SPENCER: Afganistan: Što je pošlo po krivu?

Robert Spencer

FrontPageMag

Kabul je pao, a talibani su proglasili uspostavljanje obnovljenog Islamskog Emirata Afganistan. Mnogi ljudi uspoređuju ovo što se tijekom posljednjih nekoliko dana događa u Kabulu sa Saigonom 1975. godine, ali postoji temeljna i ključna razlika: komunistički agresori iz Sjevernog Vijetnama uglavnom nisu bili voljeni među ljudima Južnog Vijetnama. Za razliku od toga, publikacija na njemačkom jeziku Exxpress primijetila je u petak: “Činjenica da su talibani tako brzo osvojili velika područja zemlje nije samo posljedica nedostatka ratobornosti ili prijetnje afganistanske policije i vojske, čija je aparatura postala gotovo nesposobna za djelovanje zbog korupcije i loših odluka vlade. Također, veliki dijelovi ruralnog stanovništva ne vidi nužno talibane kao neprijatelje; u nekim se provincijama čak dočekuju s ushićenjem. Video prikazuje afganistanske sigurnosne snage koje se predaju talibanima bez borbe i predaju svoju opremu. Pozdravljaju se kao prijatelji sa ‘Salam Alaikum’.”

Ovo ne bi trebalo biti iznenađenje za nekoga tko je upoznat s poviješću dvodesetljetnog američkog debakla u Afganistanu. Tijekom naših prvih godina u toj zemlji, nakon rušenja talibana, pokrenuli smo masivni projekt izgradnje nacije, u početku s ciljem uspostavljanja ustavne republike zapadnog stila u Afganistanu. No, stručnjaci za vanjsku politiku State Departmenta drastično su podcijenili privrženost afganistanskog naroda islamskom zakonu (šerijatu) i katastrofalno ignorirali političke aspekte šerijata. Ono su to učinili naivno vjerujući, potaknuti islamskim apologetima u SAD-u, da je islam religija mira koja je savršeno kompatibilna sa zapadnim sekularnim modelima upravljanja.

S obzirom na takvo naivno gledište šerijata vanjskopolitičkog establišmenta te neumorne predanosti multikulturalističkim fantazijama ljevice, bilo je neminovno da će protivljenje šerijatu ustupiti mjesto njihovoj želji za kulturnom osjetljivošću. Forum o izgradnji ustava u Melbourneu 2018. godine primijetio je kako je “većina vanjskih aktera, uključujući Sjedinjene Države, američke crkvene skupine i Ujedinjene narode, u početku pokušavala marginalizirati ulogu islama i šerijata u korist liberalnih prava i sloboda. Međutim, shvativši kako su islam i šerijat ukorijenjeni dio afganistanske ustavne kulture, strani su savjetnici poput Yasha Ghaija i Barnetta Rubina, koji su bili izravno uključeni u proces izrade, uvjerili vanjske pružatelje pomoći da stanu u stranu i donošenje odluka o tim osjetljivim ustavnim pitanjima ostave Afganistancima”.

Afganistanci su sami odabrali. Afganistanski Ustav, koji je formalno ratificirao tadašnji predsjednik Afganistana Hamid Karzai 26. siječnja 2004. godine, započinje s “u ime Allaha, Najkorisnijeg, Najmilostivijeg” i napisan je u ime “Mi ljudi u Afganistanu, čvrsto vjerujući u Svemogućeg Boga, oslanjajući se na Njegovu božansku volju i pridržavajući se Svete religije islama”. Ustav ističe svoju zahvalnost “džihadu i pravednom otporu svih naroda Afganistana”. On izjavljuje da će “Afganistan biti islamska republika, neovisna, jedinstvena i nedjeljiva država” i da je “sveta religija islama religija Islamske Republike Afganistan”. Značajnost ovoga je izričito izražena: “Niti jedan zakon ne smije biti u suprotnosti s načelima i odredbama svete religije islama u Afganistanu.”

Samo osoba koja nije upoznata s načelima šerijata neće biti svjesna da je ovim aktom afganistanski ustav institucionalizirao diskriminaciju protiv žena (kao i nemuslimana) i oštro ograničio parametre ove “demokracije” na ograničenja islamskog zakona. Budući da su i talibani i vlada koju je podržavala Amerika nudili šerijat, među njima nije bilo previše razlike; vladina vrsta se samo nešto manje strogo provodila. SAD nikad nisu ponudile utočište ženama ili nemuslimanima koji su bili brutalizirani u skladu s odredbama šerijata ili bilo što drugo što bi afganistanskom narodu dalo pravi izbor. Tako su američke trupe samo još više izgledale poput stranih osvajača koji su tamo bili radi vlastite koristi i koji nisu imali što ponuditi afganistanskom narodu.

To ne znači da bi nuđenje jednakih prava afganistanskim ženama i nemuslimanima također bila dobitna ponuda. Da su Amerikanci ponudili alternativu šerijatu, oni bi otuđili mnoge Afganistance koji bi inače bili spremni surađivati s njima. Međutim, Afganistan još sedamdesetih godina nije bio zatvoreno šerijatsko društvo kakvo je danas. SAD nisu ponudile ništa Afganistancima koji bi se rado prisjetili tih dana. Možda bi pokušaj da ih se pridobije bio unaprijed osuđen na propast, pa čak mogao i proširiti sukob. Međutim, bez ikakvog pokušaja nuđenja istinske alternative društvu kakvo su zamislili talibani, američki su napori bili besmisleni i, nakon toliko izgubljenih života i potrošenih bilijuna dolara, tragično uzaludni.