GOSKA: Je li Muhamed postojao?

Danusha Goska

FrontPageMag

Povijesnost je odlika objektivne istine, za razliku od obične legende ili mita. Religije se razlikuju prema važnosti koju pridaju povijesnosti. Hinduizam, vjerojatno najstarija prakticirajuća velika religija na svijetu, ne oslanja se na povijesnost. Hanuman, bog majmuna, Šiva, plave kože i predstavljen falusom te višekraka Kali, koja se odijeva ljudskim lubanjama i odsječenim rukama, svi oni postoje na transcendentnoj razini. Povjesničari nikad nisu predstavili recenzirane radove koji argumentiraju povijesnost boga s glavom slona. Buda i Konfucije su trebali biti samo smrtnici, a povjesničari se slažu da su obojica vjerojatno postojali. Za pobožne budiste i konfucijaniste povijesnost nije previše važna. Ako meditacija donosi prosvjetljenje i ako sinovska pobožnost drži obitelji na okupu i rezultira uređenim društvom, to je ono što je važno.

Judaizam, kršćanstvo i islam vrlo ozbiljno shvaćaju povijest. Stari zavjet ne počinje zakonima, molitvama, grijesima, svecima ili vizijama, već povijesnim opisom Božjeg stvaranja svijeta. Nastavlja se s Božjim pozivom Abrahamu, Božjim oslobađanjem hebrejskih robova i drugim događajima, koji su se trebali dogoditi u stvarnom životu, u stvarnom vremenu. Biblijski maksimalisti i biblijski minimalisti vode burnu raspravu oko toga koliko je biblijska povijest točna, ali objektivne činjenice govore u prilog tome da Židovi imaju drevnu lozu na Bliskom istoku, gdje su štovali Jahvea. Ove osnovne činjenice dolaze iz intenzivnog istraživanja različitih znanstvenih disciplina, uključujući arheologiju, genetiku i izvanbiblijska spominjanja, na primjer na Merneptahovoj steli i Moabitskom kamenu. Suvremeni Židovi, mali, žilavi narod koji je uspio izvući David protiv Golijata pobjede nad genocidnim neprijateljima, imaju toliko zajedničkog sa Židovima iz Biblije da se pitanje povijesnosti čini gotovo bespredmetnim.

Kršćanstvo ovisi o postojanju čovjeka po imenu Isus, koji je uskrsnuo iz mrtvih. Kad bi netko pronašao Isusov leš, kršćanstvo bi se dokazalo lažnim. Puno, žestoko svijetlo svakog mogućeg znanstvenog oruđa, od arheologije do tekstualne kritike i paleografije, bilo je usredotočeno na otkrivanje što je više moguće o Isusu. Većina povjesničara se u najmanju ruku slaže s ovom osnovnom biografijom: Isus je bio židovski propovjednik koji je živio otprilike u prvoj trećini prvog stoljeća. Krstio ga je Ivan Krstitelj, govorili su da je čudotvorac, razapeli su ga Rimljani, a njegovi su sljedbenici tvrdili da je uskrsnuo iz mrtvih.

Kršćani vole govoriti da je Isus “najbolje potvrđena” ličnost drevnog svijeta. Pod “najbolje potvrđena”, oni koji to tvrde podrazumijevaju da postoji veći broj dokumenata, koji su proizvedeni u doba bliže Isusom životu, od strane autora koji su bili upoznati s Isusovim miljeom i raširenija dokumentacija o Isusu nego o bilo kojoj drugoj ličnosti antičkog doba. Novozavjetna djela napisali su ljudi poput Isusa, to jest Židovi iz prvog stoljeća. Čak i novozavjetni autori poput Pavla, koji nisu osobno poznavali Isusa, poznavali su njegovu kulturu, jezik i poznanike. Novi zavjet je prvi put napisan za publiku blisku događajima opisanima u njemu, publiku koja bi zamjerala izmišljotinama. Najstarije novozavjetne knjige napisane su unutar dvadeset godina od Isusove smrti. Druge objektivne činjenice svrstane su u prilog tvrdnji o “najbolje potvrđenom”; pogledajte, na primjer, ovu stranicu, jednu od mnogih dostupnih na internetu. Bestseleri poput Neriješen slučaj kršćanstvo, Slučaj za Krista, Slučaj za pravog Isusa i Je li Isus postojao?: Povijesni argument za Isusa iz Nazareta popularizirali su stoljeća opsežne i tekuće nauke koja utvrđuje Isusovu povijesnost.

Luka privlači veliku pozornost. On je autor Evanđelja po Luki, kao i Djela apostolskih, koji čine gotovo 28% Novog zavjeta. Prema biblijskom učenjaku s Princetona Bruceu Metzgeru, “Luka u knjizi Djela apostolska spominje 32 zemlje, 54 grada i 9 mediteranskih otoka. Također navodi 94 osoba po imenu, od kojih 62 nisu imenovane nigdje drugdje u Novom zavjetu.” Lukin naglasak na tko-što-kad-gdje-zašto-kako pozadinu Isusova života, činjenice koje se mogu provjeriti u odnosu na poznatu povijest, jedan je od kriterija koji evanđelja razdvajaju od mita. Kao što C.S. Lewis, učenjak mitova, piše: “Čitav svoj život čitao sam legende i mitove… od kojih niti jedan nije ovakav… Ovo je ili reportaža… ili je neki nepoznati pisac… bez poznatih prethodnika ili nasljednika, iznenada anticipirao čitavu tehniku modernog novelističkog realističnog narativa.”

Bart D. Ehrman, ugledni profesor religijskih studija na Sveučilištu North Carolina u Chapel Hillu, piše: “Ozbiljni povjesničari ranokršćanskog pokreta… proveli su mnogo godina pripremajući se kako bi postali stručnjaci u svom polju. Samo za čitanje drevnih izvora potrebna je stručnost u… grčkom, hebrejskom, latinskom, aramejskom, sirijskom, i koptskom… Stručnost zahtijeva godine strpljivog proučavanja drevnih tekstova i temeljito znanje povijesti i kulture grčke i rimske antike… gotovo svi koji su potrošili sve godine potrebne za postizanje ovih kvalifikacija uvjerene su da je Isus iz Nazareta bio stvarna povijesna ličnost… Isus je postojao, kao što se gotovo svaki znanstvenik antike, biblijskih studija, klasika i kršćanskog podrijetla u ovoj zemlji i, zapravo, Zapadnom svijetu slaže… Ja sam agnostik s ateističkim sklonostima… Ali kao povjesničar mislim da su dokazi važni… Isus je postojao.”

Islam ovisi o točnosti sljedećih izjava: 610. godine, anđeo Džibril (Gabriel) otkrio je Kuran Muhamedu, nepismenom arapskom goniču deva. Muhamed je ovo otkriće podijelio sa svojim sljedbenicima, koji su slijedili mnoga kuranska poticanja na džihad te naposljetku pokrenuli muslimanska osvajanja i ostvarili vojnu, političku i vjersku dominaciju na području Sjeverne Afrike, Bliskog istoka i šire. Kad Muhamed nikad ne bi postojao, islam bi kao religija bio sveden na nešto poput NLO kulta Nebeska vrata. Godine 1997., trideset devet članova Nebeskih vrata počinilo je masovno samoubojstvo koje se poklopilo s prolaskom kometa Hale-Bopp. Je li Bog naredio nekome po imenu Muhamed da se bori i ubija nemuslimane dok islam ne zavlada cijelim planetom, kako je opisano u ovom hadisu? Ili su milijuni džihadista prolili krv drugih, i svoju vlastitu, u službi laži koju su arapski osvajači izmislili kako bi ujedinili i opravdali svoje carstvo?

Sve donedavno, Kuran nije bio izložen vrsti rigoroznog ispitivanja kakvoj je podvrgnut Novi zavjet od kad je prvi put sastavljen. Zašto? Odgovor bi se mogao pronaći u usporedbi dviju anegdota. Ivan 20:24-29 priča priču o “Nevjernom Tomi”. Apostol Toma je rekao kako ne vjeruje da je Isus uskrsnuo iz mrtvih. Uskrsnuli Isus se kasnije suočio s Tomom. Isus je stavio Tomine prste u svoje rane od raspeća i pozvao Tomu, na temelju tih dokaza, da zaključi kako je čudesna vijest istinita. Isus je potaknuo svoje sljedbenike da istraže činjenice i dođu do vlastitih zaključaka.

Prema islamskim tradicijama, neki beduini su prihvatili islam. Kasnije su ga napustili i ubili Muhamedovog pastira. Muhamed je dao iskopati njihove oči užarenim željezom i amputirao njihove ruke i stopala. Bačeni su na kameno tlo na kojem su polako umirali. Kažnjeni su zbog “vođenja rata protiv Allaha”. Svatko tko je učinio isto trebao je biti razapet, kao što se navodi u Kuranu 5:33. U hadisu Buhari 9:57 stoji: “Tko god promijeni svoju islamsku vjeru, ubijte ga.” Drugi hadisi podržavaju smrtnu kaznu za kritiziranje Muhameda. Islam je dugo smatrao da preispitivanje islama znači izazivanje sumnje kod drugih, to jest, “vođenje rata protiv Allaha”. “Ostavite ono što vas tjera na sumnju u korist onoga što vas ne tjera na sumnju”, navodi se u jednom hadisu. U Kuranu stoji da su “Pravi vjernici samo oni koji u Allaha i Poslanika Njegova vjeruju, i poslije više ne sumnjaju” i “Allah neće biti pitan”. Kuran se samoidentificira kao “Knjiga o kojoj nema sumnje”.

Naglasak islama na “pokornosti” i njegovo odbacivanje preispitivanja svakodnevno utječe na ponašanje muslimana. U kolovozu 2021. godine, Ridvan Aydemir (Apostate Prophet), bivši musliman, vodio je debatu s Hamzom Myattom, muslimanskim svećenikom, na YouTubeu. Aydemir je istaknuo da Kuran iznosi evidentno lažne tvrdnje o povijesti Ćabe, fizičkom središtu islamskog bogoslužja. Myatt je bio potpuno nesvjestan ajeta iz Kurana na koje se Aydemir pozivao. Kad bi kršćanski propovjednik javno otkrio takvo nepoznavanje biblijskih stihova, morao bi se ispričati i njegov bi autoritet vjerojatno bio nepovratno izgubljen. Kad je Milahan, koja je debatu gledala na YouTubeu, kritizirala Myatta zbog njegovog nedostatka znanja, umjesto da prizna i ispriča se zbog svog neznanja, on je napao Milahan da je “stala na stranu neprijatelja”. “Tvoje ime će biti označeno i to će biti to”, zaprijetio je Myatt. Myatt se hvalio da je napustio školu u dobi od 15 godina. Muslimani su napali Milahan kao izdajicu, prikrivenu kršćanku ili špijunku CIA-e. Milahan bi mogla biti ubijena zbog bilo kojeg od ovih prekršaja. Milahan i Aydemir, poznavajući i iznoseći objektivne istine o islamu, doveli su svoje živote u opasnost.

Čak i priznanje da je Kuran kreacija koju je stvorio čovjek, a ne da je nestvoren, vječan i savršen dokument, jest prizivanje smrti. Sam Shamoun citira islamske kanonske izvore koji preporučuju mučenje, zatvaranje i smrt za svakog tko govori da je Kuran stvorio čovjek.

Hatun Tash, bivša muslimanka turskog podrijetla, propovjeda svoju kršćansku vjeru na londonskom Speaker’s Corneru. U jednom od svojih govora, ona je otkrila da postoje razlike u tekstu između kopija Kurana. Na dan 25. srpnja 2021. godine, Tash je zadobila višestruke ubode nožem. U napadima koji su prethodili tom incidentu, muslimani su uznemiravali Tash, pozivali na njezinu smrt, udarili je i bacili na zemlju. Hatun je visoka nekih 150 centimetara, stoga predstavlja laku metu za džihadiste. Britanska policija, umjesto da je uhitila njezine napadače, uhitila je nju zbog propovjedanja.

Ukratko, učenjaci su mogli proučavati Bibliju. Proučavanje Kurana je nečuveno u muslimanskom svijetu i relativno novijeg datuma za Zapadu. Pa ipak, tri očigledne činjenice o Kuranu sugeriraju da Muhamed možda nikad nije postojao. Te tri činjenice su: nesuvislost Kurana, usredotočenost Kurana na Isusa i neprijateljstvo Kurana prema judaizmu i kršćanstvu.

Svatko tko usporedo proučava svjetska sveta pisma ne može ne primijetiti da je Kuran loše sastavljen. Kuran je nered na način na koji Popol Vuh, Vede, afrički Anansiji, priče američkih Indijanaca, Tibetska knjiga mrtvih i Zen koani nisu. Budna osoba bi prigovorila: “Ti ne razumiješ Kuran jer nisi musliman.” U stvarnosti, sami muslimani ne razumiju Kuran. Iz tog razloga postoje doslovno deseci knjiga, kolekcije sira i hadisa, koji vjernicima objašnjavaju islam. Robert Spencer ponavlja muslimansku šalu o čitatelju koji je pročitao stih iz Kurana “Ovo je knjiga u kojoj nema sumnje” kao “Ovo je knjiga u kojoj nema nafte”, što je razumna greška s obzirom na dvosmislenost Kurana.

Kuran koristi osobne zamjenice poput ja, ti, on i oni, a čitatelj ne može biti siguran na koga se te zamjenice odnose. Kuran ne završava većinu priča na koje se referira. Kuran nije u kronološkom ili predmetnom redoslijedu. Kuran je toliko repetitivan da bi, kad bi se uklonio sav ponovljeni materijal, bio na 40% svoje trenutačne duljine. Priča o Izlasku ponavlja se 27 puta. Ozloglašeni primjer nesuvislosti Kurana je ajet 74:30. “Iznad njega devetnaestorica”. Iznad čega, devetnaestorica čega i što ta devetnaestorica točno rade? Ovaj ajet nije jedinstven. Učenjaci koji su posvetili svoje živote proučavanju Kurana izvješćuju da vjerojatno dvadeset posto Kurana nema usuglašenog značenja.

Kuran 2:1 jednostavno glasi “a-l-m“. Najmanje jedan prevodilac odlučio je da potpuni nedostatak značenja ovog ajeta predstavlja “čudo” jer “Nitko osim Allaha ne zna njegovo značenje”. Drugi komentator uvjerava muslimane da čak i ako ne razumijete ajet, vi još uvijek možete imati koristi od njega. “Izvođenje pravih smjernica iz Kurana na ovisi o shvaćanju značenja… svatko tko ne razumije… još uvijek može živjeti pravednim životom i postići spasenje. Obični čitatelj se, stoga, ne mora previše zadubiti u ovu stvar.” Ovaj nedostatak naglaska na razumijevanje, ali inzistiranje na tome da samo izlaganje Kuranu donosi blagoslove, odražava se u tradiciji učenja Kurana napamet, čak i kod ljudi koji ne razumiju niti jedan jedini slog koji zapamte. Samo izgovaranje stranih, arapskih slogova smatra se svetim.

Adam, Noa, Abraham, Izak, Jišmael, Marija, Isus i mnogi drugi biblijski likovi, uključujući one sporedne poput Potifarove žene, pojavljuju se u Kuranu. Uz kanonske biblijske tekstove, Kuran koristi i folklor. Neke od narodnih priča koje se nalaze u Kuranu: Sedam spavača Efeza; legenda o Aleksandru Velikom; odlomak iz nebiblijskog Evanđelja po Tomi, o Isusu koji je oživio glinene ptice; i, iz nebiblijskog Evanđelja pseudo-Mateja, o Mariji koja bere datulje s palme koja se sagnula za nju. Folklorist Alan Dundes opisuje tradicionalne narodne priče u Kuranu, uključujući “Pustinjak i anđeo” i “Životinjski jezici”. Te priče “Zasigurno prethode Kuranu. Ne možemo pretpostaviti da je bilo koju od njih izumio Muhamed.”

Kuran krade rečenicu iz Talmuda: “Tko god ubije jednog čovjeka, to je kao da je ubio čitavi svijet.” Ponekad autor Kurana čini nespretne greške s materijalom s kojim nije u potpunosti upoznat. Za Mariju, Isusovu majku koja je živjela u prvom stoljeću poslije Krista, se u nekim ajetima pretpostavlja da je sestra Mojsija, koji je živio više od tisuću godina prije Marije. Zašto? Obje biblijske žene dijelile su isto ime. To što drugi ajeti Kurana otkrivaju jasnije poznavanje Marijinog identiteta sugerira da je ovaj dokument izradilo više od jednog autora.

“Formulaična gustoća Kurana znatno prelazi 20%”, piše Dundes. To jest, veliki dio Kurana se ne sastoji od bitnih izjava, već od usmenih formula čija je jedina svrha pomoći nekome da zapamti tekst, na primjer “Allah prašta i samilostan je”, koristi se na desetke puta. ” Kad bismo oduzeli sve usmene formule iz Kurana, njegov bi se ukupni tekst smanjio za čak jednu trećinu od sadašnje dužine, ako ne i više.”

Uz biblijske priče i izvanbiblijski folklor, Kuran ne priča toliko priče koliko se referira na njih. Jakovljevo protoevanđelje izvor je jedne priče u Kuranu, one o Josipu koji je ždrijebom dodijeljen Mariji za muža. Protoevanđelje zapravo priča priču na potpuno koherentan način. Na priču se aludira u Kuranu 3:44, ali ona nije ispričana. Ajeti prije i poslije Kurana 3:44 nemaju nikakve veze s izabran-ždrijebom pričom.

Postoji još jedan izuzetna značajka Kurana i islama općenito. Smješten u kontekst drugih svjetskih vjera, islam je neobičan zbog mjere u kojoj ne predstavlja toliko deklaraciju nove vjere koliko predstavlja ljutu kritiku dviju prethodnih vjera, judaizma i kršćanstva. Sve religije izražavaju neprijateljstvo prema drugim skupinama. Ali mogli biste izvući Amaleka iz Starog zavjeta ili antibudističku retoriku iz hinduskih svetih spisa ili zloglasnog Mateja 27:25 i još uvijek imati koherentne religije.

Nasuprot tome, u islamu neprijateljstvo prema Židovima i kršćanima zauzima toliko veliko i središnje mjesto da bi islam bio bitno različit kad bi se to neprijateljstvo izbacilo iz islamske umjetnosti, arhitekture, prakse i svakodnevne molitve. Džihad je bio središnje obilježje islama od sedmog stoljeća do danas. Muslimani koji se pridržavaju islamskog namaza ponavljaju danu molitvu sedamnaest puta dnevno. Ove ponavljane riječi identificiraju Židove kao one koji su rasrdili Boga, a kršćane kao zalutale. Islamski komentar jasno objašnjava ovu povezanost: “Ova dva puta su putovi kršćana i Židova, činjenica koje bi se vjernik trebao čuvati kako bi ih izbjegao.” Molitva koja osuđuje Židove i kršćane dolazi iz prvog poglavlja Kurana, ajet 7. Prvih šest ajeta veličaju Allaha, a 7. ajet osuđuje kršćane i Židove.

Ne postoji ništa slično niti u jednoj drugoj velikoj svjetskoj religiji. Budisti, hindusi, konfucijanci, kršćani i Židovi ne moraju sedamnaest puta dnevno ponavljati da su pripadnici druge vjere odvratni samom Bogu. S obzirom na takve molitve, nije iznenađujuće što su muslimani u Pew anketi 2011. godine izrazili negativan stav prema Zapadnjacima, opisujući ih kao “sebične, nasilne, pohlepne, nemoralne i arogantne”. Doista, Kuran 98:6 osuđuje kafire kao “najgora stvorenja”. Kafiri, nevjernici, su “najisi”, “nečisti”, zajedno s tjelesnim otpadom, psima, svinjama i leševima.

Poznata fraza “Allahu akbar” još je jedna značajka islama koja se definira neprijateljskim pogledom na druge vjere. “Allahi akbar” ne znači, kako se često prevodi, “Bog je velik”. Umjesto toga, ona znači da je Allah, bog islama, superiorniji od svih drugih bogova. Islamski zapisi pokazuju da je Muhamed uzvikivao “Allahu akbar” tijekom terorističkih napada na civile za koje je ustanovio da nisu muslimani.

Kupola na stijeni jedan je od najstarijih primjera islamske arhitekture. Dovršena je samo šezdeset godina nakon godine za koju se vjeruje da je godina Muhamedove smrti. Stoga bi mogli očekivati da će njeni natpisi zabilježiti snažnu enkapsulaciju islamske teologije. U stvarnosti, Kupola je više antikršćanska nego koherentan izraz bilo koje nove vjere. Sagrađena je po uzoru na kršćansku arhitekturu, točnije Baziliku Svetoga groba, s dimenzijama iste. Kupola je smještena na židovskom Brdu hrama, nasuprot Bazilike Svetoga groba, kao supremacistička izjava protiv kršćanstva i judaizma.

Natpisi na Kupoli na stijeni opsesivno su usredotočeni ne na Muhameda, već na Isusa Krista. Isus nije Božji sin; Isus nije ništa više od proroka; nitko ne smije spomenuti koncept trojstva: te se izjave uvijek iznova pojavljuju na natpisima u Kupoli.

Dr. Bill Warner pozabavio se brojkama. “Islam posvećuje veliku količinu energije kafiru. Većina (64%) Kurana posvećena je kafiru, dok se gotovo sva sura (81%) bavi Muhamedovom borbom s njima.” Drugi su tabulatori zaključili da Kuran spominje Isusa 187 puta. Riječ “Muhamed” spominje se samo četiri puta u Kuranu. Je li moguće da ta spominjanja u Kuranu koriste “Muhamed” kao titulu, “hvaljeni” ili “odabrani”, a ne kao ime? Moguće je da se ti spomeni Muhameda odnose na Isusa; usporedite Kuran 5:75 i Kuran 3:144.

Dakle, imamo religiju čiji temeljni sveti spis prkosi narativnim standardima. Taj sveti spis koristi materijale dvije druge vjere, judaizma i kršćanstva. Za razliku od drugih svjetskih svetih spisa, on ne priča toliko priče koliko se referira na priče za koje pretpostavlja da su poznate publici. Ova religija se često više usredotočuje na kritiziranje dviju prethodno postojećih religije nego na predstavljanje novog etosa. Što ove činjenice sugeriraju o pitanju je li Muhamed postojao ili ne?

Prije nego odgovorimo na to, pogledajmo ukratko stoljeća koja su dovela do arapskih osvajanja u sedmom stoljeću. Muslimani se hvale da je uspjeh tih osvajanja dokaz da je Allah bio na njihovoj strani. Povijest nam govori drugačije.

Od drugog do petog stoljeća, kršćani su vodili žučnu raspravu o Kristovoj naravi, uključujući prvih sedam ekumenskih sabora. Je li Isus bio Bog, čovjek, kombinacija oba? Razne škole nudile su vrtoglavi niz teorija o pravoj Isusovoj naravi.

Nestorije, nadbiskup iz petog stoljeća, smatrao je da Isus ima različite ljudske i božanske naravi. Kalcedonski sabor, 451. godine, smatrao je da je Isus pravi Bog i pravi čovjek te da je svako drugo shvaćanje pogrešno. Nestorija su anatemizirali njegovi kolege. Termin nestorijanac počeo se primjenjivati na različite kršćanske skupine koje su se držale heterodoksnih tumačenja Kristove naravi. Ove nestorijanske crkve nalazile su se istočno od Carigrada, na mjestima poput današnje Sirije i Turske, sve do Kine. Kao što ćemo vidjeti, ova je rasprava pomogla utrti put islamu.

Drugi događaji stvorili su vakuum moći koji će naposljetku popuniti islam. Godine 410. Vizigoti su opljačkali Rim. To je bio prvi put u gotovo osam stotina godina da je Rim pao od stranih osvajača. Kao što je Jeronim napisao: “Grad koji je zauzeo cijeli svijet i sam je zauzet.” “Stoljećima kasnije, grad koji je na vrhuncu svoje moći brojao više od milijun stanovnika, sveden je na razrušeno selo kojim vlada bezakonje s ne više od 30.000 stanovnika.”

Srednjovjekovni učenjak Michael McCormick nominira 536. kao najgoru godinu za život. Eruptirao je islandski vulkan. “‘Sunce je davalo svoje svjetlo bez sjaja, poput mjeseca, tijekom čitave godine’, napisao je bizantski povjesničar Prokopije… Snijeg je tog ljeta pao u Kini; usjevi su propali; ljudi su gladovali”, izvješćuje znanstvena spisateljica Ann Gibbons.

Justinijanova kuga u šestom i tijekom sedmog stoljeća izbrisala je do 40% stanovništva Carigrada i između četvrtine i polovice stanovništva Mediterana. U ranom sedmom stoljeću, Perzija i Bizant vodili su svoj posljednji rat, koji je iscrpio obje strane.

Svi ti događaji doprinijeli su potpunom iscrpljivanju sila — Rimljana, Grka i Perzijanaca — koje su tisuću godina dominirali Mediteranom i Bliskim istokom. Njihova je iscrpljenost stvorila vakuum moći i otvorila put arapskom osvajanju. Počevši od sedmog stoljeća, Arapi su napredovali dobrim dijelom svijeta, od Španjolske do Indije i Kine. Te Arape smatramo muslimanima. Suvremeno učenje ovu identifikaciju dovodi u pitanje.

Što nas vraća na one koji su imali heterodoksne ideje o Kristovoj naravi. Neki od njih govorili su sirijskim, aramejskim jezikom koji je srodan arapskom. Moguće je da su jedan ili više njih stvorili lekcionar, to jest, kolekciju biblijskih štiva. Ovaj bi predloženi lekcionar sadržavao mnoge tvrdnje da Isus nije Bog. Ovaj bi se lekcionar pozivao na, ali ne i ponavljao cjelovite tekstove, biblijske priče i druge materijale za koje je autor znao da su poznati njegovoj publici. Ovaj su predloženi lekcionar kasnije prenamijenili Arapi koji su tražili dokument koji bi ujedinio i opravdao njihovo novo carstvo.

Nije nam poznato pravo ime Christopha Luxenburga, autora knjige objavljene 2000. godine, Siro-aramejsko čitanje Kurana. Luxenburg teoretizira da je osnova Kurana bio heretički kršćanski sirijski lekcionar. Zbog toga se “Luxenburg” suočava s prijetnjama smrću — stoga pseudonim.

Arapski alfabet koji se koristio u sedmom stoljeću bio je tup instrument, zbog svoje dvosmislenosti. Luxenburg je u tim starim rukopisima prepoznao da mnoge riječi mogu imati različite prijevode. Zapravo, vjerovao je Luxenburg, izvorni dokument za Kuran vjerojatno je napisan na sirijskom. On vjeruje da njegovo sirijsko čitanje pojašnjava trenutačno nejasne odlomke Kurana. U trenutačnom prijevodu, Kuran 19:24 se čita kao da Bog govori Mariji: “Ne žalosti se, Gospodar tvoj je dao da niže tebe potok poteče.” Osoba bi se mogla zapitati što bi to, pobogu, moglo značiti. Luxenburg iznova prevodi ovaj stih, s naglaskom na sirijski jezik. “Ne žalosti se. Gospodar tvoj je učinio tvoje rađanje legitimnim.” Luxenburgov prijevod besmislenu rečenicu pretvara u razumnu. Marija je djevica i ona je žalosna jer je upravo rodila dijete bez prirodnog oca. Bog tješi Mariju govoreći joj da je On, Bog, učinio njezino dijete legitimnim.

Ako je izvor za Kuran bio sirijski lekcionar nad kojim je radilo nekoliko urednika kako bi se stvorili vjerski temelji za novo arapsko carstvo, to bi objasnilo nekoherentnost Kurana. Izvorni dokument nije trebao biti temeljni spis novog otkrivenja. Također nije napisan na arapskom. To je bio samo lekcionar, dokument koji bi referirao i komentirao, ali nikad do kraja precizirao, postojeće biblijske i narodne priče, što je upravo ono što čini Kuran. To ne bi bilo u kronološkom redoslijedu, već bi skakalo iz priče u priču, kako bi autor koji je komentirao priče smatrao prikladnim istaknuti ono što je pokušavao iznijeti.

Luxenburgova teorija bi objasnila islamsko neprijateljstvo prema judaizmu i kršćanstvu. Možda je autor izvornog dokumenta za Kuran bio heretički kršćanin koji je bio anatemiziran i poslan u progonstvo zbog uvjerenja da Isus nije božanski. Nije ni čudo što su Kuran, natpisi u Kupoli na stijeni i drugi islamski materijali puni osuda mainstream kršćanstva i opetovano ustraju da je Allah najveći, da Allah nikad nije imao sina, da Isus nije božanski i da je Sveto trojstvo odvratnost.

Christoph Luxenburg nije sam. Drugi autori proučavali su isti materijal i došli do sličnih, ali malo drugačijih zaključaka. Jedan od prvih takvih učenjaka bio je John Wansbrough (1928.-2002.). Godine 1977., jedna od njegovih studentica, Patricia Crone (1945.-2015.), objavila je s koautorom Michaelom Cookom knjigu “Hagarizam: Stvaranje islamskog svijeta“. Crone i Cook također su opisali korijene Kurana u židovskim i kršćanskim izvorima, materijal koji je uređen kako bi poslužio potrebama arapskih osvajača.

Godine 2015., Odon Lafontaine objavio je “Le Grand Secret de l’Islam: L’histoire cachée de l’islam révélée par la recherche historique.” Lafontainova knjiga popularizira mnogo dulju i znanstveniju knjigu “Le messie et son prophète – Aux origines de l’Islam“, koju je 2005. godine objavio Edouard-Marie Gallez. Kuran je, slažu se Gallez i Lafontaine, zapis heterodoksne zajednice vjernika koji su prihvatili neke aspekte kršćanstva i judaizma kako mi danas shvaćamo te religije, te odbacili druge aspekte. Oni tvrde da je zajednica koja je stvorila dokumente koji su postali Kuran prihvatila podrijetlo od Abrahama i Tore, ali da je odbacila Babilonski Talmud, koji se pojavio oko 500. godine poslije Krista. Lafontaine, na primjer, kaže da je Kuran 4:156-157 eksplicitni prosvjed protiv pogrdnih izjava koje je Babilonski Talmud iznio o Mariji.

Knjiga Roberta Spencera iz 2021. godine “Je li Muhamed postojao? Istraga o nejasnom podrijetlu islama” ažurirano je i prošireno izdanje njegove knjige iz 2012. godine istog naslova. Spencer obavlja herojski zadatak predstavljanja zabavne-za-čitanje popularizacije znanstvenih istraživanja o Muhamedovoj povijesnosti. Teško je vjerovati da bi itko mogao čitati Spencerovu knjigu otvorena uma i još uvijek vjerovati da je Muhamed standardnog islamskog narativa ikad postojao. Muhamedov život, kakav poznaju pobožni muslimani, ne podržavaju arheologija, geografija, ekologija, numizmatika ni detaljni spisi koje su proizveli autori suvremenici izravno pogođeni arapskim osvajanjima.

Hadis, to jest Muhamedove izreke, i sura, ili Muhamedova biografija, napisani su dugo nakon Muhamedove navedene smrti, i to od ljudi koji su potpuno udaljeni od Muhamedove izvorne geografije, flore, faune, jezika i kulture. Buhari, istaknuti sakupljač hadisa, bio je Perzijanac, a ne Arap, rođen u Uzbekistanu, više od 3.000 kilometara udaljen od Meke. Buharijeva zbirka Muhamedovih izreka nastala je otprilike 846. godine poslije Krista, više od 200 godina nakon Muhamedove (navodne) smrti. Buhari je sakupio 600.000 hadisa i prihvatio samo 7.563 kao “autentične”. Buharijeva procjena da su neki hadisi “autentični” transparentno je proizvoljna. Muslimani su otvoreno priznali da su drugi muslimani izmislili hadis da posluži njihovim vlastitih ciljevima. Ako je netko htio promicati ponašanje X, ta je osoba jednostavno izmislila hadis koji odobrava ponašanje X. Takozvani “autentični” hadisi proturječe jedni drugima. Muhamed je pio stojeći/nikad nije pio stojeći; oprao se jednom/oprao se dvaput/oprao se tri puta; Muhamed je osudio/odobrio ubijanje žena i djece. Muhamed je činio/nije činio čuda.

Prvu biografiju koju imamo o Muhamedu dao nam je Ibn Hisham, koji je umro 833. godine, dvije stotine godina nakon Muhameda. Ibn Hisham je živio u Kairu, uglavnom kršćanskom gradu, svjetovima udaljen od mekanske pustinje. Kao što ističe Spencer, ovi tomovi svezaka hadisa i sura koji se prilično kasno pojavljuju, vrlo su detaljni i izvješćuju o najtrivijalnijim detaljima svakodnevnog života. Ajša, Muhamedova dječja nevjesta, govori o ispiranju sjemena s njegove odjeće i o tome kako će Muhamed moliti s mokrom odjećom; govori o igri s lutkama i također o igranju na ljuljački neposredno prije konzumacije njihovog braka. Hadis opisuje vrlo detaljne upute o korištenju toaleta. Ništa u nauci o usmenim kulturama ne podupire pretpostavku da bi se hrpa vrlo detaljnih, osobnih informacija mogla precizno sačuvati i ostati nepoznata širem svijetu dvije stotine godina. Usmene kulture zadržavaju općenite obrise povijesti i osnovne činjenice o herojima. One ne zadržavaju desetke svezaka s detaljima poput Ajšinog teškog disanja prije konzumacije njihova braka.

Arapi su brzo osvajali drevne civilizacije, koje su bile ispunjene pisarima. Da su arapski osvajači bili zapaljeni svetim spisom koji je anđeo izravno prenio goniču deva, mogli su unajmiti pisare kako bi zapisali taj sadržaj. Arapski osvajači su pisali stvari, izvješćuje Spencer, ali njihovi se spisi na značajan način razlikuju od današnjeg islama. Na primjer, natpisi na kovanicama ponekad su uključivali riječ “Muhamed” uz znak križa. Sam pogled na križ odvratan je ortodoksnim muslimanima. Jedan musliman je bio toliko uznemiren zbog prizora križa da je zatražio savjet smije li ili ne koristiti znak “plus” pri zbrajanju. Navodno dotična osoba nije bila jedina budući da su mnoge vlasti donijele presude o uporabi znaka plus. Rani arapski osvajači koji su kovali novčiće s križevima prkose islamu kakvog shvaćamo danas.

Muhamedova kanonska biografija prkosi čak i zdravom razumu. Ne bilježi niti jedan događaj u njegovom životu koji se dogodio u prijestupnim mjesecima koji su postojali za Muhamedova života, ali su kasnije uklonjeni nakon kalendarske reforme. Drugim riječima, čini se da oni koji su zabilježili biografiju Muhameda 200 godina nakon njegova života nisu bili svjesni osnovnih činjenica kalendara koje je slijedio Muhamed.

Jedna od ključnih značajki Muhamedove biografije jest njegovo smještanje, kao goniča deva koji je radio u trgovačkim karavanama, u Meku. Meka je, kao što inzistiraju te biografije, bila veliko trgovačko središte. No, drevni autori koji su proizašli iz društava koja su trgovala s Arapima, autori koji su opširno pisali o njima, ne govore ni riječi o Meki. Rane džamije nisu bile okrenute prema Meki. Opisi Meke u kanonskim islamskih spisima nemaju nikakve veze s pravom Mekom. “Niti jedna karta prije 900. godine poslije Krista ne spominje Meku”, piše Dan Gibson.

U Buharijevom “autentičnom” hadisu, Ajša opisuje lišće koje ne raste u Meki. Ibn Hisham opisuje Meku kao grad blagoslovljen vodom i drvećem; zapravo je to pustinja bez vode ili drveća. Buhari opisuje Muhameda koji ulazi u Meki preko planinskih prijevoja; nema planinskih prijevoja.

Žrtve arapskih osvajanja zasigurno su pisali o tome. U početku nisu pisali o muslimanima, Kuranu ili Muhamedu. Oni jesu zvali Arape po imenu, ali ime nije bilo “musliman”. Umjesto toga, koristili su imena poput “Hagari” ili “Saraceni”

Spencer sugerira da su islam kakav poznajemo danas manje-više kodificirali Abd al-Malik, Ibn al-Zubayr i Hajjaj ibn Yusuf “kako bi ujedinili i ojačali svoje carstvo”. Spencer ističe da su prije 1.400 godina carstva imala državne religije. Bizant je bio kršćanski; Perzija je bila zoroastrijska. Osvajački Arapi su odjednom kontrolirali carstva i bio im je potreban opravdavajući manifest i jedinstvena praksa koja bi ujedinila divlje raznoliko stanovništvo pod jednim monolitnim, carskim krovom. Tijekom molitve govorite samo arapski; tijekom molitve okrenite se prema Arabiji: uskoro će muslimani od Kine do Španjolske poslušati ove carske diktate. Smatrajte se ne građaninom svoje vlastite zemlje, već Ume, svjetskog carstva islama. Muslimani su Dar al-Islam, kuća mira. Kafiri su Dar al-Harb, kuća rata. Islam je umnogome carska religija potrebna arapskim osvajačima.

“Sudska industrija” “besramno proizveden materijal o onome što je Muhamed rekao i činio”. Jasno je da je ovaj besramno proizveden hadis zagovarao ideje kojih nema u Kuranu, koji je, do dolaska hadisa, bio stabiliziran. Na primjer, izmišljeni su hadisi kako bi se sakraliziralo kamenovanje i “dojenje” kao kuranska praksa. Ustima Ajše se govori da nesrodni muškarac i žena moraju biti zajedno, suprotno islamskim diktatima purdaha, njihov kontakt mora postati “halal”, dopušten, ako žena podoji muškarca deset puta. U hadisu Sunan Ibn Majah 1944, Ajša dalje govori kako je razlog zašto ajet o dojenju nije dospio u Kuran taj što je ovca pojela papir na kojem je bio zapisan. Ono što je daleko vjerojatnije jest da je islamskoj zajednici bilo teško pridržavati se izolacije muškarca i žena te je željela izlaz. Izmišljanje hadisa koji je dopustio nevjenčanom muškarcu i ženi da zajednički provode vrijeme ako žena najprije podoji muškarca pružilo im je taj izlaz.

Moć se predaje nevoljko i ne bez borbe. Islam je centar moći i on daje moć imamima, političarima, akademicima i aktivistima. Oni koji imaju koristi od moći koju daje islam mrze Roberta Spencera užarenom strašću. S obzirom da Spencer nudi muslimanima priliku za preispitivanje svoje privrženosti ideologiji kojoj nedostaju temelji, Robert Spencer je jedan od najboljih prijatelja koje su muslimani ikad imali.