IBRAHIM: Sad čak i znanost demonstrira islamsku agresiju

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

Uz islamsku doktrinu i povijest, popisu stvari koje demonstriraju islamsku agresiju sad možemo dodati i znanost.

Ancestry.com, kompanija koja upravlja mrežom genealoških i povijesnih zapisa te koja pruža DNK testove, nedavno je ustvrdila ono što povijest već ionako zna: većina stanovnika Turske nisu Turci, već potomci kršćana, uglavnom Grka, koji su živjeli na području Anatolije više tisućljeća prije najezde Turaka, ali su se preobratili zbog tri izbora koja nameće islam (preobraćenje, džizija/podčinjenost ili smrt).

Kao što se moglo očekivati, mnogi su Turci, prilično žustri što se tiče vlastitog naslijeđa, ogorčeni otkrićem da njihovi preci nisu osvajački Turci, već osvojeni nevjernici. Ovaj nalaz također naglašava začarani krug o kojem sam već govorio: većina muslimana koji danas proganjaju autohtone kršćane u svojim sredinama — a među njima su i Turci — i sami su potomci kršćana koji su se preobratili na islam kako bi okončali vlastiti progon.

Čini se da je samo pitanje vremena kad će DNK istraživanja otkriti još jednu, čak neprijatniju činjenicu: krvna linija osvajačkih muslimana — među kojima prevladavaju Turci — dodatno je onečišćena krvlju europskih konkubina, seksualnih robinja, od kojih su mnogi milijuni uvezeni tijekom stoljeća od strane Turaka, Tatara, berberskih gusara i raznih drugih muslimanskih naroda. Povijesni zapisi jasno govore o tome.

Kao jedan primjer, Bartolomeo de Giano, talijanski franjevac, 1438. godine svjedočio je turskim pohodima za hvatanje robova diljem Balkana. U Mađarskoj je porobljeno 300.000 ljudi i “odvedeno u samo nekoliko dana”, napisao je; Iz Srbije i Transilvanije 100.000 je “odvedeno u željeznim okovima vezanima za leđa konja… [a] žene i djecu su čuvali psi bez imalo milosti ili pobožnosti. Ako je jedna od njih usporila, onemoćala od žeđi ili boli, o dobri Isuse! istog je trenutka tamo skončala život u mukama, prepolovljena.”

Kao što jedan povjesničar bilježi: “Masivno porobljavanje slavenskog stanovništva tijekom ovog razdoblja dalo nam je našu riječ za ‘roba’ (slave): u Bartolomeovo vrijeme, biti rob (slave) značilo je biti Slaven.”

Slično tome, grčki povjesničar Doukas (1400.-1462.) napisao je sljedeće o palači osmanskog sultana Bajazida:

[T]u bi se mogli pronaći pomno odabrani dječaci i djevojčice, prekrasnih lica, slatki mladići i djevojke koji su sjajili jače od sunca. Kojim su narodima pripadali? Oni su bili Bizantinci [Grci], Srbi, Vlasi, Albanci, Mađari, Sasi, Bugari i Latini… On sam [sultan Bajazid] se neprestano predavao užitku, do iznemoglosti, prepuštajući se razvratima s tim dječacima i djevojčicama.

Niti su, kao što sugeriraju neki od ovih odlomaka, europski robovi korišteni samo radi zadovoljstva; muslimani su se također redovito razmnožavali s njima. Čak je i jedan od najviše slavljenih Turaka u Erdoganovoj Turskoj — Bajazidov praunuk Mehmet II., osvajač Carigrada — rođen od kršćanske majke robinje. To nije promijenilo činjenicu da je postao priznati neprijatelj kršćanstva — “preteča antikrista”, kako su ga opisivali.

Štoviše, kao što Darío Fernández-Morera, autor Mita o andaluzijskom raju, objašnjava:

Toliki je bio utjecaj kršćanskih robova na islamske zemlje, da su mnogi omejidski vladari islamske Španjolske, kao sinovi seksualnih robinja, bili plavih očiju i plave ili crvene kose; a utemeljitelj “arapske” nasridske dinastije iz Granade zvao se al-Hamar, “Crveni”, zbog svoje crvenkaste kose i brade. … Arabistica Celia del Moral primjećuje da su u omejidskom al-Andalusu najtraženije te stoga najskuplje seksualne robinje bile plavokose ili crvenokose žene iz sjevernih kršćanskih regija.

Zapravo je, prema kalkulacijama španjolskog arabista Juliana Ribera, zbog konstantnih spolnih odnosa s europskim robinjama, genetska arapska komponenta svake generacije omajidskih vladara bila prepolovljena, tako da je posljednji Omejid, Hisham II. (976.-1013.), bio otprilike samo 0,09 posto Arap.

Niti je ovaj fenomen bio ograničen na muslimanske elite — kalife, sultane, emire i slične — jer su si mogli priuštiti “dobro popunjene” hareme. Naravno, budući da su bili muslimanski vladari, a ne obični muslimani, njihovo djelovanje je bilo ono koje su kroničari zabilježili. Ali svejedno, povijest jasno pokazuje da su europske seksualne robinje bile, ovisno o vremenu i mjestu, obilno dostupne prosječnom muslimanu.

Tako doznajemo da su tržnice robova u Adrianapolu (Edirneu), bivšem osmanskom glavnom gradu, bile toliko preplavljene europskim mesom da su se djeca prodavala za sitne novce, “vrlo lijepa robinja se mogla zamijeniti za par čizama, a četiri srpska roba za konja”.

Slično tome, uzimajući u obzir da je u šesnaestom stoljeću “Alžir vrvio kršćanskim zarobljenicima te je nastala uobičajena izreka da je kršćanski rob rijetko poštena zamjena za luk”, nije ni čudo da su do kraja osamnaestog stoljeća europski promatrači primijetili kako “stanovnici Alžira imaju prilično bijelu put”.

Hoće li Ancestry.com ili slične organizacije ikada putem DNK demonstrirati ovu drugu neprijatnu činjenicu o muslimanskim krvnim linijama? Malo vjerojatno.