HOROWITZ: Gdje smo

David Horowitz

Screenshot: YouTube

I s čim se suočavamo.

Moja prva politička demonstracija bila je prvosvibanjska parada 1948. godine. Imao sam devet godina. Skandirali smo u znak podrške “Komisiji za poštenu praksu zapošljavanja” predsjednika Trumana i njegovom uspješnom nastojanju za integraciju državne službe. Prvosvibanjsku paradu je organizirala Komunistička partija SAD-a, konspirativna organizacija koja je u suradnji s komunističkom Rusijom radila na rušenju vlade Sjedinjenih Država i stvaranju “Sovjetske Amerike”. Oba moja roditelja bili su članovi Partije.

Te su dvije stvari na neki način definirale sljedećih sedamdeset i kusur godina mog života: s jedne strane, borba za individualna prava i jednakost; s druge, doživotna borba za — a potom protiv — izdajničkog pokreta koji je odlučio svijet promijeniti nabolje, ali ga je naposljetku učinio gorim — i to mnogo gorim.

Kao mladić, bio sam prisutan pri stvaranju Nove ljevice uređujući njezin najveći časopis, Ramparts. Nova ljevica bio je socijalistički pokret koji je započeo kao pokušaj spašavanja “Stare” komunističke ljevice od “pogrešaka” koje je počinila služeći gospodare koji su ubili više od 100 milijuna ljudi. U mirnodopsko vrijeme. “Pogreške” su bile naš licemjerni izraz za epske zločine koje su naši kolege marksisti počinili nad običnim ljudskim bićima koji su odbili pristati na njihove utopističke sheme. Naš cilj bio je oživjeti potragu koju su započeli i konačno stvoriti svijet “socijalne pravde”.

Uskoro sam otkrio da ne postoji nova ljevica koja se bitno razlikuje od svog prethodnika. Zlo koje je počinila ljevica izravno je proizlazilo iz samog plemenitog ideala. Ne možete stvoriti svijet savršene jednakosti jer ljudi nisu jednaki, a pokušaj da ih učinite jednakima zahtijeva oduzimanje slobode većini njih u korist onih za koje se ispostavlja da su nekolicina. Ne možete stvoriti vladu koja je socijalno “pravedna” jer su ljudi koji je vode isti ljudi čije su laži, bigotizam, sebičnosti i pohlepa stvorile nepravedni svijet koji želite ostaviti za sobom. Novi vladari, korumpirani kao i uvijek, imat će više moći nego ikad prije. Stvari možete učiniti samo gorima. Mnogo gorima.

Ove sam istine naučio u svom prvom kontaktu sa Strankom crnih pantera, ubilačkom uličnom bandom koju smo smatrali “prethodnicom revolucije”. Učinili smo to jer su Pantere bili jedini ljevičari s oružjem koji su ga bili spremni upotrijebiti. Pantere su vrebali uglavnom ranjive crnce, ali su također ubili moju prijateljicu koja je bila bijela.

Moje drugo buđenje došlo je s uspjehom “antiratnog pokreta” Nove ljevice, koji je Ameriku natjerao iz Vijetnama. Tvrdnje Nove ljevice da je “antiratna” u ime Vijetnamaca bile su zapravo dvije opasne laži. Nakon što je pokret uspio prisiliti američko povlačenje iz Indokine, komunisti su poklali dva i pol milijuna seljaka u Kambodži i Vijetnamu. Nije bilo niti jednog jedinog prosvjeda protiv tog pokolja. Niti jedan. To je bio anti-američki pokret. Ljevica je željela pobjedu komunista i nije ih bilo briga koliko će nevinih Azijaca biti ubijeno u tom procesu. Shvatio sam da sam uključen u pokret čija je retorika bila zavodljiva i plemenita, ali čija su djela bila čisto zlo. I otišao sam.

Radikali “socijalne pravde” i dalje imaju najbolje slogane. Oni sebe nazivaju progresivcima, ali su zapravo reakcionari. Oni se nazivaju liberalima, ali su zapravo bigoti. Oni govore da su za mir kad se zapravo organiziraju za rat. I to je uvijek isti rat: rušenje Sjedinjenih Američkih Država.

Zahvaljujući uglavnom njihovom rastućem utjecaju, mi živimo u ekstremnim vremenima gdje stvari nisu onakve kakvima se čine, a monstruozne optužbe iznose se protiv pojedinaca bez ikakvog ustručavanja. Kao rezultat toga, mi živimo u ozračju zastrašivanja, gdje ljudi mogu izgubiti sredstva za život, svoje karijere, pa čak i živote ako se zamjere ljevičarskim križarima. To je užasna stvar za reći u ovoj svojedobno slobodnoj zemlji, ali to je nešto što je previše očito da bi se moglo poreći.

Trideset godina prije nego se čuveno spustio pokretnim stepenicama u Trump Toweru kako bi objavio svoju kandidaturu za Bijelu kuću, Donald Trump je bio poznata javna osoba. Svi su u Americi znali tko je on. U svih tih 30 godina, nitko ga nikad nije nazvao “Donald Trump, voditelj ‘Pripravnika’ i bijeli supremacist.” Nitko nikad nije rekao “Ovo je Donald Trump, newyorški graditelj i bijeli nacionalist”. To se dogodilo tek kad se odlučio kandidirati protiv demokrata.

Zapravo, svu trojicu Trumpovih prethodnika, predsjedničkih kandidata — Busha, McCaina, pa čak i Romneyja — demokrati su proglasili rasistima. Potpredsjednik Joe Biden rekao je publici u kojoj je bilo mnogo crnih Amerikanaca da će, ako ga izaberu, Mitt Romney i njegov kandidat za potpredsjednika Paul Ryan “svima vama ponovno staviti lance”.

Zašto se demokrati uobičajeno odlučuju na tako niske udarce? Oni to rade jer je učinkovito i zato što Demokratska stranka ima prljavu tajnu koju mora sakriti. Demokrati kontroliraju 100% siromašnih četvrti svakog velikog grada u Americi i kontroliraju ih već 50 do 100 godina. Svako polje smrti — Detroit, Baltimore, St. Louis — 100% je u rukama demokrata. Za svaku nepravdu u tim siromašnim četvrtima — stvarnu ili imaginarnu — na koju politika može utjecati, 100% su odgovorni demokrati. Svaki truli školski sustav, koji iz godine u godinu ne uspijeva pružiti uglavnom crnim i latinoameričkim učenicima osnovne alate koji su im potrebni za uspjeh, 100% kontrolira Demokratska stranka i njezini sindikati učitelja koji bez iznimke stavljaju interese odraslih u sustavu ispred djece. Uključujući držanje škola zatvorenima tijekom Covid-19 pandemije, istodobno tražeći više novca za sebe.

Trump je predstavljao veliku prijetnju korumpiranim gradskim carstvima demokrata i — što je još gore — njihovoj biračkoj bazi. Zbog toga su, kad je Trump zapitao crnce iz gradskih četvrti “Što možete izgubiti glasajući za mene?”, demokrati nisu gubili vrijeme kako bi ga demonizirali. Oni su to učinili na krajnje dehumanizirajući način — pokrenuvši sveopći rat kako bi ga uništili kao bijelog nacionalista, bijelog supremacista, Hitlera. U ovoj smrtonosnoj atmosferi, koja je trajala četiri godine, prvi crni predsjednik Sjedinjenih Država ovaj je tjedan ponovno nazvao Trumpa — a to podrazumijeva i njegovih sedamdeset tri milijuna pristaša — rasistom.

Rasa predstavlja nuklearno oružje demokrata, koje se koristi za uništenje njihovih kritičara i zaštitu svake korumpirane Tammany Hall koju su izgradili i od koje su posljednjih 100 godina profitirali. Ovo oružje je poklon radikala koju su se uspješno infiltrirali u Demokratsku stranku nakon njihovih nereda na Konvenciji 1968. godine. Tu su počele duboke podjele koje nas danas pogađaju.

Na primjer, apsurdni, rasno-otrovni pojam, “privilegija bijele kože”, bio je izum terorista koji su gajili izrazitu mržnju prema Americi i nazivali se “Weathermen“, čiji su vođe, Bill Ayers i Eric Mann, savjetovali Baracka Obamu (Ayers je zapravo napisao njegovu autobiografiju) i bili mentori buntovnim osnivačima Black Lives Matter. Željeni cilj Weathermen terorista bio je pridružiti se onome što su smatrali globalnim ratom protiv “bijele supremacije” i pridružiti mu se u svojstvu pete kolone protiv bijele Amerike.

Demokrati su u početku oportunistički prihvatili rasnu politiku, budući da se pokazala učinkovitim političkim oružjem. Kao rezultat sve dominantnijeg radikalizma unutar Demokratske stranke i u školama nacije, rasna karta sad sadrži smiješnu optužbu da je bijela Amerika nacija bijelih supremacista i da je “rasizam u njezinoj DNK”. Ovo je smrtonosna optužba jer opravdava najradikalnije anti-američke mjere. Kao rezultat demokratskog blitzkriega protiv ove zamišljene pošasti, veliki dijelovi američke javnosti sad su zahvaćeni histerijom koja ih je odvojila od bilo kakvog privida stvarnosti. U ovoj atmosferi, doživotni liberal poput Trumpa može se čudesno transformirati u mahnitog nacista. S druge strane jednadžbe, crna Amerika se prikazuje kao rasa plemenitih divljaka koji ne mogu učiniti nikakve nepravde koje se ne mogu pripisati “sustavnom rasizmu” i bijelom ugnjetavanju.

U ovom zamišljenom svijetu, crni Amerikanci se rutinski prikazuju kao “marginalizirani” i “nedovoljno zastupljeni” ljudi u našem društvu. To je postalo neophodno stajalište rasno osjetljivih Amerikanaca koji se žele postaviti na “pravu stranu povijesti”. I ono se nameće milijunima bijelaca koje multimilijunska industrija trenera rasne raznolikosti demonizira anti-bjelačkim rasizmom “kritičke teorije rase”, vjerovanjem koje je smislila ljevica, držeći predavanja na našim sveučilištima, korporacijama, pa čak i vojnim akademijama.

Ideja da su crni Amerikanci marginalizirani, nedovoljno zastupljeni i stoga potlačeni je očigledno smiješna. Naprotiv, Crna Amerika i njezine rane su gotovo u samom središtu nacionalne pozornosti, a također i fokus njezine dobrotvorne darežljivosti. Kako inače objasniti nezainteresiranost nacije i njezinih građanskih vlasti prema epskom bezakonju i razaranju koje su nadahnuli Black Lives Matter osvetnici u 600 američkih gradova prošlog ljeta, a da niti jedan jedini poticatelj nije odgovarao, a čak ni uhićeni počinitelji koji su odmah pušteni iz zatvora? Kako objasniti takvo kriminalno nasilje koje se unaprijed opravdava suprotstavljanjem “policijskoj brutalnosti” prije ijednog suđenja ili čak istrage navodno brutalnog policajca?

Daleko od toga da je marginalizirana, nedovoljno zastupljena i potlačena, Crna Amerika je zajednica koja je kontinuirano ispred i u središtu svijesti nacije. Ona je moćna i često dominantna sila u američkoj kulturi. Crni sportaši su heroji američke mladeži. Crni komičari, zabavljači, glazbenici i glumci ispunjavaju američke TV ekrane, kazališta i internetske zaslone, donoseći svoje priče — svoje živote, emocije, pobjede, poraze — u američka srca. Daleko od toga da im je uskraćen pristup američkom snu, većina crnih Amerikanaca danas je udobno smještena u srednjoj klasi i njegov je dio.

Oprah Winfrey je milijarderka koja je uspjeh postigla vlastitim radom. Ona je najbogatija žena u Americi kojoj se pridružuje sve veći broj drugih crnaca koji su također postigli uspjeh na jednaki način, prikupivši multimilijunska bogatstva u jednom jedinom životnom vijeku. Stvarnost je toliko daleko od potlačene Crne Amerike. Amerikanci su učinili crnce primateljima kornukopije specijalnih privilegija — raskošno financiranih programa i beneficija koje se temelje na njihovoj boji kože i koje su osmišljene da im daju oslonac u svijetu. A te privilegije idu nauštrb mogućnosti bijelih i azijskih Amerikanaca kojima se uskraćuju mjesta koja su zaslužili na elitnim sveučilištima i u svim poljima profesionalnog života, također zbog njihove boje kože. To je sustavni rasizam koji Amerikanci podržavaju jer koristi crnim Amerikancima i koji će samoprozvani “antirasisti” braniti pod svaku cijenu.

Ako je većina crnih Amerikanaca udobno smještena u srednjoj klasi, što onda objašnjava nemogućnost drugih članova crne zajednice da se izdignu iz siromaštva? To je pitanje koje je danas politički nekorektno postaviti. To predstavlja “okrivljavanje žrtve”. To je uvreda za privilegiju kože potlačenog naroda. To je rasistički. To je zapravo očigledna laž, ali velika većina Amerikanaca pristaje na nju. Ostatak Amerike ne pita crnce koji su zaostali zašto je to tako. Na primjer, odsutni očevi, rasprostranjena uporaba droge i ogromne stope kriminala — da spomenemo tri očigledna čimbenika. Umjesto da se ti pojedinci drže odgovornima za svoje nevolje, za njihov neuspjeh se okrivljavaju nevidljivi bijeli ljudi, koji su navodno odgovorni za uvijek nedokazivi “sustavni rasizam” protiv crnaca.

Sustavni rasizam je ilegalan prema Zakonu o građanskim pravima iz 1964. godine. Kad bi to zapravo bio problem u policijskim upravama i korporativnim institucijama, kao što to tvrde organizacije poput Black Lives Matter, došlo bi do masovnih parnica koje bi pokrenule legije crnih (i bijelih) odvjetnika, tužitelja i državnih odvjetnika. Takve parnice ne postoje jer je problem izmišljen. Osim programa afirmativne akcije, jedini sustavni rasizam koji se može pronaći nalazi se u sramotnim gradskim javnim školama, čije ugnjetavanje mladih crnaca štiti Demokratska stranka i njezini sindikati učitelja. Oni će se do smrti boriti kako bi spriječili siromašnu manjinsku djecu da imaju jednaki izbor u obrazovanju kao i djeca članova demokratskog sindikata učitelja.

Sve u svemu, anti-bijelačka histerija i histerija crnog stradalništva imala je strašne posljedice za crne kao i bijele Amerikance. U ljeto 2020. godine, Black Lives Matter pokrenuo je najveću, najnasilniju, najrazorniju rulju linča u američkoj povijesti. Palikuće, pljačkaši i ulični kriminalci opsjedali su 633 grada, nanijeli štetu koja se broji u milijardama dolara te ubili mnoštvo ljudi, uglavnom crnih. Prema istraživanjima, devedeset i pet posto nasilnih prosvjeda predvodili su Black Lives Matter i njihovih fašistički saveznici iz Antife.

Poput klasičnih linč rulja, napadi Black Lives Matter nadahnuti su zahtjevima za presudama prije samih suđenja ili čak istraga. “Nema pravde, nema mira!” Stoga, smrt Georgea Floyda nazvana je rasnim ubojstvom prije obdukcijskog izvješća, koje je pokazalo da nije bilo davljenja i da je umro od samoizazvanog predoziranja fentanilom. Jedan od četvorice policajaca optuženih, pod pritiskom rulje, za Floydovo “ubojstvo” bio je Afroamerikanac koji se pridružio policijskim snagama kako bi pomogao u provođenju reformi. Na koji način je ovo uopće nazvano rasnim incidentom?

Iste laži koje se beskrajno ponavljaju opisuju veliku većinu tvrdnji Black Lives Matter o rasnim nepravdama koje je počinila policija. Te laži prikrivaju činjenicu da ti incidenti redovito uključuju crne kriminalce koji se odupiru uhićenju policijskih službenika čiji su šefovi — kao i u Floydovom slučaju — i sami često crni — i demokrati. “Ruke gore, ne pucaj”, zloglasna laž Black Lives Matter koja je dovela do paleža, razaranja i općeg kaosa u Fergusonu, državi Missouri, bila je izmišljotina crnog kriminalnog suučesnika Michaela Browna. Nju je pred velikom porotom opovrgnulo šestero crnih svjedoka koji su svjedočili da je Brown zapravo napao policajca spuštene glave kad je upucan.

A opet, ova je laž sad dio smrtonosnog folklora Black Lives Matter rulje i predstavljena je u novom Netflixovom filmu koji se temelji na tekstovima rasističkog crnog pisca Ta-Nehisi Coatesa. Nije ni čudo što je ikona Black Lives Matter pokreta, Assata Shakur, hladnokrvna ubojica policajaca. Shakur je također bjegunka kojoj je sklonište pružio sadistički diktator Fidel Castro, lik kojeg obožavaju marksistički utemeljitelji Black Lives Matter.

Black Lives Matter predvodi koaliciju od otprilike pedeset osvetničkih organizacija koje tvrde da se zalažu za “socijalnu pravdu”. Kandidatkinja za potpredsjednicu Kamala Harris, koja je prikupila novčana sredstva za jamčevinu Black Lives Matter palikuća i uličnih kriminalaca, naziva ih “Koalicijom savjesti”. George Soros, Fondacija Ford i velike američke korporacije uložile su stotine milijuna dolara u njihove napore, pomažući im da postanu najmoćnijim političkim pokretom u Americi danas.

Koalicija je već predstavila svoj prvi zakonodavni prijedlog, zlobno nazvan “Zakonom o disanju”, nakon dvije zloglasne laži Black Lives Matter koje tvrde da je Erica Garnera i Georgea Floyda zadavila policija. (Obdukcijska izvješća u oba slučaja pokazuju da niti jedan od njih nije bio zadavljen.) “Zakon o disanju” se ne radi o “zahvatima gušenja” ili bilo kojim drugim mogućim uzrocima davljenja. Njegovi ciljevi su ukidanje financiranja policije, ukidanje zatvora i eliminacija provedbe zakona na granicama. Drugim riječima, učiniti Ameriku što ranjivijom na domaće kriminalce i međunarodne neprijatelje.

Prije četrdeset godina napustio sam ljevicu kad sam vidio da je to razorna sila koja se nikada neće promijeniti. Ljevičari ne toleriraju neistomišljenike u svojim redovima. Oni suzbijaju politički nekorektne ideje i izbacuju njihove počinitelje, demonizirajući ih u tom procesu. Kao rezultat toga, ljevičari nikad ne uče na svojim “pogreškama” niti preuzimaju odgovornost za svoje zločine. I tako, u svakoj generaciji pokreće se novi destruktivni križarski rat za “socijalnu pravdu”, nesvjestan katastrofa koje su prethodne radikalne kampanje ostavile za sobom.

Vođe Black Lives Matters proglašavaju “mi smo obučeni marksisti”, kao da je to oznaka časti, a ne priznanje opasnog neznanja i poljubac smrti. Svaka uspješna marksistička revolucija bez ikakve iznimke uspostavlja nemilosrdnu policijsku državu koja najčešće provodi genocidne progone etničkih manjina. Drugim riječima, socijalnu nepravdu epskih razmjera. A opet, to je perspektiva s kojom se suočavamo u reakcionarnoj ljevici koja nije naučila ništa iz prošlosti i koja namjerava uništiti najtolerantnije, najinkluzivnije, najegalitarnije društvo ikad stvoreno. Dobre vijesti su da se pojavio patriotski pokret, posvećen prijedlozima da su svi ljudi stvoreni jednakima i obdareni Bogom danim pravima na život i slobodu te ih je spreman braniti.

David Horowitz je američki konzervativni aktivist, novinar i autor, osnivač Slobodarskog centra David Horowitz (DHFC) i urednik časopisa FrontPage.

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here