IBRAHIM: Egipat: Kako je žestoko kršćanska nacija postala fanatično islamska

Raymond Ibrahim

Screenshot: YouTube/Fady Sarofiem

Jedna od blagodati nove knjige Adela Guindyja, Mač iznad Nila: Kratka povijest Kopta pod islamskom vlašću, jest ta što implicitno odgovara na važno pitanje: kako su i zašto nemuslimanske nacije postale islamske? U ovom slučaju, kako je Egipat postao od nadmoćno kršćanskog u sedmom stoljeću, nadmoćno muslimanski u dvadeset i prvom stoljeću?

Kako bi se razumio značaj ovog pitanja — i budući da se duboko kršćanska priroda predislamskog Egipta često zaboravlja — slijedi kratki uvod.

Prije islamske invazije, Egipat je bio dom nekih od najranijih teoloških divova i crkvenih otaca Kršćanskog svijeta, uključujući Klementa Aleksandrijskog (rođen 150.), Origena (r. 184.), Antuna Pustinjaka, oca monaštva (r. 251.) i Atanazija Aleksandrijskog (r. 297.), glavnog branitelja Nicejskog vjerovanja, koje se još uvijek ispovijeda u svim glavnim kršćanskim denominacijama. Aleksandrijska katehetska škola bila je najvažnije crkveno i obrazovno središte drevnog Kršćanskog svijeta.

Pišući oko 400. godine, što još više ukazuje na to koliko je temeljito kršćanski bio predislamski Egipat, John Cassia, Europljanin, primijetio je da bi “putnik iz Aleksandrije na sjeveru do Luksora na jugu čitav svoj put u ušima imao zvukove molitvi i himni redovnika, raštrkanih po pustinji, iz samostana i iz pećina, od redovnika, pustinjaka i anahoreta.”

Neki Europljani, poput britanskog povjesničara i arheologa Stanleyja Lane-Poolea (umro 1931.), čak tvrde da su koptski misionari prvi donijeli Evanđelje u udaljena područja Europe, uključujući Švicarsku, Britaniju i osobito Irsku. Nedavno su u odvojenim regijama Egipta pronađeni i najstariji pergament koji sadrži riječi Evanđelja (iz prvog stoljeća) i najstariji prikaz Krista.

Sukladno tome, nešto vrlo dramatično, vrlo kataklizmično — naime, nasilni progon, kao što to jasno opisuje stranica za stranicom Mača nad Nilom, koji bilježi četrnaest stoljeća islamske vladavine — bilo je odgovorno za transformiranje kršćanskog Egipta u muslimanski Egipat.

Ako netko smatra da koptski izvori imaju predrasude protiv islama, vrijedi napomenuti da njih često potvrđuju muslimanski izvori. Na primjer, u autoritativnoj povijesti Egipta Taqija al-Dina al-Maqrizija, bilježi se anegdota za anegdotom o muslimanima koji pale crkve, kolju kršćane i porobljavaju koptske žene i djecu — često uz odobrenje ako ne i neposrednu suradnju vlasti. Jedini bijeg u to vrijeme — kao ponekad i danas — bilo je preobraćenje kršćana na islam.

Doista, nakon što je zabilježio jednu posebno nečuvenu epizodu progona u jedanaestom stoljeću, kad je, prema Maqriziju, uz bezbrojne masakre, uništeno ili pretvoreno u džamije nekih 30.000 crkava — zapanjujući broj koji nadalje ukazuje koliko je kršćanski bio predislamski Egipat — muslimanski povjesničar iznosi zanimljivo zapažanje: “Pod tim okolnostima mnogi su kršćani postali muslimani.” (Osoba gotovo može čuti trijumfalne uzvike “Allahu Akbar”.)

A opet, fizičko nasilje nije bila jedina stvar koja je toliko žestoko kršćansku naciju pretvorila u islamsku. Sustav “dhimma“, islamskih diskriminatornih pravila za upravljanje nad kršćanskim i židovskim subjektima (uvelike temeljena na Kuranu 9:29 i takozvanim Omarovim uvjetima), iako je pružao određenu vjersku slobodu, također je propisivao niz fiskalnih opterećenja (džiziju), društvenu nejednakost i mnoštvo drugih hendikepa koji su uzrokovali, desetljeće za desetljećem, stoljeće za stoljećem, preobraćenje sve više Kopta na islam kako bi ublažili svoja opterećenja i postigli barem nekakav privid jednakosti.

Prema tome, u svojoj knjizi Arapsko osvajanje Egipta iz 1902. godine, povjesničar Alfred Butler spominje “opaki sustav podmićivanja kršćana u preobraćenje”, prije pojašnjenja:

Iako je vjerska sloboda u teoriji Koptima pod kapitulacijom bila osigurana, ona se ubrzo pokazala sjenovitom i iluzornom, budući da vjerska sloboda koja se poistovjećivala s društvenim i financijskim ropstvom nije mogla imati ni supstance ni vitalnosti. Kako se islam širio, društveni je pritisak na Kopte postao ogroman, dok se financijskom pritisku bilo sve teže othrvati, jer se broj kršćana i Židova koji su bili obveznici glavarine (džizije) smanjivao iz godine u godinu, a njihova izolacija postala uočljivija… Opterećenja kršćana postajala su sve teža proporcionalno njihovom sve manjem broju [to jest, što se više kršćana preobraćalo na islam, to je više rastao teret onih preostalih]. Stoga nije čudno to što se toliko Kopta prepustilo struji koja ih je svojom silinom odnijela prema islamu, već to što se toliko mnoštvo kršćana opiralo toj struji i što sve oluje u trinaest stoljeća nisu pomaknule njihovu vjeru iz njezina temelja.

Takva je zaboravljena povijest koptskog opadanja: činjenica da je deset posto Egipta još uvijek kršćansko nije odraz muslimanske tolerancije, kao što to mnogi apologeti tvrde, već netolerancije. Dok su životi mnogih kršćana ugašeni tijekom stoljeća nasilja, duhovni i kulturni identiteti eksponencijalno više njih izbrisani su njihovim preobraćanjem na islam. (Takav je tužan i ironičan ciklus koji muči moderni Egipat: oni muslimani koji progone kršćane su i sami često daleki potomci Kopta koji su prigrlili islam kako bi izbjegli vlastiti progon.)

Ukratko, da nije bilo tvrdoglave otpornosti i izdržljivosti Kopta, kršćanstvo bi bilo posve izbrisano iz Egipta — baš kao što je to slučaj u ostatku Sjeverne Afrike, koja je, prije islamskih osvajanja u sedmom stoljeću, bila u potpunosti kršćanska.

U vezi s tim, zanimljivo je primijetiti da, prema Konvenciji o sprječavanju i kažnjavaju zločina genocida (usvojenoj Rezolucijom 260 (III) A Generalne skupštine Ujedinjenih naroda 9. prosinca 1948. godine), čimbenicima genocida smatraju se i nasilni i nenasilni pritisci. “Ubijanje” i nanošenje “ozbiljne tjelesne i mentalne ozljede” članovima bilo koje skupine ljudi — u ovom slučaju “nevjerničkih” Kopta — prve su dvije pravne definicije genocida. Treća definicija Rezolucije 260 obuhvaća “usporeni genocid” koji je obilježio koptsku povijest pod islamom: “Namjerno podvrgavanje skupine takvim životnim uvjetima koji trebaju dovesti do njenog potpunog ili djelomičnog uništenja.” (naglasak dodan)

Upravo to je ono što čine prikladno nazvani Omarovi uvjeti. Oni nameću negativne “životne uvjete” s ciljem poticanja Kopta na napuštanje njihovog kršćanskog identiteta/nasljeđa kako bi ubrali blagodati pridruživanja islamu — koje uključuju prestanak progona i diskriminacije, kao što to Mač nad Nilom jasno pokazuje.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here