THORNTON: Bidenove katastrofalne politike globalnog zatopljenja

Bruce Thornton

FrontPageMag

Na “virtualnom svjetskom summitu”, predsjednik Biden je najavio da se obvezuje kako će ova zemlja do 2030. godine smanjiti svoje emisije CO2 na polovicu razine iz 2005. godine. Sam pokušaj postizanja ovog ambicioznog cilja zahtijevat će ozbiljno nanošenje štete ekonomiji kako bi se postiglo nešto što neće zaustaviti navodne katastrofalne učinke porasta temperature koji se mogu ili ne moraju dogoditi.

Ako ste mislili da je prošlogodišnji debakl kojeg su iskovali samozvani stručnjaci bio loš, samo pričekajte dok ove predložene politike ne rasture ekonomiju. Još jednom, stranka koja “slijedi znanost” napravit će pustoš zbog tumačenja sumnjive hipoteze kao znanstvene činjenice.

Kao što Wall Street Journal piše, prethodne takve politike napravile su malo kako bi zaustavile ono što su zapravo relativno blagi porasti globalnih temperatura. Za to je zaslužna jedna očita stvar; što god samoubilačke Zapadne države učinile, Kina i Indija, prvi i treći najveći svjetski emiteri, će to poništiti. Čak je i “klimatski car” John Kerry priznao da kakvo god smanjenje emisija postignemo, to neće imati previše utjecaja na zatopljenje ako Kina i Indija ne smanje svoje — nešto što obje zemlje odbijaju učiniti, jasno istaknuvši da ne žele slijediti Zapad u ekonomsko samoubojstvo.

No, nije li Kina potpisala Pariški sporazum? A opet, pod tom “pergamentnom barijerom”, Kina nije obvezna čak ni početi smanjivati svoje emisije sve do 2030. godine, iste godine do koje bi se naše trebale drastično smanjiti. Da li itko u sadašnjoj administraciji može izračunati ogromnu ekonomsku prednost koju će Kina stvoriti u deset godina? U međuvremenu, komunistički režim nastavlja graditi prljave elektrane na ugljen. I, vjeruje li itko praznim kineskim obećanjima, s obzirom na njihovu povijest kršenja svakog sporazuma potpisanog sa Zapadom, poput onog Svjetske trgovinske organizacije i Svjetske zdravstvene organizacije?

Nadalje, to je samo jedna prepreka. Politike potrebne za smanjenje emisija od 26-28% koje zahtijeva Pariški sporazum i koje žele Biden i zeleni lobi, bit će pogubne za ekonomiju. Kako Journal izvješćuje, zamjena energije na bazi ugljika takozvanim “obnovljivim izvorima” sama bi uništila gospodarstvo, dok bi istodobno spustila globalne temperature za mizernih 0,17°C, što nije ni blizu 1,5 stupnja koji će navodno zaustaviti predviđenu globalnu katastrofu. U svakom slučaju, najveći dio smanjenja koji se dogodio tijekom Obaminih godina posljedica je prirodnog plina koji je zamijenio ugljen — dividenda revolucije hidrauličkog frakturiranja, a ne Obaminih zamornih regulacija. Stoga je, naravno, Biden zabranio frakturiranje na javnim zemljištima, zaustavio izgradnju cjevovoda Keystone i nastavio animus protiv nuklearne energije.

Temeljna činjenica koju zeleni progresivci, kojima se sada očigledno priključio i Joe Biden, ignoriraju jest to što ne možemo izgraditi dovoljno vjetroturbina ili instalirati dovoljno solarnih panela kako bi zamijenili energiju na bazi ugljika. Prelazak automobila na električnu energiju je također fantazija. Već godinama imamo električne automobile, a oni i dalje nisu profitabilni bez državnih subvencija i mita. Ne postoji dovoljno brzih punionica ni električna mreža koja bi mogla podnijeti dodatnu električnu energiju potrebnu za zamjenu prirodnog plina i benzina.

Još gore, skupe nuspojave prelaska na električne automobile njihovi promotori rijetko prepoznaju. Kao što Kevin Grieve piše u Townhallu:

Ironično, u klasičnom socijalističkom stilu, ti se automobili subvencioniraju “novcem drugih ljudi” putem saveznog poreza na automobile u iznosu od 7,500 dolara. Zanemarite površinsko kopanje, ispiranje toksičnih kemikalija i masovnu potrošnju vode koje zahtijeva vađenje rijetkog metala litija za nereciklirajuće automobilske baterije. Zanemarite činjenicu da ste, ako izvor za vašu električnu energiju dolazi iz elektrana na ugljen, što je oko 20% američke mreže, vi naštetili okolišu daleko više od bilo kojeg vozila za benzin. I još morate uzeti u obzir mini toksičnu opasnost koja će nastati kad dođe vrijeme za odlaganje ovih kancerogenih baterija od pola tone.

No, pravi skandal je taj što katastrofalna, antropogena hipoteza o globalnom zatopljenju postaje prilično klimava, što dovodi u pitanje čitav izgovor za Bidenov pretjerani program. Brojni znanstvenici povlače svoja predviđanja klimatske katastrofe. Zeke Hausfather, Glen Peters, Justin Ritchie, Hadi Dowlatabadi, Roger Pielke Jr., David Wallace-Wells i Steven Kooninc samo su neki od znanstvenika koji se “udaljavaju od najgoreg scenarija koji su godinama nametali javnosti”, kao što je to nedavno napisao Journalov Holman Jenkins Jr. Čini se kako “znanost” nije toliko “ustaljena”. Pa ipak, usprkos ovom savjetu ljudi koji se zapravo bave stvarnom znanošću i bacaju skeptično oko na hipotezu, Bidenova kamarila odlučna je krenuti putem “Green New Deala” i uništiti našu ekonomiju.

Dakle, što se zapravo događa? Kao prvo, grubi osobni interesi. Globalno zatopljenje bilo je zlatni rudnik za istraživače “klimatske znanosti”, proizvođače električnih automobila, subvencije i savjetnike za “zelenu energiju”, globetroterske funkcionere EU-a i UN-a te lobi globalnog zatopljenja koji se sastoji od lovaca na subvencije, prevaranata, slavnih osoba i cirkuskih likova poput Grete Thunberg. Sve ovo klimatsko zagovaranje generira milijarde dolara godišnje. Kako bi inače Al Gore postao multimilijunaš koji si može priuštiti korištenje privatnog mlažnjaka na bazi ugljika kako bi prisustvovao privatnim sastancima o klimatskim promjenama?

No, na djelu je zlokobnija sila. Ljevici je environmentalistički pokret desetljećima predstavljao alat za diskreditiranje i slabljenje slobodno-tržišnih ekonomija Zapada. To je razlog zašto se na globalnim prosvjedima srp i čekić vijore pored zastava Greenpeacea: obje prosvjeduju protiv liberalno-demokratskog, slobodno-tržišnog poretka koji je komunizam bacio u ropotarnicu povijesti. Kao što Andrew Dobson piše, politički environmentalisti predstavljaju “izazov političkom, društvenom i znanstvenom konsenzusu koji je dominirao u posljednjih dvjesto ili tristo godina javnog života”. Tvorac i upravitelj ovog konsenzusa bio je Zapad, a tijekom posljednjeg stoljeća to su naročito bile Sjedinjene Države. Zelene krize poput globalnog zatopljenja pružaju mogućnosti zemljama kao što je Njemačka, tašta zbog svoje environmentalističke čistoće jednako kao i zbog svog pacifizma, da kritiziraju SAD i naštete njezinom prestižu.

Environmentalizam je, dakle, batina za slabljenje i podjelu SAD-a. Moćni mitovi o prirodi koji sežu do drevnih Grka predisponiraju mnoge ljude da ozbiljno shvate tvrdnje kako naš način života i potrošnje uništavaju Zemlju, propovijed koja se propovijeda u školskim kurikulumima, vladinim programima i filmovima poput Avatara i Pocahontas. Te su pretpostavke najbolje izražene u Povelji globalnih zelenih, mreži zelenih političkih stranaka. Prvo dolazi retorika o Majci prirodi: “Mi priznajemo da su ljudska bića dio prirodnog svijeta i poštujemo specifičnu vrijednost svih oblika, uključujući ne-ljudske vrste”, koje navodno uključuju smrtonosne viruse i bakterije. Ali zločesti kapitalisti i industrijalci uzrokuju “ekstremno pogoršanje okoliša”, kao i poticanje “nepravde, rasizma, siromaštva, neznanja, korupcije, kriminala i nasilja, oružanih sukoba i potrage za maksimalnom kratkoročnom dobiti [koja] uzrokuje raširenu ljudsku patnju.”

Takav govor predstavlja muziku za uši ljevice. Bez obzira na činjenicu što su stvarni komunistički i socijalistički režimi bili neki od najgorih zagađivača u povijesti ili što je slobodno-tržišni kapitalizam iz krajnjeg siromaštva izvukao milijarde širom svijeta. Katastrofalno globalno zatopljenje majka je svih “kriza” za koju se “ne smije dopustiti da propadne”. Rješavanje globalnog zatopljenja iziskuje ogromne troškove, kako u novcu poreznih obveznika, tako i u tisućama regulacija koje nagrizaju dobit, povećavaju cijene za potrošače i poskupljuju velike infrastrukturne projekte.

Još važnije, ono demonizira demokratski-kapitalistički poredak, ostavljajući mnoge ljude, osobito mlade, ranjivima na sirensku pjesmu socijalizma i radikalne klimatske politike poput Green New Deala. Baš kao što je marksizam profitirao od krize kapitalizma 1930-ih godina, tako se i može manipulirati troškovima i kompromisima u stvaranju SAD-a najslobodnijom, najbogatijom, najuhranjenijom, najudobnijom i najbezbrižnijom nacijom u ljudskoj povijesti u svrhu prodavanja obećanja o boljem političkom i društvenom poretku koji će pružiti iste standarde života bez uništavanja planeta.

To je, naravno, zabluda. Zapravo će ispunjenje Bidenovih klimatskih politika, koje zahtijevaju masovni porast savezne moći, redistribuciju bogatstva i zamorne regulacije, nadalje gurnuti zemlju prema socijalizmu, pritom ne poduzimajući ništa kako bi se riješila “kriza” koja je izgovor za takvu temeljitu transformaciju. I, poput svih kolektivističkih režima, one će devastirati našu ekonomiju.

Naši geopolitički rivali entuzijastično priželjkuju takav ishod.