HOROWITZ: Povratak Radikalnog sina

David Horowitz

FrontPageMag

Od svih knjiga koje sam napisao — a bilo ih je mnogo — Radikalni sin je ta koja je dirnula najviše ljudi i dirnula ih na onaj najdublji način. Mislim da je razlog taj što opisuje osobnu odiseju kroz političke labirinte našeg doba. Njezin narativ bavi se psihološkim i religioznim dimenzijama onoga što znači biti radikalan i gajiti utopijske snove o ponovnom stvaranju svijeta kako bi ga učinili pravednim. Sekularni su radikali te snove o raju na zemlji nazivali “socijalizmom”, “komunizmom” i “socijalnom pravdom”. Te su fantazije utjeha za manjkavi svijet u kojem se zapravo nalazimo i iz kojeg ne možemo pobjeći. Njihova zavodnička snaga je toliko velika da je namamila legije inteligentnih i inače suosjećajnih pojedinaca u podršci pokretima i režimima koji su među najokrutnijim i najviše ugnjetavačkim u čitavoj ljudskoj povijesti. Radikalni sin je svjedočenje o mom putovanju u srce ovog radikalnog zla i mom oslobađanju od iluzija koje su me tamo dovele.

Ne postoji niti jedno drugo svjedočenje pripadnika moje radikalne generacije, za koje sam svjestan, koje se bavi uznemirujućim ispitivanjima koja su potrebna za pisanje ovakvog svjedočanstva. Drugi su se predomislili i napisali politička osporavanja pokreta kojem su služili. Ali nitko nije ispitao ljudske posljedice tih političkih uvjerenja i njihovo odbacivanje ili unutarnje borbe koje su ona izazvala.

Uslijedila su ozbiljna upozorenja zbog mog iskrenog suočavanja s prošlošću. Napuštanje ljevice značilo je okrenuti se protiv ljudske nade i obećanja i umjesto toga pridružiti se snagama tame — tako su barem vjerovali moji drugovi. Kad sam imao trideset i šest godina i javno objavio svoj odlazak u članku pod nazivom “Zbogom svemu tome”, koji sam napisao zajedno sa svojim prijateljem i političkim kolegom Peterom Collierom, izgubio sam svakog prijatelja kojeg sam stekao u dotadašnjem životu i bezbroj platformi za moj rad. To je razlog zbog kojeg je Whittaker Chambers slavno izjavio u Witnessu da je napustio pobjedničku stranu u korist gubitničke. “Pobjednička” strana je bila strana s idejama — koliko god sumanute i destruktivne one bile — za koje su ljudi spremni umrijeti. Teško je bilo pobijediti obećanje o zemaljskom iskupljenju. Naoružani takvim idejama, radikalna generacija šezdesetih uspjela je stvoriti prekretnicu u američkom političkom životu čije posljedice još uvijek drmaju političke temelje nacije šezdeset godina kasnije.

Knjigu Radikalni sin napisao sam u godinama 1993.-1995., nakon pada sovjetskog komunizma i razotkrivanja njegovih zločina, koji su uključivali osiromašenje čitavih kontinenta pod jarmom socijalističkih politika koje nisu i ne mogu funkcionirati. U prologu izvornog izdanja, trijumfalno sam napisao: “Kolaps komunizma i progresivne budućnosti otkriva kako su radikali oteli moralni jezik politike. Pali anđeli progresivne ljevice — marksisti i socijalisti — razotkriveni su kao reakcionarni duhovi ugnjetavačke prošlosti. Ideološki protivnici ljevice su ti koji plutaju na valu budućnosti koja je slobodna.”

Bio sam u krivu. Ljevica nije umrla niti se reformirala suočena s ljudskim katastrofama koje je pomogla stvoriti. Bio sam u krivu pretpostavljajući da će ljevičari ozbiljno shvatiti tu lekciju kao što sam to ja učinio. Bio sam u krivu pretpostavljajući da će se nacija napokon osloboditi od tih destruktivnih zabluda. Podcijenio sam snagu kripto-religije.

Sad su prošle dvadeset i tri godine od objavljivanja ove autobiografije, a mesijanska ljevica je snažnija i utjecajnija nego ikad prije. Godine 2016., senator Bernie Sanders, doživotni pristaša komunističkih diktatora i ciljeva, bio je na putu da postane predsjednički kandidat Demokratske stranke sve dok ga nije zaustavila Clintonova mašina. Kad su se predsjednički kandidati Demokratske stranke okupili za predsjedničke izbore 2020. godine, njihove su glavne teme bile marksističke formule koje su doživjele neuspjeh u epskim razmjerima i koje je Sanders uspješno unio u politički mainstream.

Nepromišljeni radikalizam šezdesetih godina nije umro s tiranijama koje je promicao. Mnogo prije kolapsa komunizma, ljevica je već započela ono što su njezini vođe nazivali “dugim maršom kroz institucije”, što je samo po sebi predstavljalo homage masovnom ubojici Maou, čiji je “Dugi marš” završio s osvajanjem državne vlasti. Dugi marš Nove ljevice započeo je u Chicagu s neredima koje je 1968. godine organizirao Tom Hayden na Demokratskoj nacionalnoj konvenciji. Njihova je svrha bila uništenje izbornih šansi Huberta Humphreyja, jer je je bio anti-komunistički liberal. Nakon tog debakla uslijedila je infiltracija Demokratske stranke tih istih uličnih radikala koji su sabotirali njezine izborne šanse. Nastavili su stvarati “radikalne zastupničke klubove” kao platforme za svoj cilj: konačno preuzimanje i transformacija stranke. Taj cilj je postignut četrdeset godina kasnije s izborom doživotnog veterana iz njihovih redova, Baracka Obame.

Još značajnija dugoročna posljedica bila je paralelna ofenziva, koja je naposljetku transformirala američke fakultete liberalnih umjetnosti u jednostranačke marksističke institucije. To je dovelo do subverzije američkih kulturnih i medijskih institucija i njihove transformacije u partizanske zagovornike radikalne ljevice. Tijekom tih godina, napisao sam šest knjiga analizirajući i bilježeći ovaj fenomen: Necivilizirani ratovi: Kontroverza oko reparacija za ropstvo, (2001.); Profesori, (2004.); Indoktrinacija U. (2007.); Jednostranačka učionica, (2009.); Reformiranje naših sveučilišta, (2010.) i Ljevica na sveučilištima, (2017.), koja je objavljena kao 7. od 9 svezaka koje sam napisao o tim događajima, pod nazivom Crna knjiga američke ljevice.

Da sumirano ove događaje: nakon što je komunizam nadvladan, izvan zemalja Željezne zavjese — a osobito u Americi — nije bilo trijumfalnog plesa na grobu komunizma niti mea culpa njegovih progresivnih saveznika. U Americi i Zapadnoj Europi, preporođena je ljevica objašnjavala zvjerstva i katastrofe koje je podržavala navodeći da ono što se dogodilo u Rusiji nije bio “pravi socijalizam”. Pravi socijalizam nikad nije pokušan, pa stoga nije propao. Ništa nije moglo tako jasno dočarati nesavladivu aroganciju ljevičara kao ova patetična sofistika u pokušaju prikrivanja njihovih zločina.

Liberalizam je ustupio mjesto kulturnom marksizmu, koji je negirao svaku ideju o pojedincu i oživio Marxov klasni rat kao rat protiv rasnog i rodnog ugnjetavanja. Ova “politika identiteta” je i sama bila rasistička i izbrisala je temeljna načela američke demokracije koja se temelji na individualnoj jednakosti, individualnoj slobodi i individualnoj odgovornosti. Rase i rodovi se s razlogom ne spominju u Ustavu. Jer su Osnivači namjeravali stvoriti društvo sastavljeno od jednakih. Dugi marš ljevice kroz institucije stvorio je potpornu infrastrukturu tim antiameričkim strujama, koje su bile posvećene uništenju samih temelja američkog ustavnog poretka

David Horowitz je američki konzervativni aktivist, novinar i autor, osnivač Slobodarskog centra David Horowitz (DHFC) i urednik časopisa FrontPage.