DAVIS: Talibanska pravila za žene

Ashlyn Davis

FrontPageMag

Konvencionalni su mediji uložili sve svoje resurse u umanjivanje brutalnosti talibana i promjenu njihovog imidža kako bih učinili prihvatljivim za suvremeni svijet i možda ovim planinskim divljacima osigurali mjesto u Ujedinjenim narodima. Kažu nam da su talibani 2.0 u potpunosti drugačiji entitet i nimalo nalik talibanima koji su harali Afganistanom od 1996. do 2001. godine. Uostalom, muslimanska je skupina obećala da će poštivati ženska prava i dozvoliti im raditi kao i obično. I djevojčice će se moći obrazovati.

Malo smo zbunjeni privrženošću talibana dopuštanju djevojčicama pohađanje škole, budući da su nedavno talibanski džihadisti išli od vrata do vrata u potragu za djevojčicama od dvanaest godina naviše kako bi ih uzeli za seksualne robinje. Doznali smo o ženi koja je bila bičevana zbog nošenja papuča koju su previše odavale, dok je druga pokrivena burkom ubijena jer nije dovoljno pokrila svoje lice. A ta su se zvjerstva dogodila pod vlašću umjerenih talibana 2.0 koji priznaju ženska prava.

Čelnici muslimanske skupine pojasnili su svoje stavove o ženskim pravima u zemlji: “Prava žena će biti pod šerijatskim zakonom”, potvrdio je talibanski glasnogovornik Zabihullah Mujahid tijekom svoje prve konferencije za novinare od osvajanja Kabula.

A koja se prava priznaju ženama prema ovom cijenjenom islamskom zakonu? Pogledajmo “prava” koja su afganistanske žene uživale tijekom talibana 1.0 od 1996. do 2001. godine; ili ćemo ih nazvati nametanjima?

Žene nisu smjele izlaziti iz svojih domova bez burke koja pokriva svaki centimetar njihove kože, uključujući njihova stopala, ruke i lice. Većina žena se u tom razdoblju odlučila za “shuttlecock” burku koja ih je prekrivala od glave do pete; postojao je mali prorez za oči, ali s mrežom ili žicom koja je prekrivala taj prorez tako da im se oči nisu mogle vidjeti. Svaka žena je obavezno morala biti u pratnji muškog člana obitelji — krvnog srodnika — dok je bila na ulici.

Niti jedan muškarac ne smije čuti korake žene, stoga su ženama zabranili uporabu visokih potpetica ili bilo koje vrste obuće koja bi mogla proizvoditi zvuk tijekom hodanja.

Ženski glas ne smije dopirati do ušiju muškarca koji joj nije u srodstvu. Stoga mora paziti na razinu zvuka koji proizvodi dok priča. Da li bi smatrali “islamofobijom” kad bismo rekli da su talibani usavršili udžbeničku verziju utišavanja žene?

Ponovno, budući da žene nisu smjele biti viđene od muškaraca s kojima nisu u krvnom srodstvu, bilo je obavezno da prozori svih prizemlja budu obojeni tamnom bojom, prekriveni ili zatvoreni u svakom trenutku, za slučaj da žena prođe pored njih i postane vidljiva muškarcu u prizemlju.

Također, ženama je bilo zabranjeno stajati na balkonima svojih kuća, jer bi to moglo omogućiti muškarcima na ulici ili muškim susjedima da ih vide.

Riječ “žena” bila je uklonjena sa svih javnih mjesta ili naziva javnih mjesta.

Ženama je bilo onemogućeno fotografiranje ili snimanje. Niti jedna slika žene nije mogla biti otisnuta na stranicama knjige ili novina ili se držati u trgovinama ili domovima.

Podrazumijeva se da žene nisu smjele biti u filmovima ili na televiziji ili raditi na radio postajama. Bilo im je zabranjeno formiranje grupa na otvorenom ili održavanje javnih okupljanja.

Ženama nikad nije bilo dopušteno raditi u uredima pod talibanskom vlašću. One ne mogu raditi kao novinarke, bankarke, učiteljice, medicinske sestre, liječnice ili držati položaje u administraciji, budući da bi ih ti poslovi doveli među muške kolege koji im nisu u srodstvu. Uredske poslove koja su držale žene naposljetku su preuzeli muški članovi njihovih obitelji.

Djevojčicama je zabranjeno pohađanje škole. Talibani su dignuli u zrak ili zapalili brojne škole koje su pružale obrazovanje djevojčicama, ne samo u Afganistanu, već i u nekoliko zemalja u kojima su stekli i najmanje uporište.

Niti jedna žena pod talibanskom vlašću u Afganistanu nikad nije uživala osnovno ljudsko pravo izražavanja svog mišljenja ili odijevanja po želji. Žene koje su prekršile bilo koju od gore navedenih zapovijedi bile su podvrgnute strogim, nezamislivim i nemilosrdnim kaznama vjerske policije. One su mogle biti kamenovane do smrti, osakaćene ili primiti na stotine udaraca bičem. Mogle od tih žena umrle su usred izvršenja kazne.

Afganistan je 1996. godine svjedočio odsijecanju prsta jedne mlade žene; usudila se nalakirati nokte. Žena po imenu Bibi Aisha bila je prisiljena u brak iz noćnih mora kao kompromis pri rješavanju obiteljskog spora. Kad je pokušala pobjeći od nasilnog i zlostavljačkog braka, talibani su joj, kako bi je postidjeli zbog njezina čina neposlušnosti i pružili primjer upozorenja drugim mladim ženama u zajednici, odrezali nos i uši.

Osoba mora biti apsolutni ignoramus koji živi u poricanju da bi uopće počeo vjerovati da će talibani ovaj put ostaviti afganistanske žene na miru.