SPENCER: Krađa kulturne baštine Zapada – 1. dio

Robert Spencer

Screenshot

U još jednom pokušaju onoga što se naizgled čini neprekidnim nizom članaka osmišljenih kako bi učinili svoje čitatelje ne-ponosnima na njihovu vlastitu kulturu i baštinu, britanski Guardian objavio je u kolovozu 2020. godine podugačak, zadihano entuzijastični članak pod naslovom: “Pokradene znamenitosti: kako su Notre-Dame, Big Ben i Sv. Marko pokradeni od istoka.”

Oni su svjetionici zapadne civilizacije. Ali, kaže eksplozivna nova knjiga, dizajni najznamenitijih europskih građevina opljačkani su iz islamskog svijeta — dvostruke kule, rozete, nadsvođeni stropovi i sve ostalo.

Opljačkani! Naravno! Kad je judeo-kršćanski Zapad ikad išta učinio osim krađe, ugnjetavanja i ubijanja?

Guardianov članak naglašava “otkrića” “stručnjakinje za Bliski istok” po imenu Diana Darke, autorice nove knjige pod nazivom (a što drugo) Krađa od Saracena, koju Guardianov Oliver Wainwright naziva “uzbudljivom knjigom, plodom pomnog istraživanja koja baca svjetlo na stoljeća posuđivanja.”

“Posuđivanje” je pristojnija riječ od one koju je koristila sama Diana Darke, ali osim toga Wainwright je u potpunosti u skladu s njezinim projektom, izvješćujući o njezinom zaprepaštenju prilikom saznanja da na Zapadu nije općepoznato da sve što imamo, sve što smo učinili, sve što smo napravili, potječe iz islama. “Bio sam zatečena reakcijom”, jadikovala je. “Mislila sam da više ljudi zna, ali čini se kako postoji ovaj ogroman jaz neznanja o povijesti kulturnog prisvajanja. U svjetlu porasta islamofobije, mislila sam kako je vrijeme da netko ispravi narativ.”

Naravno. A tko bolji za to od znamenite Diane Darke, koja se često pojavljuje na BBC-u, kao i u Guardianu. Lako je shvatiti zašto je ona omiljena “stručnjakinja za Bliski istok” britanske inteligencije: njezina nova knjiga, sa svojim presmiješnim tvrdnjama, samo je još jedan od primjera konstantnih nastojanja britanske elite da prisili Britance u vjerovanje kako je islam dio njihove vlastite kulture i naslijeđa te kako bi ih posramili zbog odupiranja masovnoj muslimanskoj migraciji u Britaniju, kao i džihadskom nasilju i šerijatskom ugnjetavanju žena i ostalih. To je samo nastavak britanskog kulturnog suicida.

U ovom slučaju, obmana i trikovi su nespretni i više nego očigledni. Imajte na umu da podnaslov Guardianovog članka tvrdi da su “dizajni najznamenitijih europskih građevina opljačkani iz islamskog svijeta”. Središnji dio slučaja Diane Darke predstavlja tvrdnja da “arhitektonski dizajn Notre-Dame, poput svih gotičkih katedrala u Europi, dolazi izravno iz Qalb Lozeh, sirijske crkve iz petog stoljeća.”

Crkva iz petog stoljeća. Islam je nastao u sedmom i osmom stoljeću. Kakve točno veze ima dizajn pred-islamske crkve u Siriji s islamskim svijetom? Nikakve. Apsolutno nikakve. Pukom slučajnošću su mjesto na kojem počiva ova crkva osvojili muslimani nekoliko stoljeća nakon što je izgrađena, stoga za Dianu Darke i njezine nesretne čitatelje ovo postaje primjer kako je Zapad “pokrao” ili “opljačkao” islamski svijet.

Još je smješnija tvrdnja da je Kupola na stijeni bila temelj crkvene arhitekture u Europi, kad je sama Kupola na stijeni bila napravljena po uzoru na veliku katedralu u Carigradu, Aja Sofiju. Sv. Marko u Veneciji je također napravljen po uzoru na Aja Sofiju, iako Darke tvrdi da je baziran na Kupoli na stijeni. Unutrašnjost Sv. Marka je gotovo na svakom dostupnom prostoru prekrivena s kršćanskom umjetnošću, kao što je to bio slučaj i s unutrašnjosti Aja Sofije. Koji je vjerojatniji utjecaj? Ako su oni koji su gradili Sv. Marka oponašali Kupolu na stijeni, zašto se nisu odlučili na asketskiju unutrašnjost?

Ove gluposti Diane Darke dio su mnogo većeg napora. Još jedan primjer istog kulturnog samoodricanja došao je prošle jeseni, kad je u Britanskom muzeju otvorena raskošna izložba pod nazivom “Inspirirani Istokom“, o tome kako je na Zapadnu umjetnost snažno utjecala islamska umjetnost. Nema veze što je islamski utjecaj na Zapadnu umjetnost bio strogo ograničen s obzirom na činjenicu da šerijat zabranjuje prikaz ljudskog oblika. Ta bi se činjenica vjerojatno negativno odrazila na islam i šerijat i ona je ostavljena u pozadini.

Je li Britanski muzej održao izložbu o tome kako je Zapadna umjetnost utjecala na islamski svijet, tema o kojoj se zasigurno može mnogo reći, u rasponu od kulturnog prisvajanja bizantske crkvene arhitekture do stilističkih sličnosti šijitske ikonografije prema zapadnjačkoj umjetnosti? Naravno da ne. Ovdje je cilj natjerati Zapadnjake da preziru svoju vlastitu baštinu, a ne da je poštuju.

Britanski muzej, Diana Darke i Guardian čine britanskoj javnosti i ljudima diljem Zapadnog svijeta ogromnu nepravdu obmanjujući ih u vezi njihove vlastite kulture i baštine i to čine na način koji je osmišljen da ih učini nezainteresiranim i bespomoćnim pred istinskom prijetnjom: onom džihadskog nasilja i šerijatskog ugnjetavanja žena i ostalih.

Ali problem je mnogo veći od samog muzeja, novina i pisca.

Allahova ruka nije sputana

Friedrich Nietzsche je jednom primijetio da “ne postoji stvar poput znanosti ‘bez ikakvih pretpostavki’. … najprije mora postojati filozofija, ‘vjera’, kako bi znanost mogla iz nje dobiti usmjerenje, značenje, granicu, metodu, pravo na postojanje”.

Možda će ovo zvučati šokantno onima koji su navikli vjerovati da su vjera i razum međusobno sukobljeni i da je religija vječiti neprijatelj znanosti, ali svejedno je stvar povijesne činjenice da je moderna znanost iznjedrila velik dio svog usmjerenja, značenja, granica, metoda i prava na postojanje iz kršćanstva, a u širem smislu iz judeo-kršćanske tradicije. Također je istina i vjerojatno jednako šokantno onima koji pretpostavljaju da su sve religije u suštini identične u svom karakteru, da islam nije pružio, ni povijesno ni u današnje doba, istu vrstu poticaja svom razvoju — usprkos Diani Darke.

U svom čuvenom obraćanju u Regensburgu 12. rujna 2006. godine, koje se osvrnulo na nerede među muslimanima širom svijeta, tadašnji je papa Benedikt XVI. primijetio da je “u muslimanskom učenju, Bog apsolutno transcendentan. Njegova volja nije povezana s niti jednom od naših kategorija, čak ni s racionalnošću.”

Stotinu muslimanskih autoriteta koji su napisali Otvoreno pismo papi odgovorilo je da “reći da za muslimane ‘Božja volja nije vezana ni za jednu od naših kategorija’ također je pojednostavljivanje koje može dovesti do nesporazuma. Bog ima mnogo imena u islamu, uključujući Milosrdni, Pravedni, Onaj koji sve vidi čuje i zna, Onaj koji ljubi i Nježni… Što se tiče Njegove volje, zaključiti da muslimani vjeruju u hirovitog Boga koji nam može ili ne mora zapovjediti zlo znači zaboraviti da Bog kaže u Kuranu: Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, i razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje (al-Nahl, 16:90). Jednako tako, to znači zaboraviti da Bog kaže u Kuranu da je Sebi propisao da bude milostiv (al-An’am 6:12; vidi također 6:54) i da Bog kaže u Kuranu, milost Moja obuhvaća sve (al-A’raf 7:156). Riječ za milost, rahmah, također se može prevesti kao ljubav, dobrota i suosjećanje. Iz ove riječi dolazi sveta formula koju muslimani svakodnevno koriste, U ime Boga, Milostivog i Samilosnog. Nije li samo po sebi razumljivo da se prolijevanje nevine krvi protivi milosrđu i suosjećanju? (Svi citati su odlomci iz Kurana.)

Činilo se da autori Otvorenog pisma proturječe papinoj poanti o islamskom pogledu na Boga, ali oni to zapravo nisu učinili. U pokušaju opovrgavanja ideje da islam zamišlja “hirovitog Boga koji nam može ili ne mora zapovjediti zlo”, pisci nude niz citata iz Kurana koji tvrde da “Bog zapovijeda pravdu i dobrotu” i da je milosrdan i suosjećajan. Ipak, napominjući da u islamu Allahova “volja nije vezana ni za jednu od naših kategorija” i citirajući Ibna Hazma koji je rekao “Da je po Božjoj volji, mi bismo čak morali prakticirati idolopoklonstvo”, papa nije toliko govorio o tome da bi prema islamskom viđenju Allah zapovjedio svojim ljudima da čine zlo, već da bi mogao promijeniti sadržaj pojmova dobra i zla. Drugim riječima, Allah bi uvijek zapovijedao “pravdu i dobrotu”, ali da bi se ono što čini “pravdu i dobrotu”, baš kao i ono što čini “nevinu krv”, moglo promijeniti.

Ova ideja ima izvanredno važne implikacije za razvoj znanosti. Kuran sadrži neobičan odlomak koji sažima ovu perspektivu i način na koji se razlikuje od judeo-kršćanskog poimanja Boga: “Židovi kažu: ‘Allahova ruka je sputana!’ Sputane bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore!” (5:64).

Židovi su, u svojoj opakosti, tvrdili da je “Allahova ruka sputana”, ali Allahova ruka zapravo nije sputana. Nejasno je na koji se židovski koncept Kuran u ovom slučaju poziva, ali gnjevan odgovor na njega jasno govori: Allahova nesputana ruka živopisan je prikaz božanske slobode. Takav Bog ne može biti vezan bilo kakvim zakonima. Muslimanski su teolozi tijekom duge kontroverze s mu’talizidskom sektom, koja je uzdizala ljudski razum van granica koje su eventualni pobjednici bili spremni tolerirati, tvrdili da je Allah mogao slobodno djelovati kako je htio. Stoga nije bio dužan upravljati svemirom u skladu s dosljednim i uočljivim zakonima. “On neće biti pitan za ono što radi” (Kuran 21:23).

Sukladno tome, nije imalo smisla promatrati djelovanja fizičkog svijeta; nije bilo razloga očekivati da će bilo koji obrazac njegova djelovanja biti dosljedan ili čak uočljiv. Ako se kod Allaha nije moglo računati na dosljednost, zašto gubiti vrijeme na promatranje poretka stvari? One bi se već sutra mogle promijeniti. Stanley Jaki, katolički svećenik i fizičar, objašnjava da je al-Ghazali, filozof kojeg su autori Otvorenog pisma preporučili papi, bio taj koji je “prokazao prirodne zakone, čitavu svrhu znanosti, kao bogohulno ograničenje slobodne volje Allaha.” Dodaje da su “muslimanski mistici osudili pojam znanstvenog zakona (kako ga je formulirao Aristotel) kao bogohulnog i iracionalnog, koji Stvoritelja lišava njegove slobode.”

Sociolog Rodney Stark dodaje kako se “samo čini da islam ima predodžbu o Bogu prikladnu za jamčenje uspona znanosti. Nije tako. Allah se ne predstavlja kao zakoniti stvoritelj, već se zamišlja kao izuzetno aktivan Bog koji zadire u svijet onako kako on to smatra prikladnim. To je potaknulo stvaranje velikog teološkog bloka unutar islama koji sve napore formuliranja prirodnih zakona osuđuje kao bogohuljenje u tome što negiraju Allahovu slobodu djelovanja.”

Čuveni židovski filozof Moses Maimonides (Majmonid) (1135.-1204.), objasnio je ortodoksnu islamsku kozmologiju na sljedeći način:

Ljudski intelekt ne opaža niti jedan razlog zašto bi tijelo trebalo biti na jednom određenom mjestu, umjesto na drugom. Na isti način oni kažu da razum prihvaća mogućnost da bi postojeće biće trebalo biti veće ili manje nego što stvarno jest, ili da se oblikom ili položajem razlikuje od onoga što stvarno jest; npr., čovjek može imati visinu planine, može imati nekoliko glava i letjeti zrakom; ili bi slon mogao biti malen poput insekta ili insekt ogroman poput slona.

Ova metoda prihvaćanja mogućnosti primjenjuje se na čitavi svemir. Kad god potvrde da stvar pripada ovoj klasi prihvaćenih mogućnosti, oni govore da ona može imati taj oblik i da je moguće da bude drugačiji te da jedan oblik nije više moguć od drugog; ali ne postavljaju pitanje potvrđuje li stvarnost njihovu pretpostavku. Oni govore da stvar koja postoji s određenim postojanim i trajnim oblicima, dimenzijama i svojstvima, samo slijedi smjer navike, baš kao kad kralj uobičajeno jaše na konju ulicama grada i nikad ne odstupa od te navike; ali razum ne smatra nemogućim da on pješice hoda tim mjestom; nema sumnje da to može učiniti, a intelekt u potpunosti priznaje tu mogućnost.

Slično tome, zemlja se kreće prema središtu, vatra se okreće od središta; vatra uzrokuje toplinu, voda uzrokuje hladnoću, u skladu s određenom navikom; ali odstupanje od ove navike nije logički nemoguće, naime, da vatra uzrokuje hladnoću, kreće se prema dolje i još uvijek je vatra; da voda uzrokuje toplinu, kreće se prema gore i još uvijek je voda. Na tim je temeljima izgrađena čitava njihova okosnica.

Ova čudna teorija u potpunosti je izvedena iz islamskog uvjerenja u Allahov apsolutni suverenitet. Stoga je, relativno rano u svojoj povijesti, znanost u islamskom svijetu lišena filozofskih temelja potrebnih za njezin procvat. Slijedom toga, Jaki primjećuje da “poboljšanja koja su muslimanski znanstvenici unijeli u grčki znanstveni kodeks nikad nisu bila značajna”. Posljedice toga bile su dalekosežne. Jaki iznosi neke od njih:

Više od dvije stotine godina nakon izgradnje čuvene Plave džamije (Ahmedija), W. Eton, dugogodišnji stanovnik Turske i Rusije, otkrio je da turski arhitekti još uvijek ne mogu izračunati bočne pritiske na krivulje. Niti su mogli razumjeti zašto krivulja katenera, toliko korisna u gradnji brodova, također može biti korisna u crtanju nacrta kupola. Vladavina Sulejmana Veličanstvenog možda je nezaboravna po bogatstvu prekrasno ilustriranih rukopisa i kneževskih rekvizita, ali niti po jednom jedinom predmetu vrijednom spomena sa stajališta znanosti i tehnologije. U bitci kod Lepanta, turskoj su mornarici nedostajala poboljšanja koja su se dugi niz godina koristila na francuskim i talijanskim plovilima. Dvije stotine godina kasnije, turska je artiljerija bila primitivna prema Zapadnim standardima. Još gore, dok su se u Zapadnoj Europi već neko vrijeme shvaćale opasnosti uporabe olova, ono je još uvijek bilo dominantan sastojak u izradi kuhinjskog posuđa korištenog u turskim zemljama.

Te su tehnološke razlike bile presudne u bitci kod Lepanta koja se dogodila 7. listopada 1571. godine. Sveta liga, koju su činile Papinske države, Mletačka Republika, Španjolska, Genova i drugi, porazila je osmanske Turke u odlučujućoj morskoj bitci koja je značajno umanjila šanse džihadista za pokoravanje čitave Europe u to vrijeme. Stark objašnjava: “Europske galije ne samo da su imale daleko mnogobrojnije i kvalitetnije topove od Turaka, već njihovu prednju vatrenu zonu nisu blokirali visoki kljunovi za nabijanje — budući da su Turke htjeli topovima otpuhati s mora, a ne nabijati se u njih. Budući da su bili u stanju ispaljivati hice prema naprijed, Europljani su uništavali osmanske galije dok su još veslali prema njima; Turci su se morali zaustaviti i okrenuti na bok kako bi uspjeli pucati, predstavljajući tako mnogo veće mete.

Za razliku od dogmatske stagnacije islamskog svijeta, znanost je u tom razdoblju mogla procvjetati u kršćanskoj Europi, budući da su kršćanski znanstvenici radili na pretpostavkama izvedenima iz Biblije, koje su se uvelike razlikovale od onih koje su muslimani izvukli iz Kurana. U Starom zavjetu, kaže Jaki, “vjernost Bogu povijesti nije podržana samo pozivanjem na još jednu spasonosnu Božju intervenciju, već vrlo često istaknutim i detaljnim pozivanjem na vjernost redovitom djelovanju i stalnosti prirode koju je stvorio Bog.” Na primjer, Bog upućuje na regularnost dana i noći kako bi istaknuo stalnost svog saveza s Izraelcima, rekavši proroku Jeremiji: “Ako možete razvrći savez moj s danom i savez moj s noći, tako da ni dana ni noći više ne bude u pravo vrijeme, moći će se raskinuti i Savez moj sa slugom mojim Davidom te više neće imati sina koji bi kraljevao na prijestolju njegovu…” (Jeremija 33:20-21). Psalmist govori o Bogu koji je “utvrdio sve granice zemaljske” (Psalam 74:17) i njegova riječ je također utvrđena: “Dovijeka, O GOSPODINE, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa” (Psalam 119:89). U tim, kao i mnogim drugim sličnim odlomcima, postoji snažan osjećaj stabilnosti kreacije — sine qua non znanstvenog istraživanja.

Naravno, Kuran sadrži slične tvrdnje: “Riječi Gospodara tvoga su vrhunac istine i pravde; Njegove riječi niko ne može promijeniti i On sve čuje i sve zna” (6:115). Međutim, čak i u samom Kuranu Allah kaže da ponekad promijeni svoje riječi: “Mi nijedan propis ne promijenimo, niti ga u zaborav potisnemo, a da bolji od njega ili sličan njemu ne donesemo. Zar ti ne znaš da Allah ima moć nad svim stvarima?” (2:106).

Kad bi se Allahova “moć nad svim stvarima” proširila na mogućnost da vlastite riječi zamijeni s nečim “boljim ili sličnim”, ali u svakom slučaju kontradiktornim, budući da u protivnom zamjena ne bi bila potrebna, tada bi muslimani teško prihvatili židovsko i kršćansko razumijevanje da je Bog stvorio svemir prema pouzdano uočljivim zakonima i da je, bilo da je dužan to učiniti ili ne, slobodno odlučio podržati zakne koje je stvorio. “Islam”, primjećuje Stark, “nije u potpunosti prihvatio ideju da je svemir djelovao na temeljnim načelima koje je pri stvaranju postavio Bog, već je pretpostavio da je svijet kontinuirano podržavan njegovom voljom.”

Međutim, ideja da svemir jest djelovao “na temeljnim načelima koje je pri stvaranju postavio Bog” dala je veliki poticaj usponu moderne znanosti u kršćanskoj Europi. Kršćanki su matematičari i astronomi znali da će njihova istraživanja dovesti do spoznaje istine, budući da su vjerovali da je Bog uspostavio svemir prema određenim zakonima — zakonima koji se mogu otkriti promatranjem i proučavanjem. Sv. Toma Akvinski je čak išao toliko daleko da je iznio tvrdnju: “Budući da načela određenih znanosti — na primjer logike, geometrije i aritmetike — isključivo proizlaze iz formalnih načela stvari, o kojima ovisi njihova suština, slijedi da se Bog ne može suprotstaviti tim načelima; On ne može napraviti rod koji nije predvidljiv za vrstu, niti da linije povučene od središta kruga do njegova opsega ne budu jednake, niti da tri kuta pravocrtnog trokuta ne budu jednaka dvama pravim kutovima.” (Naglasak dodan)

Ovo je daleko od Majmonidovog prikaza muslimanskih filozofa koji zamišljaju kako slonovi postaju zmije i čine vatru hladnom. I zasigurno bi pobožnom muslimanu Akvinasova doba ideja da Bog ne može učiniti ništa izgledala kao najviši oblik bogohuljenja. To bi bilo ekvivalentno tvrdnji da je “Allahova ruka sputana”. Ali kršćani to ni najmanje nisu smatrali bogohulnim. “Uspon znanosti”, objašnjava Stark, “nije bio produžetak klasičkog učenja. Bio je to prirodni izdanak kršćanske doktrine: priroda postoji jer ju je stvorio Bog. Kako bismo voljeli i štovali Boga, nužno je u potpunosti cijeniti čuda njegova ručnog rada. Budući da je Bog savršen, taj ručni rad funkcionira u skladu s nepromjenjivim načelima. Potpunom uporabom naših Bogom danih moći razuma i promatranja, trebalo bi biti moguće otkriti ta načela.

Važnost ovoga ne može biti prenaglašena. Stark zaključuje: “To su bile ključne ideje koje objašnjavaju zašto je znanost nastala u Europi i nigdje drugdje.”

2. dio