THORNTON: Čarobno kraljevstvo podržava seksualizaciju djetinjstva

Bruce Thornton

Screenshot

Opasna eskalacija u desetljećima dugoj ideološkoj transformaciji seksualnih običaja.

Svojedobno oličenje dječje nevinosti i radosti, Disneyeva korporacija postala je potpuno “budna”, odobravajući i podržavajući opasni kurikulum u osnovnim školama koji djecu predpubertetskog uzrasta izlaže neprikladnim seksualnim informacijama. Pod pritiskom aktivista, uključujući i Disneyeve zaposlenike, Disneyev je izvršni direktor Bob Chapek javno osudio nedavno doneseni zakon o roditeljskim pravima u obrazovanju na Floridi — koji su kritičari nepošteno nazvali “Nemoj reći gay” zakonom — koji od vrtića do trećeg razreda osnovne škole zabranjuje kurikulum koji uključuje sadržaje o “seksualnoj orijentaciji ili rodnom identitetu”.

Ovaj napad na dječju nevinost u ime “tolerancije” i aktivizma politike identiteta označava opasnu eskalaciju u desetljećima dugoj ideološkoj transformaciji seksualnih običaja daleko od zdravog razuma, vjere i tradicionalne moralnosti. Ova eskalacija dovodi u opasnost seksualni razvoj i psihičko zdravlje djece izlažući ih materijalima i informacijama za koje nisu spremni, gurajući u stranu odgovornost i pravo roditelja da nadziru ono najranjivije razdoblje u životu svoje djece.

Ova epizoda ističe nekoliko kulturnih i političkih događaja koji se već desetljećima odvijaju. Pokušaj uzurpiranja prava roditelja da odgajaju svoju djecu u skladu sa svojim moralom i načelima odražava progresivno-tehnološku arogantnost da su oni, umjesto obitelji ili crkava, prikladniji za pravilno odgajanje i obrazovanje djece. Ironija je u tome što tu tvrdnju nije poduprla znanost, već scijentizam: discipline poput psihologije i sociologije koje previše pojednostavljuju ljudsku prirodu i motivaciju te nameću ideološki nabijene paradigme i prakse javnim školama.

Posljedice su bile koncentracija moći u vladinim agencijama koje kreiraju zakone i propise koji odražavaju te ideološke i političke pristranosti; te posljedično ograničavanje slobode građana u upravljanju svojim osobnim životima u skladu s njihovim uvjerenjima, moralom i načelima. Štoviše, ova uzurpacija roditeljskog autoriteta i djelovanja služi široj političkoj agendi: slabljenju našeg političkog poretka neotuđivih prava, diobe vlasti te državnog suvereniteta koji su stvoreni kako bi osujetili ovakvu koncentriranu intruzivnu moć.

Stoga nije slučajno što su Florida, ključna država na nacionalnim izborima, i njezin guverner Ron DeSantis postali mete napada. Nacionalne ankete pokazuju da većina — u jednoj anketi 61% — podržava zakon izglasan na Floridi, a nadolazeći jesenski izbori za Kongres, koji već izgledaju prilično tmurno za demokrate, prijete ambicijama progresivaca da prošire opseg i doseg svoje moći kako bi dodatno oslabili civilno društvo, privatni život i federalizam. Škole su ključne u tim naporima: uostalom, od isusovaca do boljševika, kontroliranje obrazovanja bio je najbolji način za oblikovanje ljudi u svrhu prilagođavanja nečijoj ideologiji.

Drugi događaj bio je hiperseksualizacija naše kulture koja je započela među kognitivnim elitama u kasnom 18. stoljeću, procvjetala tijekom kasnog viktorijanskog doba, proširila se u poslijeratnim godinama i naglo ubrzala tijekom šezdesetih godina. To je doba kad je kulturni marksizam oteo “seksualno oslobođenje” i reklamirao ga kao političko oslobođenje: Kao što je pop guru šezdesetih Norman O. Brown napisao: “Životni instinkt, ili seksualni instinkt, zahtijeva vrstu aktivnosti koja se za razliku od našeg trenutačnog načina aktivnosti može nazvati samo igrom. Životni instinkt također zahtijeva sjedinjenje s drugima i sa svijetom oko nas, temeljeno na narcizmu i erotskom izobilju, a ne na anksioznosti i agresiji.” I tako su seksualna sloboda i hedonizam legitimizirani kao oslobađajući politički čin.

Blagoslovljena ovakvim intelektualnim autoritetom i respektabilnošću, seksualna se sloboda proširila čitavom kulturom, osobito među kognitivnim elitama na sveučilištima, izdavaštvu i Hollywoodu. Seksualne sklonosti i radnje koje su svojedobno bile skrivene ili smatrane perverzijama postale su javne i slavljene u popularnoj kulturi. Filmovi, kabelska televizija i kasnije internet distribuirali su seksualnost diljem kulture. A veća sekularizacija pretvorila je tradicionaliste, ljude od vjere i konzervativce u represivne puritance koji spaljuju vještice ili, riječima Wall Street Journala, “republikanske troglodite”. Seksualna sloboda postala je znak kozmopolitske sofisticiranosti i intelektualne superiornosti.

Još gore, seksualna osviještenost i praksa počela se pojavljivati u sve mlađoj dobi, kao što je Tom Wolfe primijetio u svom briljantnom eseju iz 2000. godine, “Spajanje” (Hooking up). “Seksualna revolucija”, piše Wolf, postala je “jezivi karneval”. Meka i tvrda pornografija kolonizirala je javni život i popularnu kulturu od filmova, časopisa i televizije do interneta i mainstream oglašavanja. Perverzije poput sadomazohizma postale su šik, njegova dodatna oprema modne izjave, a prakticiranje istog tema najprodavanijih romana i popularnih filmova.

U međuvremenu, nastavlja Wolf, seksualni su podražaji bombardirali mlade toliko neprestano i intenzivno da su bili raspaljeni pohotljivim svrbežom daleko prije nego što su dosegli pubertet. U pubertetu brane, ako ih još ima, pucaju… Od trinaeste godine, američke su djevojčice bile pod pritiskom zadržavanja fasade seksualnog iskustva i sofisticiranosti. Među djevojčicama, “djevica” je postao izraz prezira… Pojam “hodanje” bio je sad mrtviji od “proletarijata” ili “pornografije” ili “perverzije”.

Drugim riječima, djetinjstvo se seksualiziralo najmanje četiri desetljeća, proces koji su podržavale i promicale ne samo materijalističke korporacije koje su znale da se seks prodaje, već i ljevičarski aktivisti koji su bili željni što ranijeg starta u preoblikovanju sljedeće generacije masa prije nego što ih njihovi reakcionarni roditelji politički deformiraju.

Promicanje seksualiziranog kurikuluma u prve četiri godine javnog obrazovanja je, dakle, logičan nastavak. Javna seksualna sloboda po svojoj se prirodi mora neprestano širiti na sve perverznije ili egzotičnije prakse. Razmislite samo kako su golotinja i seksualni činovi čak i u staloženim, profinjenim serijama poput Tuđnike de rigueur. Postojalo je vrijeme kad je pojavljivanje ženskih grudi na televiziji bio uzbudljiv novitet. Danas su čak i tinejdžeri neimpresionirani njima, s obzirom na seksualni smorgasbord koji je 24/7/365 dostupan u medijima i na internetu.

Djeca su sljedeća na redu i za seksualnu industriju i za prozelitizirajuće progresivce. Izlaganje male djece seksualnom materijalu — taktika pedofilnog zavođenja — svojedobno je smatrano zločinom; sad je to kurikulum i to onaj koji brane političari, učitelji, profesori i celebritiji. Odbacuje se 50 godina iskustava s plodovima “seksualne revolucije”: spolne bolesti, raspadanje obitelji, porast tinejdžerskih trudnoća, milijuni pobačaja, razbijeni domovi bez očeva te općenita degradacija, osobito žena, koja dolazi od svođenja ljudi na zamjenjive objekte tuđeg tjelesnog užitka.

Konačno, ovo dugo kvarenje naših seksualnih navika i običaja odražava daleko stariji kulturni trend: idealizaciju seksualnosti koja je započela tijekom romantičnog razdoblja i procvjetala među viktorijanskom elitom. U visokoj kulturi poput Goetheove Patnje mladog Werthera počinjemo vidjeti čak i nedopuštenu seksualnost idealiziranu zbog svoje moći da ispuni i izrazi emocionalni i strastveni identitet osobe, onaj superiorniji od vulgarnog buržuja koji “uzimajući i trošeći troši svoje moći”, kao što je to rekao romantični pjesnik William Wordsworth.

No, kao što su to ranije shvatili Grci, Rimljani i Hebreji, seks je opasna, nestabilna sila, “ubojica”, kako ga je nazvao Sofoklo. Kao takav zahtijeva kulturne ograde u obliku javnih običaja, zakona, vjerskih ograničenja, vrlina i institucija poput braka kako bi se spriječilo da seksualna strast postane destruktivna. Nije Helenina ljepota “spalila obezglavljene tornjeve Ilija”, već je njezina nadnaravna seksualna moć bila ta koja ju je natjerala u preljubničku vezu i koštala tisuće života Grka i Trojanaca.

Ovo ciljanje djece predpubertetske dobi od strane “budnih” škola možda predstavlja jedan opasan apsurd previše. Napad na zakon Floride koji štiti roditelje i djecu daleko je manje popularan od podrške istom, osobito kod roditelja, od kojih 67% posto podržava zakon. Zajedno s drugim nastojanjima u javnim školama poput kritičke rasne teorije i etničkih studija, zahtijevanje seksualiziranog kurikuluma u vrtićima razotkriva pseudo-znanstvenu aroganciju i netoleranciju “budnih” demokrata.

Ako su apsurdi takvog ranga — povrh divljajuće inflacije, porozne granice i samoubilačkog rata protiv ugljika koji je oštetio našu ekonomiju i ostavio Zapad Putinovim taocem — sve što demokrati mogu ponuditi, 8. studeni će biti još jedno izborno batinjanje demokrata.