PRAGER: Poricanje zla: Slučaj komunizma

Dennis Prager

The Federalist

Jedna od najcjenjenijih knjiga 20. stoljeća bila je “Poricanje smrti“, autora Ernesta Beckera. Dobitnica Pulitzerove nagrade 1974. godine, knjiga se smatra klasikom zbog svoje analize kako ljudska bića negiraju svoju smrtnost.

No, postoji nešto što ljudi negiraju više od smrtnosti: zlo. Netko bi trebao napisati knjigu o poricanju zla; to bi bilo mnogo važnije jer, iako ne možemo spriječiti smrt, mi možemo spriječiti zlo.

Najočitiji primjer poricanja zla je komunizam, ideologija koja je, u samo 60 godina, stvorila moderni totalitarizam i lišila ljudskih prava, mučila, izgladnjivala i ubila više ljudi od bilo koje druge ideologije u povijesti.

Zašto ljudi ignoriraju, ili čak poriču, komunističko zlo tema je prethodne kolumne, kao i videozapisa Sveučilišta Prager: “Zašto komunizam nije jednako omražen kao nacizam?”. Stoga se ovdje neću baviti tim pitanjem.

Jednostavno ću izložiti činjenice.

No, prije nego to učinim, moram se pozabaviti još jednim pitanjem: Zašto je važno da svi znaju što je komunizam učinio?

Evo tri razloga:

Prvo, imamo moralnu obvezu prema žrtvama da ih ne zaboravimo. Baš kao što Amerikanci imaju moralnu obvezu sjećati se žrtava američkog ropstva, svim mi imamo istu obvezu prema milijardu žrtava komunizma, osobito prema 100 milijuna ubijenih.

Drugo, najbolji način sprječavanja ponavljanja zla jest suočavanje s njim u svoj njegovoj strahoti. Činjenica da mnogi ljudi danas, osobito mladi ljudi, vjeruju da je komunizam održiva — pa čak i moralno superiorna — opcija za moderna društva dokazuje da ne znaju ništa o moralnom zapisu komunizma. Stoga, oni se ne boje adekvatno komunizma — što znači da bi se to zlo moglo ponoviti.

A zašto bi se moglo ponoviti?

To nas dovodi to trećeg razloga. Vođe komunističkih režima i ogroman broj ljudi koji su pomogli tim vođama mučiti, porobiti i ubiti — plus mnogo više ljudi koji su cinkali svoje susjede jer su rekli nešto što je komunistima problematično — bili su gotovo svi normalni ljudi. Naravno, neki od njih bili su psihopati, ali većina nije. Što dokazuje da bilo koje društvo — uključujući ona slobodna — može prerasti u komunizam ili neko drugo analogno zlo.

Sad nekoliko činjenica:

Prema autotirativnoj “Crnoj knjizi komunizma“, koju je napisalo šest francuskih učenjaka i koju je u Sjedinjenim Državama objavio Harvard University Press, broj ubijenih ljudi — ne ljudi ubijenih u borbi; običnih civila koji u pokušavali živjeti svoj život — od strane komunističkih režima je kako slijedi:

Latinska Amerika: 150.000.

Vijetnam: 1 milijun.

Istočna Europa: 1 milijun.

Etiopija: 1,5 milijuna.

Sjeverna Koreja: 2 milijuna.

Kambodža: 2 milijuna.

Sovjetski Savez: 20 milijuna (mnogi učenjaci vjeruju da je taj broj daleko veći).

Kina: 65 milijuna.

Ove su brojke prilično konzervativne. Na primjer, samo u Ukrajini su sovjetski režim i njegovi pomagači iz Komunističke partije Ukrajine do smrti izgladnili 5 do 6 milijuna ljudi u roku od dvije godine. Gotovo je nezamislivo da je ubijeno samo 14 do 15 milijuna drugih sovjetskih građana.

I, naravno, te brojke ne opisuju patnju koju su pretrpjele stotine milijuna ljudi koji nisu ubijeni: sustavno oduzimanje prava ljudima na slobodni govor, na obavljanje bogoslužja, na pokretanje posla ili čak putovanja bez dozvole partije; bez nekomunističkog sudstva ili medija; život na granici siromaštva u gotovo svim komunističkim zemljama; zatvaranje i mučenje ogromnog broja ljudi; i, naravno, trauma koju su pretrpjele stotine milijuna prijatelja i rodbine ubijenih i zatvorenih.

Te brojke vam ne govore o mnogim izgladnjelim Ukrajincima koji su jeli meso ljudi, često djece, ponekad svoje vlastite; ili rumunjskim kršćanima čiji su ih komunistički zatvorski čuvati prisiljavali jesti izmet kako bi ih natjerali da se odreknu svoje vjere; ili smrznutim milijunima u golemom sibirskog sustavu zatvoreničkih logora poznatijem kao arhipelag Gulag; ili rutinskoj praksi vijetnamskih komunista koji su zakopavali žive seljake kako bi terorizirali ljude i prisilili da podržavaju komuniste; ili redovitim mučenjima Mao Ce-tunga u svrhu kažnjavanja protivnika i zastrašivanja seljaka, poput muškaraca koje su ulicama vodili zahrđalim žicama probijenim kroz njihove testise i žena protivnika kojima su plamtećim fitiljima palili vagine — Maove tehnike za teroriziranje seljaka kako bi podržali Komunističku partiju Kine u njezinim ranim danima.

Izvori za gore navedeno:

Ukrajina: Anne Applebaum, “Crvena glad: Staljinov rat protiv Ukrajine

Rumunjska: Eugen Magirescu, “Vražji mlin: Sjećanja na zatvor u Pitestiju” (Citiran u “Vrag i Karl Marx: Dugi pohod komunističke smrti, obmane i infiltracije“)

Vijetnam: Max Hastings, “Vijetnam: Epska tragedija, 1945.-1975.

Kina: Jung Chand i Jon Halliday, “Mao: Nepoznata priča

Vraćam se na temu poricanja zla.

Ljudi povezuju zlo s tamom. Ali to nije sasvim ispravno: Lako je gledati u mrak; vrlo je teško gledati u jarko svjetlo. Stoga bi zlo trebalo povezati s ekstremnom svjetlinom, s obzirom na to da ljudi rijetko gledaju na stvarno zlo. A oni koji se ne suočavaju sa stvarnim zlom, često izmišljaju zla (poput “sustavnog rasizma”, “toksične muškosti” i “heteronormativnosti” u Americi 21. stoljeća) s kojima se mnogo lakše suočavaju.

Knjiga psalama kaže: “Vi koji ljubite Gospoda, mrzite zlo.”

Drugim riječima, ne možete voljeti Boga ako ne mrzite zlo.

A ako ne vjerujete u Boga, evo drugim riječima: “Vi koji volite ljude, mrzite zlo.”

Ako ne mrzite komunizam, vas nije briga za ljude, a još manje ih volite.

Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.