IBRAHIM: Vječni džihad

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

Iako će 15. kolovoza 2021. godine zauvijek ostati živjeti u sramoti kao datum kad su talibani ponovno osvojili Afganistan, više od 14. stoljeća taj je datum bio poznat po još jednom događaju — pobjedi Carigrada nad kalifatom, 15. kolovoza 718. godine. Iako su ta dva događaja odvojena točno 1.303 godine po svojoj prirodi jako različita — ne samo da je 718. godine islam izgubio, dok je 2021. godine pobijedio — oba potvrđuju jednu neodoljivu poantu koju bi samouvjereni Zapad morao uzeti k srcu: upornost islamskog džihada — ove nemilosrdne ratne zmije koja uvijek vreba svoju priliku, čak i kad ostaje namotana mnogo stoljeća, prije nego napadne.

Razmotrite prvi događaj. Godine 718. Istočno Rimsko Carstvo (“Bizant”) na dramatičan je način odbilo Arape. Bila je to toliko spektakularna pobjeda, a muslimanski gubici toliko veliki, da se kalifati stoljećima nisu usudili pokušati još jedan proboj carigradskih zidina.

Drugim riječima, tijekom mnogih stoljeća nakon 718. godine, svatko tko je živio u Carigradu mislio bi — i očigledno imao opravdanje za takvo razmišljanje — da je islamska prijetnja, kakva god ona bila drugdje, ostala daleko iza njih.

A opet, početkom 1400-ih — 700 godina nakon što su stanovnici Carigrada mislili da su vidjeli posljednji džihad — on se vratio i ponovno ih opsjedao, da bi grad konačno pao u ruke islama 29. svibnja 1453. godine.

Još značajnije, oni koji su opsjedali i osvojili Carigrad 1453. godine nisu imali previše veze s onima koji su ga opsjedali 718. godine. Ovi potonji su bili Arapi, pod Omejidskim Kalifatom sa središtem u Damasku. Oni koji su naposljetku osvojili Carigrad su bili Turci, čiji je glavni grad bio Drinopolje (danas Edirne).

Na površini nema veze ili kontinuiteta između onih koji su u osmom stoljeću pokušali osvojiti i onih koji su u petnaestom stoljeća osvojili Carigrad — osim, naravno, jedne stvari: i jedni i drugi su bili muslimani i jedni i drugi su artikulirali svoje neprijateljstvo i potrebu za osvajanjem Carigrada u izrazito džihadističkim terminima: poput svakog drugog nevjernika, kršćansko je carstvo imalo dva izbora: pokoriti se islamu — što su odbili — ili se boriti.

Stoga džihad, iako nije uspio u osmom stoljeću, nikad nije prestao. On je čekao svoje vrijeme, čak i dok su se carstva uzdizala i propadala, da bi se konačno manifestirao pod krinkom najnovijih pridošlica na pozornici osvajanja svijeta, Turaka (koji su, još ironičnije, čak bili veći ljubitelji i praktikanti džihada od svojih arapskih prethodnika).

Gledano na taj način, smrtni neprijatelj Carigrada zapravo nikad nisu bili Arapi ili Turci; bio je to islam, koji je, iako je tijekom stoljeća doživljavao svoje uspone i padove, ipak pretvorio svoje sljedbenike, prvo Arape, a potom i Turke, u egzistencijalne neprijatelje predane klanju i podjarmljivanju nevjernika gdje god i kad god je to bilo moguće.

Sad razmotrite kako se ova “drevna” i “daleka” prošlost primjenjuje na nedavne događaje. Na vrhuncu američke pobjede u Afganistanu 2005. godine, kad su i al-Qaeda i talibani bili iskorijenjeni, Ayman al-Zawahiri (trenutačni vođa al-Qaede) upitan je o statusu vođa tih dviju organizacija, koji su nestali u akciji. Njegov odgovor, koji slijedi, pokazao se nakon 15. kolovoza 2021. godine istinitim:

Džihad na Allahovom putu veći je od bilo kojeg pojedinca ili organizacije. To je borba između Istine i Laži, sve dok Uzvišeni Allah ne naslijedi zemlju i one koji žive na njoj. Mula Muhammad Omar i šeik Osama bin Laden — neka ih Allah štiti od svakog zla — samo su dva vojnika islama na putu džihada, dok borba između Istine (islama) i Laži (ne-islam) nadilazi vrijeme (str. 182, naglasak dodan).

Slično tome, razmotrite ono što je Muhammad Arif Mustafa, talibanski zapovjednik, rekao prošli tjedan:

Jednog će dana mudžahedini pobijediti i islamski zakon neće doći samo u Afganistan, već i u cijeli svijet. Nama se ne žuri. Mi vjerujemo da će taj dan jednom doći. Džihad neće prestati sve do posljednjeg dana [naglasak dodan].

Kad uzmemo u obzir stanje u kojem se svijet nalazi, trenutačnu vojnu i ekonomsku dominaciju Zapada te opću slabost muslimanskog svijeta, takve tvrdnje zasigurno zvuče smiješno. Međutim, kao što smo vidjeli, vrijeme ima način da promijeni stolove, čineći neizbježnim ono što se nekada činilo nemogućim.

Ukratko, tako dugo dok postoji islam, džihad možda trenutačno miruje, ali nikad ne prestaje. Takvo stanje može potrajati godinama, desetljećima i stoljećima: njegovo ime i krinka može se pretvoriti i promijeniti iz arapskih kalifata osmog stoljeća u turske sultanate petnaestog stoljeća pa sve do klimavih amalgama ISIS-a, al-Qaede, talibana, Hamasa, Hezbollaha, Boko Harama, al-Shabaaba, itd. — ali on je uvijek tu, često uspavan, ali uvijek spreman napasti prvom prilikom.

Kako će se zvati, kakvu će krinku uzeti i kakve će nove pomake napraviti u nadolazećim desetljećima i stoljećima?