Prošlog se mjeseca zapalio teretni brod po imenu Felicity Ace, koji je prevozio 4.000 luksuznih automobila ukupne vrijednosti oko 438 milijuna dolara. Srećom, članovi posade nisu bili ozlijeđeni i uspjeli su brzo napustiti brod. Vatra je, međutim, gorjela tjedan dana. Razlog tome bila je činjenica što su litij-ionske baterije električnih vozila (EV) u pošiljci održavale vatru na životu. Vatra se ugasila tek nakon što je iscrpljena zaliha zapaljivog materijala na brodu.
Nešto slično dogodilo se u srpnju prošle godine. U australskoj saveznoj državi Victoriji zapalio se Teslin 13-tonski “Megapack” pogon — koji koristi velik raspon litij-ionskih baterija za pohranu energije proizvedene nepostojanim obnovljivim izvorima energije. Ovaj se požar nakon tri dana sam ugasio. Tijekom tog vremena, proizveo je brojne ekološke opasnosti, uključujući otrovni dim koji je zahvatio lokalno stanovništvo. Vatrogasci nisu mogli učiniti ništa osim nadziranja ekološke štete — morali su pričekati da se požar sam ugasi.
“Najznačajnija opasnost litij-ionskih baterija jest činjenica da je [požare] gotovo nemoguće ugasiti nakon što se jednom zapale”, napominje inženjer Robin Mitchell. “Bez obzira na količinu postavljenih sigurnosnih sustava”, rekao je, “požar koji je pokrenula litij-ionska baterija previše je izazovan kako bi se njime upravljalo”. Takva tehnologija, zaključuje Mitchell, “možda je prikladna samo za male sustave poput pametnih telefona i električnih vozila”. Čak i ako je tako, opasnost od požara koju predstavljaju litij-ionske baterije nije beznačajna.
Većina nas nosi litij-ionsku bateriju u našim pametnim telefonima bez da imalo razmišlja o tome, i one su relativno sigurne. Opasnost korištenja većih litij-ionskih baterija u većim konfiguracijama institucije su prepoznale od njihova komercijalnog uvođenja 1991. godine. Na primjer, američki zračni prijevoznici ne dopuštaju prijenosna računala s integriranim baterijama većim od 100 vatnih sati na svojim zrakoplovima. Vjerojatnost da će se baterija zapaliti je relativno mala. Ali u slučaju požara, za njegovo gašenje ne možete koristiti vodu. Rizici od požara su još veći za EV, koje je pomalo poput čvrsto upakiranog sendviča od nekoliko stotina baterija za prijenosna računala.
Dakle, što naši environmentalistički aktivisti rade kako bi skrenuli našu pozornost na ovu novu veliku opasnost? Možda ste primijetili misteriozan izostanak Change.org peticija, hashtagova ili alarmantnih izvješća u stilu BBC News-a.
To još više iznenađuje kad uzmete u obzir ekološku opasnost i eksploataciju koja dolazi od proizvodnje baterija. Vađenje litija je prljavo i koristi ogromne količine podzemne vode. U Čileu, rudarske aktivnosti u regiji Salar de Atacama troše 65 posto vode na tom području. Poznato je da otrovne kemikalije iz procesa rudarenja cure u zalihe vode. Istraživači u Nevadi otkrili su da su rudarskim operacijama pogođene ribe udaljene čak do 150 milja uzvodno.
Litij-ionske baterije također trebaju puno kobalta — uobičajeno oko 14 kg po automobilskoj bateriji. Vađenje je prljavo i opasno. U Demokratskoj Republici Kongo, najvećem svjetskom dobavljaču, djeca u dobi od sedam godina peru i sortiraju rude kao “zanatski rudari”, prema izvješću Amnestyja iz 2016. godine.
Ovo je, dakle, environmentalistička priča koja nije uspjela natjerati uobičajeni skok od akademskog istraživača do nevladinog medijskog aktivista i producenta TV vijesti. To je čudno, s obzirom na to da je načelo predostrožnosti već pet desetljeća glavna komponenta environmentalističkih kampanja. Na primjer, istraživanje plina iz škriljevca se ne smije provoditi, tvrde zeleni aktivisti, jer frakturiranje riskira uzrokovanje “potresa”, iako su oni uglavnom neprimjetni. A opet, kad je riječ o EV-ima i litij-ionskim baterijama, čini se da je to načelo predostrožnosti već neko vrijeme ostavljeno po strani.
Opasnosti litij-ionskih baterija su očigledne u broju visoko profilnih opoziva proizvoda. Dell je 2006. godine povukao četiri milijuna baterija. HP je 2019. godine povukao više od 100.000 prijenosnih računala zbog rizika od požara baterija. Nakon što je izazvao požare na letovima, povučen je Samsungov pametni telefon Note 7 — dvaput — i potom u potpunosti ostavljen po strani.
S većim proizvodima, troškovi i rizici samo rastu. Procjenjuje se da su požari uzrokovani akumulatorima u automobilima Chevrolet Bolt koštali General Motors oko 2 milijarde dolara. Audi je morao povući svoj SUV E-Tron iz istog razloga. Parkirane Tesle se i dalje zapaljuju — a kompanija je kažnjena jer nije povukla vozila.
Umjesto razotkrivanja ove velike opasnosti za okoliš, BBC promiče baterije. “Nema sumnje da su baterije od središnje važnosti za budućnost s niskim udjelom ugljika”, objasnio je nedavni film iz serije “Ideje”. “Litij-ionske baterije mogu pohraniti energiju kad sunce ne sija i kad vjetar ne puše, šaljući je tijekom sivih dana snagom i pouzdanošću usporedivom s onom fosilnih goriva.” Hura!
Još je zanimljivije da je zeleno svećenstvo blagoslovilo litij-ionsko EV “ekološki prihvatljivim” nasljednikom vozila s motorom s unutarnjim izgaranjem (ICE). Budući da EV ne koristi ICE koji pokreće naftni derivat (benzin ili dizel), glasi argument, njihova vožnja rezultira nižim CO2 emisijama.
A opet, prošlog je tjedna najpopularniji britanski automobilski YouTuber Tim Burton (poznatiji kao Shmee) najavio da će zamijeniti svoj električni Porsche s benzinskim Ferrarijem V12 — jer je zeleniji i čišći. Njegov razlog možda iznenađuje mnoge koji vjeruju da su EV vozila s “niskom” ili “nula” CO2 emisijom.
Burton je naveo istraživanje koje je objavio Volvo tijekom COP26 klimatskog summita. Ovo je istraživanje, koje je predvodila Andrea Egeskog iz Centra za održivost u Volvu, u to vrijeme privuklo vrlo malo pažnje. Volvo je specifičan po tome što može napraviti izravne usporedbe između dvije verzije istog modela automobila, XC40 SUV. Jedan je električan, drugi ICE. Volvo je izračunao CO2 emisije tijekom cijelog životnog vijeka ta dva proizvoda: od rudarenja minerala, poput litije i kobalta, do kraja njihovog životnog vijeka, uključujući odlaganje.
Nakon izlaska iz tvornice, električni automobil započinje svoj život na krivoj strani kolosijeka — generirajući daleko više CO2 od svoje benzinske verzije. Razlog tome su litij i drugi rijetki zemni metali potrebni za proizvodnju “spasonosnog” EV-a. Emisije iz materijala i proizvodnje ICE verzije Volva XC40 otprilike su 40 posto niže nego kod EV-a.
Naravno, ICE model nastavlja trošiti fosilna goriva sve dok je u upotrebi. Ali kako bi njegova električna verzija “došla na nulu”, da se tako izrazim, mora prijeći puno kilometara. Njegova ekološka prihvatljivost također uvelike ovisi o načinu proizvodnje električne energije koja se koristi za punjenje baterija. Volvo izvješćuje da, na temelju tipičnog globalnog energetskog miksa, ako vozite manje od 93.000 milja (~150.000 km), uzrokovat ćete veće emisije ako odaberete električno vozilo umjesto benzinske verzije. U EU, koja koristi veći udio obnovljivih izvora energije, ta je točka još uvijek 52.000 milja (~84.000 km). Otuda Burtonova odluka da vrati svoje EV. Automobil visokih performansi poput Ferrarija ili Porschea nikad neće dostići takvu kilometražu. Niti će normalni automobil poput mog. Ako sutra zamijenim svoj 19 godina stari auto i odlučim se za “zelenu opciju” umjesto benzinske, bit ću siromašniji, budući da je EV ekvivalent daleko skuplji, a svoje uštede u CO2 emisijama počet će ostvarivati tek negdje kasnih 2040-tih. Ali on nikad neće doći do te točke, budući da će se baterija isprazniti daleko prije tog vremena.
Usprkos svemu tome, glavni proizvođači automobila sipali su milijarde u razvoj EV-a. EV su također izdašno subvencionirale vlade kao sredstvo postizanja svojih klimatskih cilja. “Što da su te milijarde uložene u motor s unutarnjim izgaranjem, koliko bi on bio bolji?”, razmišlja Burton.
Mnoga od električnih vozila koja se danas prodaju su “urbana tumarala” — to jest, vozila koja nikad neće doći to točke “nule” te će stoga emitirati više CO2 od benzinskog ekvivalenta. Budući da je praktična vrijednost EV u smanjenju emisije CO2 danas nula, njegova je vrijednost samo u tome što signalizira moralnu superiornost, pokazivanjem drugima da vam je stalo, a njima nije. To je dobar status. Zbog njega se vlasnik osjeća bolje.
Zanimljiv moral priče jest da, čak i prema njihovih vlastitim standardima, environmentalisti nisu previše dobri u prakticiranju onoga što propovijedaju. Ako, kako inzistiraju klimatski aktivisti, naši automobili “ubijaju planet”, onda su oni čestiti među nama ti koji ubijaju planet brže. Nevjerojatno je što takvo licemjerje zelenih elita toliko dugo ostaje neosporeno. To zasigurno ne može trajati.
