THORNTON: 40 godina pogrešnog shvaćanja islama

Bruce Thornton

FrontPageMag

Debakl u Afganistanu prije svega je posljedica spektakularne nesposobnosti Bidenovog vanjskopolitičkog tima. Određivanje točnog datuma povlačenja bilo je samo po sebi greška koja je signalizirala talibanima da samo trebaju ponavljati ono što želimo čuti, a zatim čekati. No povlačenje trupa i napuštanje zračne baze Bagram prije evakuacije naših građana bila je namjerna glupost. Taj potez ostavio je afganistansku vojsku ranjivom i ustupio nebo neprijatelju. Kao i ostavljanje milijardi dolara vrijednog naprednog naoružanja talibanima. Nema sumnje da će Bidenovo ime zauvijek biti povezano za jednu od najvećih vojnih pogrešaka poslijeratnog razdoblja.

No, jedna starija pogreška postavila je pozornicu za loše odluke koje su četrdeset godina osnaživale moderni džihad — neuspjeh u razumijevanju prave prirode islama dokumentirane u 1.400 godina prakse i doktrine. Kao rezultat toga, vodili smo politiku koja se temelji na zabludama i lažnim paradigmama.

Prva je pogreška bila naše pogrešno tumačenje Iranske revolucije 1978.-79. te otmice našeg osoblja u veleposlanstvu u studenom 1978. godine. Neučinkoviti odgovor Jimmyja Cartera slijedio je ustajali narativ antikolonijalnog otpora našem hladnoratovskom sebičnom zanemarivanju težnji za nacionalnim samoopredjeljenjem, političkom slobodom i ljudskim pravima. Naš saveznik, iranski šah, usprkos geostrateškoj i ekonomskoj važnosti Irana, postao je žrtvom Carterovog naivnog uvjerenja da su “moralni principi” i “idealizam” važniji od vojne pripravnosti i realistične spremnosti za uporabom sile kako bi zaštitili svoje nacionalne interese i saveznike. Zaveden tom paradigmom, Carter je uskratio potporu šahu, pretpostavljajući da će ga zamijeniti sekularna koalicija.

Zaključan u paradigmu neoimperijalističkog otpora pokretima za nacionalističko samoopredjeljenje, Carter nije uspio shvatiti pravo podrijetlo Iranske revolucije. U stvarnosti, revolucija je bila religijski fenomen, odgovor na šahovu politiku modernizacije i sekularizacije, poput emancipacije žena i zaštite manjina poput Židova i Baha’ija. Ajatolah Homeini, kum revolucije, razjasnio je ovaj motiv 1963. godine kad je rekao da se šahov režim “suštinski protivi samom islamu i postojanju vjerske klase”.

U Carterovom razmišljaju također je nedostajala povijesna uloga džihada u pokretima islamske reforme. Homeinijeve propovijedi i knjige, zanemarene od strane naših sigurnosnih službi, bile su jasne o vjerskoj obvezi stvaranja političko-društvenog poretka utemeljenog na islamu i šerijatskom zakonu. A sredstvo za njegovo postizanje bilo je džihadističko nasilje i mučeništvo. Nakon što je preuzeo vlast u Iranu, Homeini je artikulirao nasilnu prirodu džihada: “Islam je religija krvi za nevjernike, ali religija vodstva za druge ljude.” A njezin cilj je globalni trijumf islama: “Mi ćemo izvoziti našu revoluciju u cijeli svijet. Sve dok krik ‘Nema boga osim Allaha’ neće odjekivati čitavim svijetom, bit će džihada.” Takve izjave u skladu su s kuranskim ajetima poput “Ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete” ili “Borite se protiv onih koji ne vjeruju u Allaha” ili O vjernici, borite se protiv nevjernika koji su u blizini vašoj i neka oni osjete vašu strogost” ili “Ubijajte ih gdje god ih nađete”.

Čini se da niti jedna od ovih povijesno štovanih doktrina nije prodrla u misli naših vanjskopolitičkih stručnjaka. Nacionalno samoopredjeljenje i reforme za uspostavu vlada zasnovanih na zapadnim načelima — ljudskim pravima, odvojenosti crkve i države, konfesionalnoj toleranciji i jednakim pravima za žene — postale su cilj našeg angažmana na muslimanskom Bliskom istoku.

Ovo je uvjerenje postalo još jače i usvojilo misionarski žar nakon raspada Sovjetskog Saveza, koji je protumačen kao pobjeda zapadnog “međunarodnog poretka utemeljenog na pravilima”, globalne slobodne trgovine i ljudskih prava, za koje se pretpostavljalo da priželjkuju svi različiti narodi i kulture svijeta. Ovaj “novi svjetski poredak”, kako ga je George H.W. Bush nazvao, dobio je svoj odgovor u džihadističkim napadima 11. rujna 2001. godine, kulminacijom desetljeća napada al-Qaede na naša vojna sredstva i osoblje u inozemstvu.

George Bush Jr. odgovorio je na sličan način promičući univerzalnu liberalnu demokraciju kao odgovor na postojanost džihada: “Sjedinjene Države moraju braniti slobodu i pravdu jer su ta načela ispravna i istinita za sve ljude svugdje… Amerika se mora čvrsto zalagati za beskompromisne zahtjeve ljudskog dostojanstva; vladavinu prava; ograničenja apsolutne moći države; slobodu govora; slobodu vjeroispovijesti; jednaku pravdu; poštivanje žena; vjersku i etničku toleranciju; i poštivanje privatnog vlasništva.”, kao što je napisao u Strategiji nacionalne sigurnosti 2002. godine. U svom drugom inauguracijskom govoru, ponovio je wilsonijanski idealizam, povezujući ga s nacionalnom sigurnošću: “Opstanak slobode u našoj zemlji sve više ovisi o uspjehu sloboda u drugim zemljama. Najbolja nada za mir u našem svijetu je širenje slobode u čitavom svijetu.”

Ove naivne generalizacije ignorirale su ili umanjivale suštinsku prirodu islama kakvu vidimo u 14. stoljeća doktrine i prakse. Pisac s kraja 14. stoljeća, Ibn Khaldun, jedan od najvećih islamskih povjesničara i filozofa, napisao je u Mukadimu: “U muslimanskoj zajednici, sveti rat je vjerska dužnost, zbog univerzalizma muslimanske misije i obaveze preobraćanja svih na islam bilo uvjeravanjem ili silom.” Kad vidimo muslimanske skupine poput talibana, al-Qaede, Islamske države, iranskih mula i drugih koji ubijaju i umiru odani ovom tradicionalnom vjerskom imperativu, tvrdnje zapadnih sekularista da ne postoji poveznica između islama i džihadskog terorizma predstavljaju opasno sljepilo.

A opet, upravo to je bio slučaj još od Clintonove administracije, kad je njegova državna tajnica Madeleine Albright islam nazvala “vjerom koja poštuje konzultacije, njeguje mir i kao jedno od svojih temeljnih načela posjeduje inherentnu jednakost za sve koji je prihvaćaju”. Pitajte uplašene žene Afganistana, koje očajnički žele pobjeći od brutalnih talibanskih praksi temeljenih na šerijatu, o “inherentnoj jednakosti”. Bill Clinton prigrlio je istu taktiku kad je veličao islamsku “najdublju čežnju od svih — živjeti u miru”, tvrdnja koju opovrgava 14. stoljeća islamskih invazija, okupacija, pljački i porobljavanja, sve opravdane Kuranom, hadisima i muslimanskim sudskim praksama i filozofima poput Ibn Khalduna.

George W. Bush se na isti način prepustio takvoj nepovijesnoj apologetici: islamska su “učenja”, proglasio je, “dobra i miroljubiva, a oni koji počinjavaju zlo u Allahovo ime, bogohule Allahovo ime”. Ali ono što mi nazivamo “zlim”, pobožnim muslimanima poput Homeinija, Osame bin Ladena ili talibana svete su dužnosti ispunjavanja Allahove volje da cijeli svijet prihvati islam, jedinu pravu religiju. Govorenje pobožnim muslimanima što njihovi sveti spisi doista znače nagovještaj je zapadnjačke arogancije.

S takvom dubinom povijesnog neznanja, nije nikakvo čudo da su Bushovi pokušaji stvaranja liberalne demokracije, sa zapadnim poimanjem individualnih prava, naišli na neplodno tlo u Afganistanu; ili da su Barack Obama i sad Joe Biden nestrpljivi sklopiti dogovor s članovima vjere koji su povijesno takve pregovore i sporazume s nevjernicima smatrali privremenim sredstvima koja se moraju prekršiti ili odbaciti kad postignu svoj cilj, prema zapovjedi Muhameda: voditi džihad “sve dok se po čitavom svijetu ne začuje krik ‘Nema boga osim Allaha'”.

Ovaj nemarni nedostatak mašte, ova nemogućnost sagledavanja drugačije kulture i vjere u njihovim vlastitim okvirima, umjesto da ih preoblikujemo nametanjem vlastitih, važan je čimbenik katastrofe u Afganistanu: na tisuće Amerikanaca sad su praktički taoci, milijarde dolara vrijedno naoružanje u rukama je zakletih neprijatelja, američki prestiž narušen u korist Irana, Rusije i Kine, a NATO saveznici odbačeni. I nemojte zaboraviti na tisuće Afganistanaca, od kojih su mnogi željeli reformirati svoju vjeru i pomiriti je sa suvremenošću, ali su sad mete gnusne odmazde.

Razumijevanje istine tradicionalnog islama nije osuda svakog od 1,6 milijardi muslimana. Milijuni njih su bez sumnje uspjeli ostati vjerni, a da nisu podržali sakralizirano nasilje islamske doktrine i prakse. Ali mi ne znamo koliko dio umme, globalne muslimanske zajednice, spada u tu kategoriju. Primarna odgovornost naše vlade je štititi sigurnost i interes naših građana, a to znači da naš fokus mora ostati na muslimanskim tradicionalistima koji su vrlo jasni u vezi uvjerenja koja su naši vođe marginalizirali kao “otmicu” vjere ili “herezu” odmetnute manjine.

Nakon 20 godina neuspjeha u Afganistanu, možda je vrijeme da poslušamo što nam džihadisti govore o svom neprijateljstvu i ambicijama utemeljenim na vjeri. Možda tada izbjegnemo ovaj zavedeni idealizam koji je ugrozio našu sigurnost i interese, a tisuće muslimana osudio na jezivu sudbinu.