PragerU | Kraj ženskih sportova

Selina Soule bila je jedna od pet najboljih srednjoškolskih sprinterica u Connecticutu… sve dok natjecanje protiv bioloških dječaka nije promijenilo igru. Sada žene ne gube samo svoje utrke — one gube šanse za natjecanje. Zašto se ovo događa? I što bismo trebali učiniti po tom pitanju?

Od svoje osme godine treniram kako bih postala prvakinja u sprintu. To sam i učinila uz pomoć svojih roditelja, svojih trenera i svojih timskih kolega: Do drugog razreda srednje škole, 2018. godine, bila sam jedna od pet najboljih sprinterica u saveznoj državi Connecticut.

Ali onda, jednog dana, više nisam bila.

Na državnom prvenstvu te godine, pobijedilo me dvoje ljudi — pobijedili su sve nas djevojke. Doslovno. Završili su na prvom i drugom mjestu u našim utrkama, dominirajući stazom.

Jesu li bili motiviraniji? Jesu li napornije trenirali? Mislim da ne.

Ali imali su prednost — i to veliku, kojoj nismo mogli parirati. Oni su bili biološki dječaci koji su rekli da su transrodne djevojke.

Mislite li da je to pošteno — muškarci koji se natječu protiv žena?

Prije nego odlučite, dopustite mi da vam kažem nešto o tome što mi je bilo potrebno kako bih postala vrhunska sprinterica. To je zahtijevalo svakodnevno treniranje sa svojim timom nakon škole u trajanju od najmanje dva sata, radeći na otkidanju djelića sekunde sa svog vremena u utrkama na 100 i 200 metara.

To je zahtijevalo ne družiti se nakon škole ili izlaženje s prijateljima za vikend. To je zahtijevalo rana ustajanja svake subote i cjelodnevna natjecanja na natjecanjima. To je zahtijevalo ne prepuštanje bilo kojim stvarima koje bi me mogle koštati mog sna.

A u ovome je stvar kod dvojice bioloških muškaraca koji su uzeli prve dvije ženske medalje u državi Connecticut: Njihova vremena nisu bila dovoljno dobra da bi se kvalificirali za natjecanje na državnom prvenstvu u muškoj ekipi.

Dopustite mi da ponovim još jednom, u slučaju da ste to propustili: Njihova vremena nisu bila dovoljno dobra da bi se kvalificirali za natjecanje na državnom prvenstvu u muškoj ekipi.

Ali dvije godine zaredom, oni su osvojili prvo i drugo mjesto natječući se protiv djevojčica. Ukupno, ova su dva biološka muškarca osvojila 15 naslova državnih prvaka u ženskoj konkurenciji.

Neki su me u medijima optužili da sam loša gubitnica. Oni mi govore da trčim jače. Ali biološke promjene kroz koje muškarci prolaze tijekom puberteta toliko su značajne da oni stječu nepremostivu prednost u brzini i snazi. To je razlog zašto su se dječaci uvijek natjecali protiv dječaka, a djevojčice protiv djevojčica.

Američka trkačica Allyson Felix je moja inspiracija. Ona je najbrža sprinterica na svijetu. Njezin najbolji rezultat na 400 metara je 49,26 sekundi. Ali na temelju podataka iz 2008. godine, samo u SAD-u bi gotovo tri stotine srednjoškolskih dječaka moglo nadmašiti taj rekord.

Dakle, ono o čemu govorimo nisu samo dječaci koji uzimaju ženske trofeje — iako je to slučaj. I ne govorimo o biološkim dječacima koji uzimaju ženske atletske stipendije — iako je to također slučaj. Kad se biološkim dječacima dopusti natjecanje protiv djevojčica u bilo kojem sportu poput atletike, gdje su razlike u performansama toliko velike, govorimo o tome da se djevojke isključuju — da nikad ne dobiju šansu za pobjedu ili čak da se uopće natječu.

Kad su dva biološka dječaka zauzela prvo i drugo mjesto protiv mene na dvoranskom državnom prvenstvu 2019. godine, ja sam izgubila mogućnost nastupanja na prvenstvu Nove Engleske. Izgubila sam mogućnost da me skautiraju vrhunski treneri, a možda čak i stipendiju.

Trenutačno se biološkim dječacima dopušta postavljanje rekorda u ženskim timovima — brisanje ženskih rekorda, brisanje postignuća stvarnih djevojčica i postavljanje standarda koje niti jedna djevojčica ne može ispuniti koliko god ona trenirala i koliko god se trudila.

Razlog zašto uopće imamo djevojačke sportove jest davanje talentiranim sportašicama, koje marljivo i predano rade, jednaku priliku da zablistaju i budu prepoznate. Ali djevojčice nikada neće dobiti tu priliku ako budu prisiljene natjecati se s biološkim dječacima u sportovima poput atletike, softballa, odbojke ili košarke.

Žene su se predugo borile, kako bi djevojčice poput mene imale priliku natjecati se u ravnopravnim uvjetima.

I možda ono najgore od svega: Kad djevojke pokušavaju prigovoriti — kad ukažemo na istinu da su biološke razlike u snazi i brzini između dječaka i djevojčica masivne i stvarne — nazivaju nas bigotima. Osoblje, učitelji, treneri i ostali učenici govore nam da šutimo i prihvatimo takvu situaciju. Govore nam da se djevojke ne bi smjele ni vidjeti ni čuti.

Pa, mi se nećemo ušutkati. Mi ćemo uzvratiti. S još dvije vrhunske trkačice u Connecticutu, podnijela sam saveznu tužbu u svrhu zaštite prava žena i djevojčica na pošteno natjecanje u ravnopravnim uvjetima.

Molim te Ameriko, nemoj nam okrenuti leđa. Ovdje se ne radi o rodnom identitetu.

Ovdje se radi o fer pleju.

Ja sam Selina Soule za Sveučilište Prager.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here