FEDER: Sjećanje je ključno za opstanak u Bidenovoj eri

FrontPageMag

Moto provincije Quebec — Je me souviens (“Sjećam se”) — za mene je oduvijek imao posebno značenje. Za Kvebečane, to je sjećanje na sve ono što ih čini jedinstvenim. Za mene, to je moć sjećanja — kako civilizacija ovisi o sjećanju.

Dok ulazimo u mračno doba za našu Republiku, sjećanje predstavlja čamac za spašavanje na olujnom moru. Na početku Bidenove okupacije, sjećanje je ključ preživljavanja.

Ideologija s kojom se suočavamo je izdaja svega što naša zemlja predstavlja. I ona je već odavno na putu.

Oni od nas čije se sjećanje proteže u doba kulturnih nemira 1960-ih godina, imaju svetu dužnost sjećati se, podijeliti ta sjećanja i boriti se za povratak razuma.

Sjećate li se kad su se Amerikanci ponosili poviješću i naslijeđem koje nas je učinilo najvećom nacijom na svijetu, pomoglo izgraditi ekonomiju koja je bila blagoslov za čovječanstvo i stvorilo političke institucije koje su štitile slobodu u zemlji i inozemstvu?

Sjećate li se kad podržavanje Ustava i preispitivanje rezultata izbora nije izmamljivalo optužbe za izdaju?

Sjećate li se kad opoziv nije bio politički ekvivalent linču?

Sjećate li se kad se jedna stranka nije urotila kako bi naše granice ostavile širom otvorene okorjelim kriminalcima, članovima bandi i narko kartelima u ime suosjećanja?

Sjećate li se kad obrana granice nije bila stranačko pitanje, već stvar zdravog razuma?

Sjećate li se vremena kad se jezik nije morao pročišćavati kako bi se izbjeglo traumatiziranje onih koje vrijeđa stvarnost?

Sjećate li se kad politički korektni govor (“negrađanin” i “nedokumentirani radnik”) nije koristio u svrhu zataškavanja zločina ilegalne imigracije?

Sjećate li se kad oni koji su tvrdili da su branitelji slobode govora nisu zagovarali cenzuriranje u ime osjetljivosti, uključivosti i borbe protiv rasizma?

Sjećate li se kad su koledži bili otvoreni za raspravu suprotstavljenih gledišta — čak i konzervativnih gledišta — i kad veto rulje nije odlučivao tko može održati govor na kampusu?

Sjećate li se kad akademska zajednica i redakcije nisu bile eho komore?

Sjećate li se kad se propagandisti nisu zvali provjeravateljima činjenica?

Sjećate li se kad političari nisu pokušavali potkupiti američki narod nizom subvencija?

Sjećate li se kad samozvani narodni tribuni nisu posjedovali tri kuće vrijedne 20 milijuna dolara u kojima su se mogli odmoriti nakon što su uništili radna mjesta srednje klase?

Sjećate li se kad političari nisu podrugljivo zvali one koje navodno predstavljaju bijednicima, ogorčenim ljudima i otpadom društva?

Sjećate li se kad se gradonačelnici nisu ulagivali anarhistima i marksistima koji su palili njihove gradove?

Sjećate li se kad se policiji nisu postavljali nemogući standardi?

Sjećate li se kad je ideja poput “ukidanja financiranja policije” bila previše apsurdna da bi uopće zaslužila raspravu?

Sjećate li se kad nije bilo dvostrukog standarda kod nereda — kad je vrsta koja se elitama ne sviđa bila pobuna, ali ona koja im se sviđala bila “uglavnom mirni prosvjed”?

Sjećate li se kad Nacionalna garda nije korištena kao politički rekvizit za zaštitu političara od izmišljenih prijetnji i stvaranje ozračja panike?

Sjećate li se kad jedinstvo nije značilo marširanje u korak?

Sjećate li se kad kreteni koji su uništavali kipove naših heroja nisu dočekivani ravnodušno?

Sjećate li se kad su demokrati podupirali slobodno prakticiranje vjere, umjesto da je sprječavaju?

Sjećate li se kad su kriminalci bili krivi za zločin, umjesto okrivljavanja neživih predmeta koji nemaju vlastitu volju?

Sjećate li se kad nismo govorili o “rasnoj pravdi”, već o slobodi i pravdi za sve?

Sjećate li se kad epidemija nije korištena kao izgovor za sveobuhvatno kršenje građanskih prava?

Sjećate li se kad “znanost” nije korištena za unaprjeđivanje ideološke agende i stigmatiziranje disidenata kao ravnozemljaša?

Sjećate li se kad sportaši i filmska zvijezde nisu imali politička mišljenja — ili ako jesu, nikoga nije bilo briga?

Sjećate li se kad je glavni hollywoodski proizvod bila zabava, a ne indoktrinacija?

Sjećate li se kad ste mogli razlikovati vijest od mišljenja?

Sjećate li se kad oni koji su odbijali slaviti devijantni “stil života” nisu tretirani kao parije?

Sjećate li se kad ste mogli razlikovati muškarca i ženu bez tjelesnog pregleda?

Sjećate li se kad niste morali koristiti preferiranu osobnu zamjenicu muškaraca koji misle da su žene i žena koje misle da su muškarci?

Sjećate li se kad je žena koja je saznala da je trudna kupila odjeću za bebe, a ne odlučivala hoće li zadržati bebu ili je pobaciti?

Sjećate li se kad smo imali zemlju koja je još uvijek bila prepoznatljiva kao Amerika?

Naposljetku, ne radi se o Bidenovoj bandi — Bonnie i Clyde susreću obitelj Addams.

Bidenov režim predstavlja posljednju stanicu vlaka koji je putovao od Frankfurtske škole (ishodišta kulturnog marksizma) 1920-ih godina, anti-vijetnamskih nereda 60-ih i kulture kampusa 80-ih i kasnije (LGBT aktivizam, feminizam i politika identiteta), do preuzimanja Demokratske stranke od strane radikalne ljevice.

Sjećanje je ključ našeg opstanka kao naroda. Pokušajte se sjetiti, a ako se sjetite onda slijedite — do samog kraja.

Je me souviens.