HUNTER: Gdje su sve te djevojčice u dječačkim sportovima?

Derek Hunter

Townhall

Ovo je vjerojatno pitanje koje ne smijem postaviti, ali, iskreno, nije me briga. A činjenica da će uznemiriti gomilu ljevičara i rodnih fašista samo me tjera da ga postavim još glasnije. Uz sav govor ljevice o transrodnim pravima i kako dječacima koji vjeruju da su djevojčice treba omogućiti natjecanje u bilo kojem sportu koji odaberu, zašto ne postoje priče o obrnutim primjerima? Gdje su djevojčice u dječačkim sportovima?

Prilično je lako pronaći priče o dječacima koji se natječu u djevojačkim sportovima, osobito u atletskim disciplinama, uglavnom iz razloga što imaju tendenciju pobjeđivanja… i to prilično uvjerljivo. Obaraju se rekordi, ponovno se pišu knjige s rekordima i dodjeljuju stipendije dječacima koji se “identificiraju” kao djevojčice. No, postoji li ijedan slučaj u kojem se djevojčica identificirala kao dječak i ne samo da se natječe u dječačkom sportu, već i dominira?

Ne mogu pronaći niti jedan.

Demokrati nam govore da nema razlika između spolova i da bi ljudima trebalo dopustiti natjecanje u sportu u spolu s kojim se identificiraju. Ako je to točno, ako to nisu samo koještarije koje su zakuhale aktivističke organizacije kako bi se odvratila pažnja od stvarnosti situacije, ne bi li trebalo biti djevojčica u dječačkim sportovima?

Ako ljevičari govore nešto što je potkrijepljeno znanošću, kao što tvrde da jest, tada je jedino objašnjenje da je svaki “trans-dječak” u Americi nezainteresiran za sport. Bilo koji sport, bez iznimaka.

Ako ne postoje fizičke prednosti za biološke dječake koji se identificiraju kao nešto drugo, tada bi se biološke žene koje se identificiraju kao dječaci lakoćom mogle ubaciti u muški sport. Čak i kad ne bi dominirale na način na koji to čine dječaci na natjecanjima za djevojčice, one bi barem trebale biti u timu i ponekad pobjeđivati, zar ne?

Ako nema razlika, zar trans-dječacima ne bi dosad bile dodijeljene nekakve stipendije? Zar to ne bi dovelo do toga da bi se dječaci koji nisu dobili stipendije i njihovi roditelji uznemirili na način na koji su se uznemirile djevojčice koje su izgubile stipendije od dječaka? Ne bi li demokratski zastupnik negdje u zemlji isticao ovakav slučaj na način na koji roditelji ističu slučaj u Connecticutu?

Čini mi se da bi.

To čini tu činjenicu još neobičnijom, zar ne?

Naravno, kako se netko “identificira” nije previše važno u čitavoj situaciji. Nije me nimalo briga kako netko odluči živjeti. Brine me to što demokrati koriste moć vlasti kako bi prisilili druge da sudjeluju u tuđem pogledu na svijet koji je suprotan stvarnosti. Stvarnost ne ovisi o vašem vjerovanju u nju ili vašoj spremnosti da je prihvatite. Ona jednostavno jest.

Dječaci su, u pravilu, fizički snažniji od žena. Mi smo jednostavno tako građeni. Ako imate problema s tim, obratite se Bogu.

To ne znači da ne postoje žene koje su jače od nekih muškaraca, jer postoje. Ali mi se ne bavimo hipotetskim scenarijima ili iznimkama od pravila. Mi se bavimo stvarnošću. Ne postoji žena na kugli zemaljskoj koja može podići težinu kao muškarac. Na primjer, trenutačni svjetski rekord u mrtvom dizanju iznosi 501 kg, a drži ga momak po imenu Hafthor Björnsson. Svjetski rekord za žene Becce Swanson iznosi 310 kg.

Muškarci dižu više od 1.000 funti (453 kg) još od 2006. godine. Žene nisu ni blizu tome.

Svjetski rekord za žene u utrci na 100 metara iznosi 10,49 sekundi, a postavila ga je 1988. godine Florence Griffith-Joyner. Svjetski rekord za muškarce iznosi 9,58 i postavio ga je Usain Bolt 2009. godine. Muški rekord je bio 10,4 sekunde još davne 1932. godine. Vrijeme svjetskog rekorda Griffith-Joyner ne bi bilo dovoljno za olimpijsko finale u Riju, na kojem se najsporiji plasirani trkač plasirao u finale s vremenom od 10,01 sekundi.

Ljudi mogu naricati zbog činjenice da postoje biološke razlike između muškaraca i žena koliko god žele, ali to neće promijeniti činjenicu da one postoje. Jer da ne postoje, bilo bi djevojaka koje ne samo da pokušavaju, već se i ravnopravno natječu u dječačkim sportovima, a njih jednostavno nema.

To nas dovodi do sljedećeg pitanja koje ne smijemo postaviti, a koje ću ostaviti za neko drugo vrijeme, ali ga vrijedi postaviti ovdje; ako je rod “društveni konstrukt”, kako netko zna kakav je osjećaj biti druga osoba, a kamoli suprotnog spola? Kratak odgovor je da ne zna. Što vam onda otvara čitav svijet mogućnosti o tome što se zapravo događa u ovom krilu kulturnog rata, a koje će ljevicu dovesti do ludila. Predstoje nam dobra vremena.