BAWER: Gretini tupsoni

Bruce Bawer

FrontPageMag

Glavna stvar koju trebate znati o rezultatima prošlotjednih izbora u Norveškoj jest činjenica da su međunarodni mediji i političke elite bili apsolutno oduševljeni — baš kao kad je pobijedio Joe Biden. “Amerika se vratila!” slavili su u svjetskim hodnicima moći prošlog studenog. Sličnim su osjećajima pozdravili vijest da su norveške ljevičarske stranke osigurale većinu mandata u parlamentu, potisnuvši tako konzervativce.

U doba kad Kina i Rusija zveckaju sabljama, kad su COVID zaključavanja desetkovala ekonomije i kad se strašan proces islamizacije nastavlja u Europi, glavno pitanje na izborima u Norveškoj bile su — a što drugo? — klimatske promjene. Nimalo iznenađujuće. Državna medijska korporacija nacije — pouzdani izvor ljevičarskog agitpropa — godinama je poticao ovaj narativ egzistencijalne prijetnje, vremena-koje-ističe. Ovaj put, preplavljeni kampanjskom retorikom u Greta Thunberg stilu, poslušao je znatan broj glasača. Zašto? Dijelom zato što su mnogi Norvežani vrlo osjetljivi na poruke o spašavanju svijeta: ovo je, uostalom, “nacija mira”, koja velik dio svog osjećaja za identitet crpi iz posredovanja u sporazumima i kao jedna od osnivačica UN-a. Ali dijelom i zbog središnje uloge koju priroda ima u norveškoj kulturi.

Vidite, niste pravi Norvežanin ako niste posvećeni friluftslivu — životu na otvorenom. (Riječ je skovao Henrik Ibsen 1859. godine.) Šetnje planinama nisu samo popularna zabava, već nešto poput svetog rituala. Pokojni Arne Næss, najznačajniji suvremeni filozof nacije (i, nakratko, stric Diane Ross) izgradio je svoju filozofiju oko zen planinarenja, važnosti izlaska u prirodu i udisanja svježeg zraka te prijedloga da su prava biljaka jednaka pravima ljudskih bića. Ova snažna privrženost prirodi čini Norvežane vrlo ekološki osvještenima te im pruža žestok osjećaj starateljstva nad prirodnim svijetom — i, stoga, savršenim naivčinama da progutaju priču oko klimatskih promjena.

Evo samo jednog primjera odlučnosti Norvežana da učine dobro za okoliš: niti u jednoj drugoj zemlji nije toliki postotak stanovništva popušio varku s električnim automobilima. Od 2016. godine, tržišni udio plug-in vozila porastao je s 29,1% na 74,7%. Što se tiče ludita koji se i dalje oslanjaju na fosilna goriva, mogli biste očekivati da će im na benzinskim pumpama biti naplaćene razumne cijene, s obzirom na činjenicu da je najveća norveška industrija vađenje nafte i plina iz Sjevernog mora. (Uostalom, Venezuelanci plaćaju manje od penija po galonu — jedna od rijetkih prednosti života u toj paklenoj rupčagi.) Ali ne: zahvaljujući kaznenim porezima, norveški vozači plaćaju drugu najvišu cijenu benzina na svijetu. I većina prihvaća svoju kaznu bez pritužbi, poput pokajničkih grješnika kakvi jesu.

Ali to je bilo jučer — puki uvod u život pod norveškom ljevicom. Visoke cijene benzina učinit će se beznačajnima ako se ispune želje Socijalistička lijeva stranka (SV), koja će po svemu sudeći biti dio nove vlade. Baš kao što je Biden bio perverzno željan poništiti novo zadobivenu energetsku neovisnost Amerike, SV ne može dočekati počiniti atentat na sve te unosne naftne platforme koje čine 14% norveškog BDP-a, 40% izvoza i 7% radnih mjesta. Crvena (komunistička) strana, koja je s jednog došla na osam mjesta u parlamentu, dijeli destruktivni san SV-a: Radnička, najveća ljevičarska stranka, je ipak nešto manje spremna na apokaliptične poteze. Navodno.

Mnogo toga je za izgubiti. Nafta i plin Sjevernog mora učinili su Norvešku jednom od najbogatijih zemalja na svijetu. Državni fond bogatstva je najveći od svih, vrijedan četvrt milijuna američkih dolara po građaninu (na kao da će građanin ikad vidjeti taj novac). U najgorem slučaju, isključivanje pipe moglo bi Norvešku pretvoriti u ledenu Venezuelu — izgled pred kojih biste pomislili da bi birači ustuknuli. Nažalost, previše njih — osobito mladi — uvjereni su da su te naftne platforme oličenje zla.

Ili još gore. U Norveškoj, kao i u SAD-u, klimatska retorika nikad nije manja od pretjerane. Tijekom kampanje, ljevičarski kandidati su obećavali da će njihova klimatska rješenja spasiti ne samo Norvešku — već i čitavi svijet. Ovo obećanje je, naravno, bilo samo po sebi apsurdno: kombinirano stanovništvo Kine i Indije, tih ludo nepromišljenih zagađivača, otprilike je 500 puta veće od pobožno zelene Norveške; čak i kad bi se Norvežani vratili životu u špiljama, njihova nastojanja ne bi doprinijela ničemu uz sustavno pustošenje tih velikih dječaka.

Osim toga — a ovo je poanta koju ovdje nitko ne razmatra — zašto bi Norvežani, od svih ljudi, morali gubiti san zbog klime? Čak i ako povjerujete u prijevaru, promjene predviđene čak i onim najhisteričnijim prognozama — porast razine mora za 1,2 do 2,5 cm do 2050. godine i porast temperature za nekoliko stupnjeva, također do 2050. godine — predstavljao bi društvenu i ekonomsku blagodat za zemlju s prosječnom nadmorskom visinom od 500 metara i jednom od najhladnijih klima na svijetu.

U međuvremenu, ideje ljevičarskih stranaka za popravljanje klime — osobito hvatanje ugljika i energija vjetra — potencijalno su katastrofalne. Prošle godine, sankcije na ruski prirodni plin uzrokovale su veliki porast cijena te robe u Zapadnoj Europi. U članku objavljenom u utorak, norveški pisac Pål Steigan upozorio je da će cijene grijanja ove zime biti pretjerano visoke — i stoga potpuno nerazumljivo vrijeme za zatvaranje naftnih platformi i izgradnju vjetrenjača novih norveških vladara. (I imajte na umu da je Steigan, daleko od toga da je desničar koji napada ljevičare, komunist i bivši čelnik maoističke Radničke komunističke partije.)

Naravno, sva ova klimatska histerija, u Norveškoj i drugdje, samo su, kao i većina mjera COVID zatvaranja, dio grabeža za moći elita. A ako je toliko ljudi spremno ponavljati kao papagaj Gretu & co., to je zato što je briga o vremenu (ili pretvaranje da se brinete) manje uznemirujuće od zabrinutosti zbog stvarnog egzistencijalnog izazova — koji je, u Norveškoj i diljem Zapadne Europe, imigracija. Zbog zapanjujućeg rasta muslimanskog stanovništva koje je u velikoj mjeri otporno na integraciju, norveška je socijalna skrb preplavljena, njezina policija prezaposlena, njezini sudovi preopterećeni, a njezine škole ispunjene nasilnicima.

Oni koji su se usudili izraziti zabrinutost zbog ove krize čeznutljivo su gledali prema Danskoj — gdje je službeni otpor bio znatno snažniji nego u Norveškoj — i tješili se da su stvari još gore u njihovom susjedstvu, Švedskoj, u kojoj su gradovi postali žarišta islamskog nasilja. No, nažalost, norveški nadolazeći vladari kao uzor ne drže Dansku, već Švedsku — divnu multikulturalnu Švedsku. Žele nastaviti dovoditi muslimane, još više dizati poreze domećem stanovništvu i preusmjeriti čak više tog poreznog novca od obrazovanje, zdravstvene zaštite, dnevne skrbi, njege starijih osoba domaćeg stanovništva kako bi subvencionirali novopridošlice. I ako malo razmislim, to je tražilo više od polovice zemlje.

S druge strane, tko sam ja, Amerikanac u godini 2021., da kritiziram rezultate, koliko god alarmantne, izbora druge zemlje — osobito kad su ti rezultati gotovo sigurno pošteni?