanskih zajednica koje žive na Zapadu?

Zapadni lideri obično odgovaraju navodeći sve i svašta, od novih “inicijativa” namijenjenih poticanju bližih odnosa između muslimanskih zajednica i njihovih država domaćina, pa sve do mjera nadzora žarišnih točaka i džamija.

Nažalost, povijest je već dokazala da su čak i one drakonskije mjere protiv islama — vrsta koje si moderni Zapadnjak ne može ni zamisliti, a kamoli implementirati — osuđene na neuspjeh.

Razmotrite povijesna iskustva francuskog susjeda, Španjolske. U osmom stoljeću, muslimani iz Afrike napali su i brutalno osvojili Iberijski poluotok. Kršćani su masakrirani i potčinjeni; crkve su uništene i/ili pretvorene u džamije. Međutim, do kraja petnaestog stoljeća — nakon stoljeća ratova za oslobađanje Španjolske od islama (ilite Rekonkviste) — kršćanska se vlast napokon proširila na svaki kutak poluotoka.

Muslimani su, međutim, ostali, uglavnom koncentrirani u Granadi. Izvorno su im dati blagi uvjeti: muslimani su mogli nastaviti prakticirati svoju religiju, provoditi šerijat u svojim vlastitim zajednicama i čak slobodno putovati.

Usprkos tome, kad god bi se ukazala prilika, oni su pokretali mnoge teško ugušive pobune — od kojih je nekoliko “uključivalo kamenovanje, komadanje, odrubljivanje glava, nabijanje na kolac i živo spaljivanje kršćana” — i redovito bili u dosluhu sa stranim muslimanskim silama (npr. osmanskim Turcima) u pokušaju potkopavanja Španjolske i njezinog vraćanja na islam.

Nakon što joj je dojadio taj “unutarnji neprijatelj”, španjolska kruna je konačno 1501. godine odlučila da svi muslimani imaju dva izbora: preobratiti se na kršćanstvo ili napustiti Španjolsku. Motivacija nije bila toliko religijska, koliko je bila politička; nije se toliko radilo o tome da se muslimane učini “dobrim kršćanima”, već da ih se učini “dobrim građanima”. Tako dugo dok ostanu muslimani — djelujući kao takvi u skladu s vrlo razdornom doktrinom “lojalnosti i neprijateljstva“ — oni će ostati neprijateljski i nelojalni kršćanskoj Španjolskoj; a budući da u to vrijeme sekularizam, ateizam, multikulturalizam ili općenito “budnost” nisu bili opcija, jedini praktični način na koji su muslimani mogli odbaciti svoj tribalizam i u potpunosti se uključiti u kršćansko carstvo bilo je prihvaćanje njegove vjere.

Cjelokupno muslimansko stanovništvo Španjolske — stotine tisuća muslimana — odgovorilo je otvorenim prigrljivanjem kršćanstva, istodobno ostajući kripto-muslimani, u skladu s muslimanskom doktrinom tukije. Ona uči da, kad god se muslimani nađu pod vlašću nevjernika, oni mogu reći i učiniti gotovo sve — odreći se Muhameda, primiti krštenje i pričest, štovati križ — tako dugo dok njihova srca ostanu vjerna islamu. Dakle, u javnosti, ovi novi preobraćeni “kršćani” su pohađali crkve i krstili svoju djecu; a kod kuće recitirali Kuran, propovijedali vječnu mržnju prema nevjerniku i smišljali način kako uništiti kršćansku Španjolsku.

Van svake sumnje je da su se ovi “Moriski” — to jest, samoprozvani muslimanski preobraćenici na kršćanstvo koji su još uvijek bili “maurski” ili islamski — prilično trudili kako bi prikrili svoju obmanu, kao što je to objasnio jedan povjesničar:

Kako bi Morisko prošao kao dobar kršćanin, bilo je potrebno više od jednostavne izjave u tu svrhu. To je zahtijevalo održivu izvedbu koja je uključivala stotine pojedinačnih izjava i akcija raznih vrsta, od kojih mnoge same po sebi nisu imale previše s izrazima vjerovanja ili ritualima. Prikrivanje [tukija] je bila institucionalizirana praksa u zajednicama Moriska koja je uključivala redovite obrasce ponašanja koji se prenose s jedne generacije na drugu.

Unatoč ovoj razrađenoj maskaradi, kršćani su sve više počeli shvaćati: “Uz dopuštenje i dozvolu koju im je dodijelila njihova prokleta sekta”, primijetio je frustrirani Španjolac, “oni mogu glumiti bilo koju religiju izvana i bez griješenja, tako dugo dok su njihova srca odana njihovom lažnom varalici proroku. Vidjeli smo toliko mnogo njih koji su umrli štujući križ i govorili dobro o našoj katoličkoj religiji, a koji su u sebi bili vrli muslimani.”

Kršćani su u početku pokušali urazumiti Moriske; podsjetili su ih kako su uopće postali muslimani: “Vaši preci su bili kršćani, iako su se učinili muslimanima” kako bi izbjegli progon ili podigli svoj društveni status; stoga sad “vi također morate postati kršćanima.” Nakon što to nije urodilo plodom, oduzeti su i spaljeni Kurani; potom je zabranjen arapski jezik, jezik islama. Kad je i to propalo, poduzete su ekstremnije mjere; doseglo je točku da Morisko “nije čak mogao posjedovati džepni nožić za jelo koji nije imao zaobljen vrh, kako njime ne bi mogao napasti kršćanina”.

Muslimanski kroničar sažeo je ta vremena: “Takvi muslimani koji su još uvijek ostali u Andaluziji, premda po izgledu kršćani, nisu bili takvi u svojim srcima; jer su u tajnosti oni obožavali Allaha… Kršćani su s najvećim oprezom bdjeli nad njima, a mnogi su otkriveni i spaljeni.”

Stoga, kad se 1568. godine pojavila glasina da će ih osmanski Turci napokon doći osloboditi, bivši su “umjereni” muslimani u blizini Granade, “vjerujući da je danima pod kršćanskom vlašću odzvonilo, poludjeli. Diljem pokrajine svećenici su napadani, sakaćeni ili ubijani; neki od njih su živi spaljeni; jedan je zašiven u svinju i roštiljan; lijepe su kršćanske djevojke predano silovane, a neke su poslane u hareme marokanskih i alžirskih moćnika.”

Na kraju, ako muslimani nikada nisu mogli biti lojalni nevjerničkoj vlasti — neprestano se baveći dosluhom i potkopavanjem, uključujući sa stranim muslimanima — i ako preobraćanje na kršćanstvo nije predstavljalo rješenje zbog prakticiranja tukije, onda je ostalo samo jedno: između 1609. i 1614. godine, svi Moriski su protjerani s poluotoka u Afriku, odakle je islam prvi put napao Španjolsku gotovo tisućljeće ranije.

Ova odluka nije olako donesena. Mnogi kršćani u Španjolskoj — kao i papa u Rimu — smatrali su je prestrogom; neki su kao alternativu predložili kastraciju svih muškaraca. Ipak, na kraju je monarhija zaključila da nema drugog jamstva protiv stalnih subverzija i sporadičnih terorističkih napada osim potpune eliminacije islama iz Španjolske.

Poanta je ovdje da je Španjolska učinila sve što je bilo u ljudskoj moći kako bi natjerala svoje muslimansko stanovništvo na asimilaciju i napuštanje svoje mržnje prema kršćanskim “nevjernicima” — uključujući prisilno preobraćanje njih i njihove djece na kršćanstvo i nadgledavanje njihove predanosti — a čak ni to nije bilo dovoljno, zahvaljujući zakonima tukije, koja još uvijek inspirira velik dio europske muslimanske populacije.

Zbog toga su zasigurno sve “anti-ekstremističke” mjere koje poduzimaju Francuska i ostale Zapadne države — od kojih niti jedna nikada neće biti ni blizu toliko ekstremna kao one u predmodernoj Španjolskoj i većina kojih se trenutačno vrti oko glupih floskula poput “Oni nas neće podijeliti”, da citiram Macrona nakon odrubljivanja glave — osuđene na neuspjeh.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here