TAPSON: Preživjeti socijalizam

FrontPageMag

Nedavne ankete otkrile su da rastuća većina mladih Amerikanaca gleda pozitivno na socijalizam (ili barem na njegovu ružičastu koncepciju) i negativno na kapitalizam. Pretpostavljamo da su tim mladim ljudima demokrati isprali mozak ili su fascinirani celebrity aktivistima tipa prosvjednika protiv himne Colina Kaepernicka i kongresnice Alexandre Ocasio-Cortez — i kod velike većine je upravo to slučaj. No, šokantno, nova anketa Axios/Momentive pokazuje da je čak i među republikancima broj 18- do 34-godišnjaka koji pozitivno gledaju na kapitalizam pao s 81% 2019. godine na 66% danas.

Kako je Amerika došla do točke u kojoj se strast prema socijalističkoj revoluciji širi poput šumskog požara među mladima? Najnoviji dokumentarac bavi se ovim uznemirujućim trendom i iznosi čvrst slučaj da socijalizam neizbježno (i brzo) dovodi do raširene ekonomske bijede i gubitka osobnih sloboda, dok slobodno tržište neizbježno dovodi do raširenog prosperiteta. Preživjeti socijalizam, u produkciji Patriotske zaklade Tea Party i Ground Floor Videa, redatelja Lukea Livingstonea i scenarista Jakea Towera, premijerno će se prikazati na Film festivalu Anthem u Rapid Cityju, saveznoj državi Južnoj Dakoti u petak, 23. srpnja. Prikazat će se uz projekte poput filma Shelbyja Steelea, Što je ubilo Michaela Browna? i dokumentarca Thomas Sowell: Zdravi razum u nerazumnom svijetu te kratke prezentacije dugo očekivanog biografskog filma o Ronaldu Reaganu s Dennisom Quaidom u naslovnoj ulozi.

Poster za film djelo je antiprogresivnog zajedljivca Saboa, konzervativnog uličnog umjetnika koji stoji u pozadini brilijantnih kampanja usmjerenih protiv rasnog huškača Jussieja Smolletta i reklamnih panoa koji su kritizirali Hollywood zbog štićenja pedofila u svojim redovima:

U 62-minutnom dokumentarcu Preživjeti socijalizam uglavnom se pojavljuju atraktivni i artikulirani mladi patrioti poput Morgan Zegers, osnivačice i izvršne direktorice Mladih Amerikanaca protiv socijalizma; poznate komentatorice Candace Owens; i Scotta Presslera, gay konzervativnog aktivista koji je preuzeo inicijativu za volontersko čišćenje urbanih centara pod vodstvom demokrata diljem Amerike u kojem je prikupljeno više od 105 tona smeća. U dokumentarcu također sudjeluju istaknuti mislioci i hrabri novinari poput Andyja Ngoa, česte mete Antife, kao i stvarni preživjeli iz socijalizma koji iz svojih sumornih osobnih iskustava mogu posvjedočiti da socijalizam ne ublažava, već nameće patnju.

Zegers ističe da mladi ljevičari danas rado koriste iskrivljeni jezik, poput uhu ugodnog termina “demokratski socijalizam”, kako bi uvjerili sebe i druge da njihov brend blagog komunizma nije poput onog koji je, samo u posljednjem stoljeću, iza sebe ostavio 100 milijuna mrtvih i još bezbroj njih u krajnjoj bijedi. Idealistički mladi ljudi koje privlači ideja o stvaranju utopijskog društva (i ideja o pregršt besplatnih stvari koje magično pruža brižna, dobrotvorna vlada) misle da će ovaj put socijalizam dovesti do svijeta savršenog sklada i slobode od neimaštine.

Zapravo, kao što jedna žrtva propale socijalističke države Venecuele priznaje u filmu, “Obećali su nam poštenu i pravednu raspodjelu bogatstva, ali na kraju dana sve što smo dobili bila je poštena i pravedna raspodjela siromaštva.” Kao što jedan drugi dvojac preživjelih iz socijalizma ističe kasnije u filmu, socijalizam uvijek završava na isti način: u bijedi, redovima za hranu i koncentracijskim logorima.

“Demokratski socijalizam vidi bogate i korporacije kao zle jer iskorištavaju ostatak zemlje… a rješenje su veći porezi, više regulacija i veća socijalna država”, rekao je u filmu David Azzerod, profesor na Hillsdale koledžu. Kongresmen iz Arizone Andy Biggs dodaje kako mladi ljudi često ne shvaćaju da “kad govorite o socijalizmu, to znači regulacija gotovo svakog aspekta svakog pojedinog ljudskog života. To je autoritarna vlada.”

Lee Edwards, ugledni suradnik Fondacije Heritage, primjećuje da pod socijalizmom “Nema privatnog sektora, nema privatnog vlasništva… nema mjesta za slobodno tržište”. On također objašnjava, kao odgovor na česti argument da onaj pravi demokratski socijalizam nikad nije isproban, da je “bio isproban u tri prilično različite demokracije”: u izraelskim kibucima, u novoj nezavisnoj Indiji pod Nehruom i pod vladavinom Laburističke stranke u Velikoj Britaniji nakon Drugog svjetskog rata. Na kraju tridesetogodišnjeg kolektivizma, Izrael je napustio eksperiment i morao posuditi 1,5 milijardi dolara od SAD-a kako bi platio svoj dug. Na kraju svog tri desetljeća dugog zagrljaja sa socijalizmom u Indiji, polovica stanovništva živjela je u siromaštvu. Nakon trideset godina socijalističkih politika u Ujedinjenom Kraljevstvu, Britanija je stekla ne previše laskavu reputaciju “bolesnika Europe”. No, u samo pet godina nakon što je konzervativna Margaret Thatcher preuzela kormilo i privatizirala industriju, Britanija je bila jedna od najbogatijih zemalja na svijetu.

Preživjeti socijalizam pozabavio se i temom ljevice koja indoktrinira školsku djecu s osjećajem straha i žurnosti oko spašavanja planeta od zlog kapitalizma te iskorištava djecu kako bi agitirali za socijalističke promjene. Candace Owens, ne birajući riječi, naziva ovu taktiku “pedo-politikom”. No, pod stvarnim socijalizmom, djeca ne spašavaju planet, već služe — kao što je to bio Mike Gonzalez, stariji suradnik Fondacije Heritage, koji je odrastao na komunističkoj Kubi — kao osmatrači dok njihovi roditelji ilegalno razmjenjuju robu na crnom tržištu. “Svatko u komunističkom režimu razumije da je potlačen”, navodi Gonzalez u dokumentarcu.

Film se potom prebacuje na raspravu o načinu na koji ljevica koristi politiku identiteta kako bi podijelila i vladala, stvarajući napetosti u društvu koje dovode do sve češćih zahtjeva za redistribucijom bogatstva — poput rasnih agitacija marksističkih revolucionara pokreta Black Lives Matter. Novinari poput suradnika časopisa FrontPage Michaela Vaduma i Andyja Ngoa pojavljuju se u filmu kako bi razgovarali o tome na koji način ulično nasilje Antife funkcionira u ovom pokušaju rušenja kapitalizma. A profesor Azzerod identificira intelektualni utjecaj kulturnog marksista Herberta Marcusea, čiji esej iz 1965. godine o “represivnoj toleranciji” današnjoj ljevici pruža opravdanje za cenzuru i politično nasilje nad desnicom.

Osobito snažno svjedočanstvo protiv socijalizma u filmu predstavljaju bivši Venecuelanci Oskar Arreaza i njegova supruga, koji opisuju brzinu kojom je njihova prosperitetna zemlja propala pod vlašću pokojnog autoritarnog čudovišta Huga Chaveza — i kako Amerikanci ne bi smjeli misliti da se to nikad ne može dogoditi ovdje. “Vi shvaćate da vaša zemlja, vaša demokracija počinje nestajati jer nemate nikakvo pravo boriti se za svoju slobodu, za svoje vrijednosti”, rekla je gospođa Arreaza. Par je pobjegao u Ameriku dok je još mogao. Kad ljudi poput ovih upozoravaju Amerikance o našoj budućnosti ako se radikalizam lidera poput Ocasio-Cortez i doživotnog komunista Bernieja Sandersa ne zaustavi, trebamo sjesti i pažljivo saslušati — i poduzeti mjere.

Prepun dinamičnih snimaka Amerike pod opsadom socijalističkih revolucionara, Preživjeti socijalizam donosi nam alarmantnu poruku, ali film ipak završava s inspirativnom notom, sa snimkama svojih mladih konzervativnih komentatora koji nadahnjuju mnoštvo govoreći o tome kako Američki san još uvijek živi za one koji su voljni naporno raditi za njega i za sve koji cijene svoju slobodu. Aktivisti poput Zeger, Owens i Preslera te filmovi poput ovog šalju mladim Amerikancima poruku nade koju neće čuti nigdje drugdje u našoj kulturi kojom dominira progresivizam; da je socijalizam korozivna laž, da su slobodno tržište i privatno vlasništvo temeljni za osobne slobode i prosperitet te da je Amerika i dalje zemlja mogućnosti.