Posljednjih godina, mediji se nalaze u vrlo publiciziranom ratu protiv dezinformacija. Mogli bismo pomisliti da će im biti prilično lako ubiti tog specifičnog zmaja. Sve što trebaju učiniti jest prestati dezinformirati ljude. Uostalom, oni su primarni dobavljači lažnih vijesti u svim njezinim oblicima. Neke ljude možda zavaraju memeovi na Facebooku i nasumični tweetovi koji zalutaju na njihove Tweeter feedove, ali internet trolovi koji šire laži i insinuacije puki su amateri u usporedbi s američkim medijima. Ova potonja skupina uzdigla je dezinformaciju do umjetničkog djela. Oni su je usavršili. Oni su stručnjaci na tom području. A sad su najveći svjetski dezinformatori dali sebi zadatak da se bore protiv dezinformacija. To je klasični primjer lisice koja čuva kokošinjac.
Ako su dezinformacije medijsko umjetničko djelo, onda je narativ oko policijskih pucnjava njihova Mona Lisa, njihovo remek-djelo. Široka javnost ni po jednom drugom pitanju nije toliko temeljito obmanuta, zavedena i zbunjena, a ni po jednom drugom pitanju posljedica te zablude nije toliko krajnje katastrofalna. Nanesene su milijarde dolara štete, zapaljene su stotine zgrada, ubijeni deseci ljudi te su donesene katastrofalne javne politike i zakoni — i to samo u posljednjih devet mjeseci — gotovo isključivo zahvaljujući medijskoj dezinformacijskoj kampanji o policijskim pucnjavama.
Nedavno istraživanje časopisa Skeptic ilustrira koliko je točno učinkovita bila ova kampanja. Intervjuirajući uzorak Amerikanaca diljem političkog spektra, istraživači su postavili dva pitanja: 1) “Kad biste morali pogoditi, koliko je nenaoružanih crnih muškaraca policija ubila 2019. godine?” Ispitanicima su dane opcije koje su se kretale od “oko deset” do “preko deset tisuća”. 2) “Kad biste morali pogoditi, koliki je postotak (%) osoba ubijenih od policije 2019. godine bilo crno?” Ovdje je anketirana skupina mogla odgovoriti s bilo kojim postotkom između nule i 100.
Odgovori na ova dva pitanja otkrivaju konfuziju – i to namjerno kultiviranu konfuziju — na masovnoj razini. Trideset posto onih koji se identificiraju kao “vrlo liberalni” pretpostavili su da je policija 2019. godine ubila otprilike 100 nenaoružanih crnih muškaraca. 38 posto samoidentificiranih liberala pretpostavilo je isto, kao i 40 posto umjerenih, 40 posto konzervativaca i 33 posto onih “vrlo konzervativnih” ispitanika. Trideset i jedan posto vrlo liberalne skupine mislilo je da se broj nenaoružanih crnih muškaraca koje je ubila policija kreće oko 1.000, kao što je to bio slučaj i s 26 posto liberala, 16 posto umjerenih, 9 posto konzervativaca i 13 posto vrlo konzervativnih. Znatni dijelovi svake skupine mislili su da je policija fatalno ustrijelila 10.000 ili više nenaoružanih crnaca u jednoj jedinoj kalendarskoj godini. Za vrlo liberalne ta je brojka iznosila više od 20 posto, liberale 11 posto, umjerene 8 posto, konzervativce 4 posto i one vrlo konzervativne 6 posto.
Stvarna brojka nenaoružanih crnih muškaraca koje je policija ubila 2019. godine, prema bazi podataka Washington Posta, je 13. A čak i tih 13 vjerojatno predstavlja značajno precjenjivanje.
Kao što sam prethodno pokazao, samo šest od 13 ubojstava nenaoružanih te godine bilo je jasno neopravdano. Postoji samo jedan slučaj očitog ubojstva, a taj je policajac optužen u skladu s tim. U dva ili tri od ostalih šest slučajeva mogli biste iznijeti slučaj nehotičnog ubojstva. Većina tih policajaca je također optužena za zločine. Ali u osam od 13 pucnjava “nenaoružanih”, osumnjičeni su bili u procesu gaženja policajaca svojim automobilima, nasilnog napada ili su na neki drugi način predstavljali smrtonosne prijetnje.
Na primjer, Kevin Mason iz Baltimorea kategoriziran je kao “nenaoružani” muškarac kojeg je ustrijelila policija, a takav je i bio, ali je također rekao policajcima da ima pištolj i da namjerava “pobiti sve do jednoga”. Marzeus Scott je ustrijeljen dok je bio nenaoružan, ali samo zato što je napao policajku, srušio je na zemlju i prisilio da koristi pištolj nakon što se taser pokazao neučinkovitim. Isaiah Lewis je nasrnuo na policajca i nokautirao ga prije nego su pucali u njega. On je također možda bio “nenaoružan”, ali zbog toga nije predstavljao ništa manju prijetnju. Kao što možemo vidjeti, nije svaka “nenaoružana” pucnjava neopravdana. Zapravo, 2019. godine većina njih bila je jasno opravdana.
Stavljajući sve to na stranu, ostaje nam “desetak” nenaoružanih crnih muškaraca (i jedna žena) koju su policajci ubili 2019. godine. To znači da je većina ljudi u svakoj ideološkoj kategoriji precijenila brojku za najmanje 10 puta. Ogroman broj liberala i umjerenih precijenili su tu brojku za 100 i 1.000 puta.
Situacija nije bila puno bolja ni u drugom pitanju. U prosjeku, liberali su mislili da je između 55 i 60 posto ljudi koje je ubila policija 2019. godine bilo crno. Umjereni su mislili da je taj broj oko 45 posto. Konzervativci i oni vrlo konzervativni mislili su da je između 35 i 45 posto. Ponovno, sve su skupine promašile metu s priličnim odstupanjem. U stvarnosti je 2019. godine 23,4 posto onih koje je ubila policija bilo crno. Između 2015. i 2020. godine, ta brojka u prosjeku iznosi 26 posto. Konzervativci su se najbliže približili istini, ali čak su se i oni zakačili na zamišljenih 10 do 20 posto.
Mogli biste tvrditi da prosječna osoba ne troši previše vremena istražujući točne demografske detalje policijskih pucnjava 2019. ili bilo koje druge godine. Nije iznenađujuće što bi pogriješili u anketi ovakve vrste. Ali problem nije u tome što nisu znali precizne brojke. Već u tome što nisu bili ni približno blizu. Prosječna osoba možda ne zna točan broj Amerikanaca koji svake godine umiru od udara munje, ali kad bih im ponudio opcije “oko 50”, “oko 5.000” i “oko 50.000”, pretpostavljam da bi se većina ljudi ispravno odlučila za “oko 50”. To je zato što prosječna osoba ima sposobnost razumne prosudbe o prijetnji koju predstavljaju udari munje. Svi mi znamo da se događaju, ali također smo svjesni da su vrlo rijetki i da nema šanse da gromovi s neba svake godine u ovoj zemlji pobiju 50.000 ljudi. Ideja da policija ubija 1.000 ili 10.000 nenaoružanih crnih ljudi ili da je polovica ljudi koje policija svake godine ubije crno, trebalo bi zvučati jednako očigledno lažno. Prosječna osoba ne može vidjeti apsurd u tome jer je njihova prosudba i sposobnost iznošenja razumnih procjena po ovom pitanju izbrisana nakon godina neumorne medijske propagande.
To je ono s čime se suočavamo. Uz sav skepticizam koji je s pravom usmjeren na medije, čak i skeptici mogu biti duboko obmanuti od tih istih medija. Bez obzira na to koliki ste neovisni mislilac, kritički mislilac, kakvim bi se mogli smatrati, teško je zadržati pamet kad se okruženi stalnom maglom laži i poluistina. Lik kojeg je utjelovio Ed Harris u “Trumanovom showu” imao je pravo: “Mi prihvaćamo stvarnost svijeta koju nam predstavljaju. Ne može biti jednostavnije od toga.” I doista je tako jednostavno za mnoge od nas. Ali ne bi smjelo biti. Kao što uvijek iznova naučimo, stvarnost i ono što nam predstavljaju često mogu biti dvije vrlo različite stvari.
Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.
