DURKIN: Zašto je demokratima potreban rasizam

Martin Durkin

“Pa dovraga, svi su bijeli!” Strefilo me dok sam pregledavao sirove snimke prošloljetnih prosvjeda Black Lives Matter i Antife. Uzburkano more revnosnih bijelih studenata. Mogla se razaznati poneka crna osoba, koja je uživala svojevrsni celebrity status, iako je izgledala pomalo zalutalo. To je uglavnom bio WASP (White Anglo-Saxon Protestants, Bijeli anglo-saksonski protestanti) Central.

Ako vam nešto smrdi u vezi “anti-rasizma” ljevice, niste sami. Brojni američki crni komentatori misle da ljevica ponovno cinično koristi bauk rasizma u političke svrhe. Ljevica, tvrde oni, treba rasizam. Ljevica mora promicati strah od rasizma, vidjeti rasizam tamo gdje ga nema i nazivati rasistima ljude koji to nisu.

Zašto? Kako bi izbjegla politički zaborav. Problem datira još iz 1960-ih godina, kad je ogroman broj Amerikanaca iz radničke klase počeo glasati za republikance. Sedamdeset posto onih koji su izabrali Ronalda Reagana nije imalo fakultetsku diplomu. U novije vrijeme, imali smo Trumpa i njegove “bijednike” iz radničke klase. Gubitak glasova radničke klase bio je posramljujući za demokrate — a glede izbora porazan. Zapanjujuća je činjenica da je na svim predsjedničkim izborima od 1964. godine većina bijelih Amerikanaca glasala za republikance.

Demokrati su politički mrtvi bez crnih glasova. Ali što će se dogoditi ako se, jednog jutra, ne daj Bože, veliki broj “crnih” Amerikanaca probudi i odluči da ipak nisu “crni”. Da su samo Amerikanci. Za demokrate, to je stvar preživljavanja, da “crni” Amerikanci moraju i dalje sebe doživljavati kao zasebnu rasnu skupinu, u suprotnosti s ostatkom društva — i da spas traže kod demokrata. Stoga se činjenica da je Amerika očigledno daleko, daleko manje rasistička nego što je to bila u prošlosti nikada ne smije priznati.

Ovo je najironičniji obrat sudbine. Povijesno su demokrati bili stranka rasističkog Juga. Oni su branili ropstvo i predstavili Jima Crowa. Na svojim izbornim posterima nazivali su se strankom “bijelog čovjeka”. Ali ti demokrati iz prošlosti imali su problem. Njihovo je uporište, Jug, također bilo mjesto u kojem je živjela većina crnih ljudi. Crni Amerikanci su rasli u prosperitetu i samopouzdanju. Uskoro će njihovi zahtjevi za prikladna biračka prava biti neodoljivi, a to bi značio kraj za rasističke južnjačke demokrate.

Lyndon B. Johnson bio je dobro poznati bigot. Tijekom svojih 11 godina u Kongresu, svaki put je glasao protiv svakog zakona o građanskim pravima. Čak je glasao protiv zakona o linčovanju. No, kao predsjednik, od 1963. do 1969. godine, bio je prisiljen privući glasove crnih birača. To je učinio preplavivši crne zajednice sa socijalnom pomoći kako bi kupio njihovu odanost. Katastrofalne društvene posljedice ove revolucije socijalne skrbi — naročito usmjerene na crnce — rječito su opisali crni ekonomisti poput Thomasa Sowella i Waltera Williamsa. Danas više od 60 posto crne djece živi u obiteljima s jednim roditeljem, a američki su zatvori preplavljeni siromašnim crnim ljudima.

Revolucija socijalne skrbi doista je demokratima osigurala crne glasove i to ne samo među korisnicima socijalne pomoći. Proširenje socijalne skrbi dovelo je do stvaranja doslovno milijuna novih, dobro plaćenih poslova srednje klase u vladi. Ti su ljudi nevoljko željeli priznati užasne probleme koje je stvorila socijalna pomoć. Upravo suprotno, svaki socijalni problem bio je samo još jedan razlog za više vladinih istraživanja, programa i intervencija — više vladinih financiranja i radnih mjesta.

Ali ako socijalna pomoć nije bila kriva za društveni kolaps geta, što jest? Rasizam, proglasili su. Za demokrate nije bilo potrebe ukazivati na stvarne rasiste kako bi dokazali svoj argument. Brojke su same pričale priču. Ako je u zatvorima bilo više crnih ljudi, to je sigurno zbog rasizma. Ako su crna djeca napustila državne škole nesposobna čitati i pisati, to nije bilo zbog sramotno loših državnih škola, već zbog rasizma. Ako su potom ta nepismena djeca teško pronalazila zaposlenje, to je također bio rasizam. Kako bi se borili protiv tog rasizma, bilo je potrebno više vladinih intervencija: afirmativna akcija i posebno zakonodavstvo o zapošljavanju. Rođena je industrija raznolikosti. Plaćalo se kako bi se pronašao rasizam, pa se i nalazio. Svugdje.

Bauk rasizma služi demokratima u mnoge svrhe. On skreće pozornost s društvenog kaosa koji je prouzročila socijalna pomoć i neuspjeh državnih škola. On se koristi za zastrašivanje i ušutkavanje njihovih protivnika, za demoniziranje Amerikanaca radničke klase koji glasaju protiv njih i za opravdavanje sve većeg uplitanja vlade u naše živote. I koristi se kako bi zadržao crne Amerikance u njihovoj maloj crnoj kutiji, kako bi ih zastrašili i privoljeli da glasaju za demokrate. Bez svega ovoga, demokrati bi teško ikad došli na vlast.

No, postoje znakovi da njihova nastojanja propadaju. Obične crne ljude ne privlače ljevičarska bljezgarenja o anti-konzumerizmu, trans-pravima ili klimatskim promjenama. Oni također mogu vidjeti da je zapjenjena retorika “Svi bijelci su rasisti” neizmjerno destruktivna i da truje odnose između običnih ljudi jer sve potiče da jedni druge gledaju sa sumnjom i paranojom. I mogu vidjeti da su svakodnevna govorenja crnoj djeci da ih svi mrze i da je cijeli svijet protiv njih duboko obeshrabrujuća i demoralizirajuća.

Demokratski stisak na crne glasove nije čvrst. I ako ga izgube, gotovi su.