Kao što COP26 demonstrira, u današnje vrijeme politika straha je posvuda. Vlade se oslanjaju na nju kako bi potaknule građane na djelovanje. A aktivisti je iskorištavaju kako bi istaknuli navodnu hitnost svojih ciljeva.
Međutim, sve ovo raspirivanje straha ima dubokog utjecaja na način razmišljanja današnjih tinejdžera. Ispunilo nas je strahom i krivnjom te pogoršalo naš osjećaj nesigurnosti.
Uzmite kao primjer komentare Borisa Johnsona na samom početku COP26. Rekao je da je Britanija mjesto odakle je sve počelo, budući da su ovdje izumljeni parni strojevi na ugljen. Od tog trenutka, rekao je, “počeo je otkucavati stroj sudnjeg dana”. Johnsonov napad na naša dostignuća iz prošlosti, uključujući industrijsku revoluciju, bio je primjer jadnosti našeg establišmenta. Njegovi komentari oklevetali su ljudsku domišljatost, otuđili nas od naše vlastite povijesti i umanjili mogućnost bilo kakvih pozitivnih promjena.
S obzirom na pesimistične i strašljive narative koji se šire na samom vrhu, nimalo ne začuđuje činjenica da je istraživanje Sveučilišta u Bathu iz rujna ove godine pokazalo da 75 posto mladih misli da nas očekuje zastrašujuća budućnost. Ono još više zabrinjavajuće, 45 posto njih je reklo da njihova anksioznost i zabrinutost utječu na njihove svakodnevne živote. Ako tome pridodamo nebrojene studije koje pokazuju porast razine anksioznosti i depresije među mladima tijekom proteklog desetljeća, teško je izbjeći zaključak da je generacija Z više strašljiva od onih prethodnih.
Nadalje, temeljna environmentalistička poruka, koju promiču svi od Borisa Johnsona do Grete Thunberg, jest da ljudi imaju samo negativnog utjecaja na svijet. To ne samo da ispunjava današnju generaciju osjećajem krivnje — već također i pogoršava naš osjećaj očaja. Uostalom, to sugerira da upravo pokušaji čovječanstva da promijene ovaj svijet na bolje — putem industrije i napretka — štete planetu. Stoga moramo nastojati ograničiti svoje djelovanje i utjecaj. Iako je to možda bolje za okoliš, to je poruka koja temeljito demoralizira one koji u današnje vrijeme postaju punoljetni. Rečeno im je da stanu prije nego što su uopće imali prilike krenuti u život.
Utjecaj ovog pesimističkog narativa na mlade možemo vidjeti u retorici samih mladih aktivista. Greta Thunberg možda osuđuje političare zbog svih njihovih “bla, bla, bla”, ali većinu svog vremena provodi upravo pojačavajući njihovu ključnu poruku — naime, da tehnološki i materijalni napredak više nije moguć. Umjesto toga, Thunberg i njoj slični govore nam da žrtvujemo vlastite ambicije za dobrobit i opstanak planeta. Oni zapravo kažu da moramo prestati tražiti poboljšanja u našim društvima i podizanje životnog standarda.
Internalizirajući ovu pesimističnu viziju, mi mladi dopuštamo našim vladama da ograničavaju i umanjuju našu budućnost. Usporedite ambicije sindikata kasnog 19. stoljeća s onima klimatskih aktivista u današnje doba. Sindikati su izrasli iz težnja radničke klase za unaprjeđenjem, poboljšanjem njihovih života. Današnji klimatski aktivisti nemaju takvih težnji. Oni uglavnom zagovaraju samožrtvovanje.
Unatoč snazi i strasti klimatskog pokreta, on je u konačnici samoporažavajući. On nam uvijek iznova govori kako je prekasno da bismo se spasili. Iako se može činiti kao da mladi aktivisti nisu još odustali, naposljetku će trijumfirati fatalizam njihovog pokreta. Vi ne možete stalno tjerati ljude na borbu ako mislite da će oni neizbježno izgubiti.
Moramo početi razmišljati o tome kako promijeniti svijet na bolje i stvoriti budućnost s više nade, umjesto da se uvijek fokusiramo na rezanje, ograničavanje i smanjenje naših težnji. Sve što to čini jest da ljudima diljem svijeta oduzima svrhu i nadu. Dakle, umjesto kritiziranja vlada zbog toga što ne žive u skladu s vlastitom retorikom sudnjeg dana, kao što su to činili klimatski aktivisti, moramo ih potaknuti da ulažu u znanost i tehnologiju te poboljšaju živote svojih građana.
Nije pošteno kriviti generaciju Z zbog njihovog pesimizma i straha. Odrasli su ti koji su mlade ljude potaknuli na očaj suočeni s problemima klimatskih promjena, umjesto da im ulijevaju nadu i ambiciju pozitivnim pričama o ljudskom napretku. Moramo revitalizirati vjeru mladih u ljudsku domišljatost. Moramo im vratiti vjeru u budućnost. I moramo im pokazati da je moguće pomaknuti društvo prema naprijed.
Oduzeti mladim ljudima njihove sposobnosti i nadu, kao što to čine mizerablistički političari i aktivist, krajnje je nemoralno i nepravedno. Moramo odbaciti njihov pesimizam. I ponovno otkriti uvjerenje da je svijet moguće promijeniti na bolje.
Emma Gilland je 17-godišnja učenica i koautorica knjige Korona generacija: Odrastanje u krizi, koju je napisala s Jennie Bristow u izdanju Zero Books.
