HIPPOLITO: Budnost protiv klimatizacije

Joseph Hippolito

FrontPageMag

U Sjedinjenim Državama Budnosti, futurističkoj distopiji razularenih “progresivaca”, naširoko rasprostranjena uporaba klima uređaja vjerojatno bi bila zabranjena, čak i usred surovih ljetnih vrućina i vlage.

Zašto? Jer klima uređaji ne prijete samo Majčici Zemlji. Oni predstavljaju rasizam i “bijelu supremaciju”, što znači da su u suprotnosti sa socijalnom, ekonomskom i environmentalističkom pravdom.

Barem tako tvrdi Eric Dean Wilson, instruktor i apsolvent s Gradskog sveučilišta u New Yorku (CUNY). U nedavnom članku časopisa Time, Wilson je pisao o tome kako će klimatizacija uništiti planet. Wilson je time pokazao kako spajanje “budnih” dogmi kao što su kritička rasna teorija, pravičnost, environmentalistički ekstremizam i protivljenje kapitalizmu definira “progresivni” pristup rješavanju problema.

Wilson nema nikakvih referenci iz klimatskih znanosti ili strojarstva. No, on svejedno predaje “pisanje na temu klime i environmentalističke pravde” na Queens koledžu CUNY-a. Wilson opisuje svoju nedavno objavljenu knjigu, Nakon hlađenja: O freonu, globalnom zastopljenju i užasnoj cijeni komfora, kao “pogled na doprinos klima uređaja klimatskom nasilju i kritiku američke ovisnosti prema osobnom komforu.”

Prema toj kritici, izumitelji su razvili “mehaničko hlađenje”, kao što to Wilson opisuje, kako bi pomogli poslovanju. Kako je klimatizacija postajala sve raširenija i dostupna za domove, ona je “prenijela klasni status” koji je “često bio izražen duž rasnih linija, osobito na Jugu”, “dijeleći svijet na civilizirano hlađenje i barbarsku vrućinu”, napisao je.

Iako Wilson nudi neke tehnološke alternative, on vjeruje da konačno rješenje leži izvan znanosti.

“Obnovljiva energija nas može dovesti samo do određene razine”, napisao je. “Ostatak posla je kulturološki.”

Wilsonovo rješenje kombinira kulturno i tehnološko. On vjeruje u donošenje politika koje naglašavaju komfor javnosti u odnosu na osobni komfor. Specifično, te bi politike uključivale “osiguravanje da najugroženiji među ljudskim stanovnicima mogu ostati rashlađeni putem boljeg pristupa javnim centrima za hlađenje, drveću koje daje hlad, sigurnim zelenim prostorima, vodnoj infrastrukturi za hlađenje i pametnom dizajnu”, napisao je.

Wilsonov zaključak ne samo da sažima svjetonazor pomodne “budnosti”. On odražava njihovu paniku.

“Privatizirana klimatizacija preživjela je ozonsku krizu, ali njezina je moć razdvajanja — po klasi, rasi, naciji, sposobnosti — također preživjela”, napisao je. “Komfor nekih dolazi na račun života na ovoj planeti.”

“Vrijeme je da postanemo više komforni s nekomfornim. Naš opstanak možda ovisi o tome.”

Ipak, nekoliko stvarnosti ometa Wilsonove snove o utopijskoj pravdi.

Te stvarnosti uključuju dvije koje on spremno priznaje. Klimatizacija je povećala produktivnost i stvorila nove mogućnosti. Ona je štitila robu poput pamuka koja je bila osjetljiva na dugotrajnu vrućinu te poboljšala prijevoz, kvantitetu i kvalitetu dostupnih roba. Omogućila je naseljavanje iznimno toplih, vlažnih mjesta, čime je pomogla smanjiti gustoću naseljenosti. Omogućila je ljudima da steknu više kontrole nad svojim životima.

Još važnije, klimatizacija je pomogla u spašavanju života. Prije izuma “mehaničkog hlađenja”, žestoki toplinski valovi mogli su se pokazati smrtonosnima. U Francuskoj je 1911. godine od vrućine umrlo više od 41.000 ljudi u toplinskom valu koji je trajao od početka srpnja do sredine rujna. Temperatura u Parizu petnaest uzastopnih dana nije padala ispod 30 stupnjeva. U Londonu, Bordeauxu i Lyonu temperature su dosezale 40 stupnjeva Celzija.

Većina od 41.000 umrlih bile su starije osobe ili djeca mlađa od 2 godine. Kao rezultat toga, stopa smrtnosti dojenčadi povećala se za 20 posto.

No, ljudska priroda pruža nam najneugodniju stvarnost. Svaka inovacija ili izum proizašla je iz ljudske želje da stvari učine učinkovitijima, boljima, zdravijima, jednostavnijima, lakšima — i da, komfornijima. Wilsonov zahtjev da drugi budu komforni s nekomfornim ne samo da ignorira duh koji vodi do ljudskog napretka. On odbacuje taj duh.

Ako Wilson želi odbaciti komfor, onda bi se trebao odreći svih svojih elektroničkih uređaja, svog automobila, svojih aparata, bilo kojih lijekova koje možda uzima i svih vodovodnih instalacija u svom domu.

Zahtjev da postanete “komforni s nekomfornim” znači napuštanje inicijative i mašte te slijepo podvrgavanje kolektivnoj volji ili čak praznovjerju. On daje korporacijskim tiranijama u javnim i privatnim sektorima opravdanje da se nametnu svojim frustriranim subjektima. Razmotrite, na primjer, kako radikalizirani školski odbori i učiteljski sindikati odbacuju roditeljske zabrinutosti zbog kritičke rasne teorije.

Naposljetku, Wilsonova željena utopija nema nikakve veze s environmentalističkom reformom ili socijalnom pravdom. Umjesto toga, ima sve s centralizacijom moći koja nameće bljutavi mediokritet koji sabotira izvrsnost, a kamoli istinski napredak.

Ako bolnice pritom postanu opterećene pacijentima koji dožive toplinski udar — ili ako oni najstariji i najmlađi moraju žrtvovati svoje živote kako bi očuvali planet — koga briga?