D’SOUZA: Ateistička bajka: Ponovno otvaranje slučaja Galileo

Dinesh D'Souza

Public Domain

“Vjerujem da je ideja o Galilejevom suđenju kao o nekakvoj vrsti grčke tragedije, obračunu između slijepe vjere i prosvijećenog razuma, naivno pogrešna.”

–Arthur Koestler, Mjesečarenja

Usprkos ulozi kršćanstva u nastanku i razvoju znanosti, tema o ratu između znanosti i religije i dalje je prisutna. Što ovom narativu daje trajnu snagu? To su zabilježeni slučajevi crkvenih progona znanstvenika poput Kopernika i Galileja. Ateistički pisci bespoštedno koriste ovu temu. Daniel Dennett izdvaja Katoličku crkvu i okrivljuje “njezino nesretno naslijeđe progona vlastitih znanstvenika”. Bruce Jakosky piše: “Crkva nije prigrlila Kopernikova stajališta; dobro je poznata povijest njegova progona.” Carl Sagan portretira Galileja “u katoličkoj tamnici gdje mu prijete mučenjem” zbog njegovog “heretičkog stava da se Zemlja kreće oko Sunca”. Napominjući da Galileo “sve do 1992. godine nije oslobođen od krivovjerja”, Sam Harris podsjeća na kršćansku tradiciju “mučenja učenjaka do točke ludila zbog pukog nagađanja o prirodi zvijezda”.

U narativu znanosti protiv religije postoji nekakva Star Wars kvaliteta. Obično se prikazuje kao borba između dobra i zla: dobri dečki su razvili novi način stjecanja znanja na temelju testiranja i dokaza. Sile tame su bile zarobljene starim doktrinama izvedenim iz svetih knjiga, poput dugotrajnog uvjerenja da je zemlja ravna. Usprkos svom neznanju, sile tame zauzele su sjedišta političke moći. U strahu da je njihov stari način praznovjerja ugrožen, sile tame su potisnule i progonile one koji se nisu slagali s pravovjerjem. Uslijedila je strašna bitka. Mnogi dobri ljudi optuženi su za krivovjerje samo zato što su iznosili valjane znanstvene teorije. Giordano Bruno je spaljen na lomači zbog izjave da je svemir beskonačan. Kopernik i Galileo su progonjeni jer su pokazali da se Zemlja kreće oko Sunca. Srećom, ova tužna povijest je sad iza nas; sile svjetla prevladale su sile tame. Danas znanost napreduje, a religija se povlači. Znanstvenici sad mogu nesmetano raditi, a Katolička crkva se čak ispričala zbog svog odnosa prema Galileju. Pouka ove priče glasi da uvijek trebamo biti zahvalni za uspon znanosti i predostrožni u njezinoj zaštiti od fanatizma religije.

Ova uzbudljiva drama ima samo jedan nedostatak: nije istinita. Povjesničar David Lindberg piše: “Između znanosti i crkve nije bilo rata.” Doista, povjesničari su gotovo jednoglasni u mišljenju da je čitava priča o znanosti protiv religije izmišljotina devetnaestog stoljeća. Imena tih izmišljača su poznata. Prvi je John William Draper, koji je predstavio model “ratovanja” u svojoj popularnoj knjizi objavljenoj 1874. godine pod nazivom Povijest sukoba između religije i znanosti. Ta knjiga je prepuna gluposti i laži, a danas se čita uglavnom kao primjer fin de siècle antireligioznih predrasuda. Drugi izvor je Andrew Dickson White, prvi predsjednik Sveučilišta Cornell, čija je studija u dva toma Povijest ratovanja znanosti s teologijom u kršćanskom svijetu sofisticiraniji primjer ratovanja, ali ništa manje obmanjujući od Draperovog.

Izvorni dokumenti sad su diskreditirani, ali vodeći ateistički pisci nastavljaju pjevušiti njihovu melodiju. Ova melodija se danas pjevuši u cijeloj našoj modernoj kulturi, čak i od ljudi koji znaju vrlo malo o pojedinostima uključenih problema. Do dana današnjeg mnogi ljudi vjeruju da je srednjovjekovna crkva smatrala da je Zemlja ravna sve dok moderna znanost nije ogorčenom svećenstvu demonstrirala okruglost globusa. U stvarnosti su i stari Grci i srednjovjekovni kršćani znali da je zemlja okrugla. Primijetili su da trup broda koji plovi od obale nestaje prije vrha jarbola. Također su vidjeli da tijekom pomrčine Mjeseca Zemlja baca kružnu sjenu na Mjesec. Danteova srednjovjekovna kozmologija temeljila se na ideji sferične Zemlje. Dakle, ideja da su crkva ili obrazovani kršćani vjerovali u teoriju ravne Zemlje je izmišljotina propagandista “ratovanja” iz devetnaestog stoljeća.

Druge dobro poznate epizode ovog velikog rata također zahtijevaju ozbiljnu reviziju. Sjećate li se da ste čuli čuvenu debatu između biskupa Oxforda, Samuela Willberforcea i Darwinova saveznika Thomasa Henryja Huxleyja, u kojoj je neuki biskup ismijavao Huxleyja, a ovaj mu je uzvratio oštrim pobijanjem? “Ta je razmjena brzo postala legendarna”, primijetio je Edward Larson u svojoj knjizi Evolucija. Kao što Larson i drugi pričaju ovu priču, Wilberforce je pitao Huxleyja da li od djeda ili bake potječe od majmuna. Huxley je s velikim dostojanstvom odgovorio da bi radije imao majmuna za rođaka nego biskupa koji koristi autoritet svoje službe kako bi ismijavao znanstvenu raspravu o ozbiljnom pitanju. Ova je razmjena bila toliko naširoko rasprostranjena da su povjesničari koji su provjeravali transkripte Britanske udruge bili iznenađeni otkrićem da se zapravo nikad nije dogodila. Darwinov prijatelj Joseph Hooker nazočio je raspravi i izvijestio je Darwina da Huxley nije odgovorio na Wilberforceove argumente. Larsonova uporaba “legendarnog” u ovom kontekstu dobiva sasvim doslovno značenje.

Za većinu ljudi niti jedna epizoda ne prikazuje dramatičnije sukob između znanosti i religije od slučaja Galileo. Kasnih 1930-ih, Bertold Brecht napisao je brilijantnu dramu Život Galilejev koju je 1975. godine ekranizirao američki režiser Joseph Losey. Brechtova drama prikazuje svećeničku zlonamjernost i znanstvene vrline. To je kanonizacija Galileja kao sekularnog sveca. I to je upravo mjesto koje je Galileo zauzeo u današnjoj kulturi, mučenik u ime znanosti. Kad ateistički pisci govore o crkvenoj “prošlosti” progona znanstvenika, oni obično misle na slučaj Galileo. Kopernika nikad nije progonila crkva. Slobodni mislilac Giordano Bruno je spaljen na lomači, ali kao što povjesničar Thomas Kuhn ističe, “Bruno nije pogubljen zbog kopernikanizma, već zbog niza teoloških krivovjerja usredotočenih na njegov pogled na trojstvo”. Pogubljenje Bruna bila je užasna nepravda, ali nema ništa sa sukobom između religije i znanosti. Do dvadesetog stoljeća i Staljinovih i Hitlerovih čistki, vladinim dekretom pogubljen je samo jedan znanstvenik. To je bio veliki kemičar Antoine Lavoisier, pobožni katolik kojeg su tijekom Francuske revolucije giljotinirali jakobinci.

Dakle, vratimo se Galileu. U ovom poglavlju želim se osloniti na povijesnu znanost kako bih ponovno otvorio njegov slučaj. Ako ateistička verzija tog slučaja ne može izdržati temeljitu kontrolu, onda čitava melodrama znanosti u sukobu s religijom eksplodira kao farsa. Do šesnaestog stoljeća većina obrazovanih ljudi prihvaćala je teorije grčkog astronoma Ptolomeja, koji je tvrdio da je Zemlja nepomična i da se Sunce okreće oko nje. Geocentrični svemir je bio klasičan, a ne kršćanski koncept. Kršćani su ga prihvatili, iako ne zbog Biblije. Biblija nikad nije rekla da se Sunce okreće oko Zemlje. Ona šuti po tom znanstvenom pitanju. Postoji nekoliko odlomaka koji govore o izlasku i zalasku Sunca, ali oni se mogu shvatiti kao duhovni tekstovi koji koriste običan razumljivi jezik. (Čak i vaš lokalni meteorolog, koji zna sve o Zemlji koja se kreće oko Sunca, koristi istu kolokvijalnu terminologiju: “Sutra će izlazak Sunca biti u 5:00 ujutro”) Razlog zašto su kršćani prihvatili Ptolomeja bio je taj što je imao sofisticiranu teoriju potkrijepljenu zdravim razumom i koja je davala relativno točna predviđanja o kretanju nebeskih tijela.

Zanimljivo je da je postojao grčki mislilac, Aristarh sa Samosa, koji je predložio heliocentričnu teoriju još u trećem stoljeću prije Krista. “Aristarh je bio slavljen zbog svoje anticipacije Kopernika”, piše povjesničar David Lindberg. No, jesu li Aristarh i njegovi sljedbenici bili dobri znanstvenici? Kako bismo izbjegli retroaktivnu zabludu korištenja sadašnjeg znanja za prosuđivanje vrijednosti prošlih znanstvenih tvrdnji, moramo ispitati podatke dostupne u to vrijeme. Kao što Lindberg kaže: “Pitanje nije imamo li mi uvjerljivih razloga da budemo heliocentristi, već jesu li oni imali takve razloge, a odgovor je da nisu.”

Podaci su sve do Galilejevih dana išli u prilog Ptolomeju. Kuhn primjećuje da je tijekom Srednjeg vijeka bilo ljudi koji su predlagali heliocentričnu alternativu. “Bili su ismijavani i ignorirani”, piše Kuhn, dodajući da su “razlozi za odbijanje bili odlični”. Razmotrimo neke primjere koje daje. Zemlja se ne čini kao da se kreće i svi mi možemo svjedočiti izlasku Sunca ujutro i zalasku Sunca navečer. Ako se Zemlja kreće velikim brzinama oko Sunca, onda bi ptice, oblaci i drugi predmeti koji nisu pričvršćeni za tlo ostali daleko iza nas. Kamen koji je bačen u nebo pao bi miljama daleko od mjesta gdje je bačen, budući da bi Zemlja prešla znatnu udaljenost dok je objekt u zraku. Ljudska bića koja stoje na tlu bila bi razbacana na sve strane. Budući da ništa od svega ovoga nije primijećeno, prevladavalo je mišljenje da se Zemlja ne miče.

Galileo je bio firentinski astronom kojeg je Katolička crkva jako poštovala. Svojedobno pristaša Ptolomejeve geocentrične teorije, Galileo je postao uvjeren da je Kopernik u pravu i da se Zemlja doista okreće oko Sunca. Kopernik je svoju teoriju iznio 1543. godine u knjizi koju je posvetio papi. Kopernik je priznao da nema fizičkih dokaza, ali snaga njegove heliocentrične hipoteze bila je u tome što je proizvela znatno bolja predviđanja kretanja nebeskih tijela. Kopernikove nove ideje pokrenule su veliku raspravu unutar vjerske i znanstvene zajednice, koje su se u to vrijeme uvelike preklapale. Pola stoljeća kasnije, kad se Galileo počeo baviti tim pitanjem, prevladavajuće stajalište bilo je da je Kopernik iznio zanimljivu, ali nedokazanu hipotezu, korisnu za izračunavanje gibanja nebeskih tijela, ali nedovoljno uvjerljivu da u potpunosti odbaci geocentričnu teoriju.

Galileov doprinos kopernikanskoj teoriji bio je značajan, ali ne i presudan. Ovo je ključna stvar koju treba imati na umu zbog razrađene mitologije koja okružuje Galileja, uvelike temeljene na incidentima koji se nikad nisu dogodili. Kuhn nam priča priču koju smo svi mi učili u školi o Galileju koji je otišao na vrh Kosog tornja u Pisi i ispuštao lake i teške predmete na tlo. Navodno je otkrio da, suprotno intuiciji, svi predmeti padaju na tlo u isto vrijeme. Jedan je jednostavan eksperiment, ide priča, opovrgnuo tisućljeće srednjovjekovnog teoretiziranja.

U stvarnosti, Galileo nije izveo eksperiment u Pisi ni bilo gdje drugdje; eksperiment je napravio jedan od njegovih studenata. Štoviše, teža tijela su zapravo prva pala na tlo. Danas razumijemo zašto je to bio slučaj. Sva tijela padaju istom brzinom na tlo samo kad se takvi eksperimenti provode bez otpora zraka. “U svakodnevnom svijetu”, piše Kuhn, “teža tijela padaju na tlo brže od lakih. … Galileov zakon je korisniji za znanost… ne zato što savršenije predstavlja iskustvo, već zato što ide iza površne pravilnosti koju otkrivaju osjetila do bitnijeg, ali skrivenijeg aspekta kretanja. Za provjeru Galileovog zakona promatranjem potrebna je posebna oprema. Sam Galileo nije dobio zakon promatranjem… već nizom logičkih argumenata.”

Nakon što je razvio snažniji teleskop od ostalih svog vremena, Galileo je napravio važna nova opažanja o Jupiterovim mjesecima, fazama Venere i Sunčevim pjegama koja su potkopala Ptolomeja i bila više u skladu s Kopernikovom teorijom. Galileo je svoja opažanja odnio isusovcima, koji su bili među vodećim astronomima tog vremena, i oni su se složili s njime da su njegova viđenja ojačala argumente u korist heliocentrizma. Isusovci su rekli Galileu da je crkva podijeljena, s mnogo svećenstva koje podržava Ptolomeja, dok drugi smatraju da je Kopernik bio u pravu. Usprkos tome, isusovci su zaključili da je to pitanje još uvijek otvoreno i nisu smatrali da je Galileo riješio slučaj. Tyco Brahe, najveći astronom tog doba, složio se da su Galileovi dokazi nedostatni i nastavio podržavati geocentričnu teoriju. Braheov ugled je bio toliko velik da je spriječio obraćenje mnogih astronoma na kopernikanizam sve do njegove smrti.

Možda će neke čitatelje iznenaditi da je papa bio veliki obožavatelj Galileja i pobornik znanstvenih istraživanja koja su se u to vrijeme uglavnom provodila u zvjezdarnicama i sveučilištima pod pokroviteljstvom crkve. To je bio i čelnik inkvizicije, učeni teolog kardinal Robert Bellarmine. Kad su Galilejova predavanja koja podržavaju heliocentričnu teoriju prijavljena inkviziciji, vjerojatno od strane Galilejevih akademskih rivala u Firenci, kardinal Bellarmine se susreo s Galilejem. To nije bio uobičajena procedura inkvizicije, ali Galileo je bio slavna osoba. Godine 1616. uz veliku je pompu došao u Rim, gdje je odsjeo u velebnoj vili Medici, u više navrata posjetio papu i prisustvovao prijemima raznih biskupa i kardinala.

Ono što je Bellarmine primijetio u vezi s Galilejem je nezaboravno kao i znakovito. “Iako nam iskustvo jasno govori da Zemlja miruje”, napisao je Bellarmine, svejedno “kad bi postojao stvarni dokaz da je Sunce centar svemira… i da Sunce ne kruži oko Zemlje nego Zemlja oko Sunca, onda bismo trebali nastaviti s velikom opreznošću u objašnjavanju odlomaka iz svetih spisa koji naizgled zvuče suprotno i radije priznati da ih nismo razumjeli nego proglasiti mišljenje lažnim, a koje se dokazalo istinitim. Ali to nije nešto što bismo trebalo učiniti na brzinu, a što se mene tiče, neću vjerovati da postoje takvi dokazi dok mi se ne pokažu.”

To je model razumne procedure. Bellarmine je pretpostavio da ne može biti stvarnog sukoba između prirode i svetih spisa, što je kršćanstvo oduvijek naučavalo. Posljedično, tvrdio je, ako smo čitali Sveto pismo na jedan način, a prirodni dokazi nam pokazuju da smo bili u krivu, onda trebamo revidirati svoje tumačenje Svetog pisma i priznati svoju pogrešku. Ali prvo se uvjerimo da zapravo postoji uvjerljiv znanstveni dokaz prije nego počnemo mijenjati tumačenja Svetog pisma koja su se podučavala jako dugo vremena. Bellarmine je predložio rješenje. S obzirom na neuvjerljive dokaze za teoriju i osjetljivost uključenih religijskih pitanja, Galileo ne bi trebao podučavati ili promicati heliocentrizam. Galileo, praktični katolik koji je želio zadržati svoj dobar ugled u crkvi, se složio. Belalrmine je izdao zabranu i napravio zapisnik o proceduri koja je ušla u crkvene spise.

Galileo je nekoliko godina održao svoju riječ i nastavio s eksperimentima i raspravama bez javnog zagovaranja heliocentrizma. Tada je primio radosnu vijest da je kardinal Maffeo Barberini imenovan papom Urbanom VIII. Barberini je bio znanstveni “progresivac” koji se borio da spriječi stavljanje Kopernikovog djela na indeks zabranjenih knjiga. Jednako značajno, Barberini je bio Galilejev obožavatelj i čak je napisao pjesmu u kojoj ga je slavio. Galileo je bio uvjeren da sad može otvoreno propovijedati heliocentrizam. No, stav novog pape u vezi tog pitanja bio je kompliciran. Urban VIII. je smatrao da, iako znanost može vršiti korisna mjerenja i predviđanja o svemiru, ona ne može tvrditi da ima stvarno znanje o stvarnosti poznatoj samo Bogu. Ova teorija, koja zvuči pomalo čudno, zapravo je vrlo blizu onoga u što neki fizičari danas vjeruju i, kao što ćemo vidjeti, u potpunosti je u skladu s Kantovom filozofskom demonstracijom granica razuma.

I tako se crkva, nakon što je Galileo 1632. godine objavio svoj Dijalog o dvama glavnim svjetskim sustavima, našla u nedoumici. Prvo, Galileo je tvrdio da je demonstrirao istinitost heliocentrizma, ali njegov je dokaz zapravo bio pogrešan. Jedan od glavnih Galilejevih argumenata bio je da je brzo kretanje Zemlje oko Sunca odgovorno za oceanske plime i oseke. To je u to vrijeme bilo upitno, a danas znamo da je za plimu i oseku prvenstveno odgovoran Mjesec. Galileo je također pretpostavio, kao i Kopernik, da se planeti kreću kružnim stazama, iako je u Galilejevo vrijeme Kepler pokazao da su planetarne orbite eliptične. Galileo je tvrdio da je Kepler nije u pravu.

Drugo, Galileo je osramotio papu konstruirajući svoj “dijalog” između dvije figure, od kojih jedna predstavlja njega, a druga predstavlja papu. Kako bi dramatizirao kontrast, Galileo je svom liku pape nadjenuo ime Simplicio, što ne talijanskom jeziku znači “budala”. Dijalog se u osnovi sastoji od glupih Simplicijevih tvrdnji koje lik koji govori u Galilejevo ime elegantno opovrgava. Papa to nije smatrao zabavnim.

Treća Galilejeva pogreška bila je to što njegovi spisi nisu bili ograničeni na znanstvena pitanja; također je iznio svoju vlastitu teoriju tumačenja Svetog pisma. Galileo je tvrdio da je Biblija u velikoj mjeri alegorijska i da zahtijeva stalno reinterpretiranje kako bi se otkrilo njezino pravo značenje. Isusovci su ga upozori da ne zalazi u to područje. Sveto pismo je, rekli su Galileju, oblast crkve. Galileo je uz oholost i neopreznost koji nisu bili nepoznati velikim ljudima znanosti zanemario ovaj savjet. Dakle, kad je ponovno prijavljen inkviziciji, njegovi su ga protivnici mogli okriviti ne samo na znanstvenim osnovama, već i na temelju toga da potkopava vjersko učenje crkve.

I konačno, to je bilo doba reformacije. Protestantski mislioci su napadali Katoličku crkvu jer nije dovoljno ozbiljno shvaćala Bibliju. Urban VIII. je žarko želio demonstrirati vjernost Vatikana Svetom pismu, a geocentrizam je bilo tumačenje oko kojeg je postojala suglasnost u službenim stajalištima i katolika i protestanata. Da se reformacija dogodila stoljeće prije ili poslije, piše Richard Blackwell, “afera s Galilejem se vjerojatno ne bi dogodila”. Međutim, pod prevladavajućim okolnostima, papa je pristao nastaviti Galilejev slučaj.

Galileo se 1633. godine vratio u Rim, gdje su ga ponovno tretirali s poštovanjem. Možda bi trijumfirao u svom suđenju, ali netko je tijekom istrage u spisima pronašao bilješke kardinala Bellarmina. Galileo nije rekao inkviziciji — zapravo nije rekao nikome — o svom prethodnom dogovoru da neće poučavati ili zagovarati kopernikanizam. Sad se smatralo da je Galileo prevario crkvu i da nije ispunio svoje dogovore. Čak je i njegovim simpatizerima u crkvi, a bilo ih je nekoliko, u tom trenutku bilo teško braniti ga.

No, savjetovali su mu da prizna promicanje kopernikanizma, čime je prekršio svoj pakt s Bellarmineom te da pokaže kajanje. Nevjerojatno, Galileo se pojavio pred inkvizicijom i tvrdio da njegov Dijalog ne predstavlja obranu heliocentrizma. “U toj knjizi nisam zastupao mišljenje da se Zemlja kreće i da Sunce miruje, već sam pokazao suprotno od Kopernikovog mišljenja i pokazao da su Kopernikovi argumenti slabi i neuvjerljivi.”

Naveliko se ponavlja da je Galileo prošaptao: “A ipak se kreće.” No, ta je opaska čista izmišljotina. U stvarnosti, ne postoje izvješća da je Galileo rekao bilo što slično. Ovdje treba biti milosrdan prema Galilejevim motivima. Možda je svoju izjavu negiranja heliocentrizma dao zbog umora i frustracije. Usprkos tome, inkvizitorima se također može oprostiti što su Galileja u tom trenutku smatrali flagrantnim lažljivcem. Galilejeva obrana, piše Arthur Koestler, bila je toliko “očigledno neiskrena da bi njegov slučaj bio izgubljen na bilo kojem sudu”. Inkvizicija je zaključila da je Galileo imao heliocentrična gledišta, od kojih je zahtijevala da odustane. Galileo je to i učinio, nakon čega mu je određen kućni pritvor.

Suprotno onome što su neki ateistički propagandisti govorili, Galileo nikad nije bio optužen za krivovjerje i nikad nije stavljen u tamnicu niti je mučen na bilo koji način. Nakon što se odrekao svojih gledišta, Galileo je pušten pod nadzor nadbiskupa Siene, koji ga je pet mjeseci smjestio u svojoj palači. Potom mu je dopušten povratak u njegovu vilu u Firenci. Iako je tehnički bio u kućnom pritvoru, mogao je posjetiti svoje kćeri u samostanu San Matteo. Crkva mu je također dopustila da nastavi sa svojim znanstvenim radom na pitanjima koja nisu povezana za heliocentrizam te je u tom razdoblju objavio važna istraživanja. Galileo je umro prirodnom smrću 1642. godine. Tijekom sljedećih desetljeća, izvješćuje Kuhn, pojavili su se noviji i snažniji dokazi u korist heliocentrične teorije, a znanstveno mišljenje, podijeljeno u Galilejevo vrijeme, postalo je konsenzus koji dijelimo danas.

Što možemo zaključiti o epizodi Galileo? “Tradicionalna slika Galileja kao mučenika intelektualne slobode i žrtve crkvenog protivljenja znanosti, piše povjesničar Gary Ferngren, “pokazala se kao tek nešto više od karikature”. Slučaj je bio “anomalija”, piše povjesničar Thomas Lessl, “kratkotrajni prekid u inače skladnom odnosu” koji je postojao između kršćanstva i znanosti. Uistinu, nema drugih primjera u povijesti da je Katolička crkva osudila znanstvenu teoriju.

Galileo je bio veliki znanstvenik s vrlo malo razuma. Bio je u pravu što se tiče heliocentrizma, ali je nekoliko njegovih argumenata i dokaza bilo pogrešno. Spor koji su izazvale njegove ideje nije bio isključivo između religije i znanosti, već između nove znanosti i znanosti prethodnih generacija. Vodeće ličnosti crkve bile su opreznije u pristupu znanstvenim pitanjima, koja u to vrijeme nisu bila riješena, nego je to bio nepromišljeni Galileo. Crkva mu nije trebala suditi, ali njegova su suđenja vođena s prilično suzdržanim i uzornim tretmanom. Sam Galileo je postupio loše, što je bez sumnje pridonijelo njegovoj sudbini. Ipak, ona nije bila tako strašna. Alfred North Whitehead, istaknuti povjesničar znanosti, zaključuje iz ovog slučaja da je “najgore što se dogodilo znanstvenicima to što je Galileo doživio časno pritvaranje i blagi ukor, prije nego je mirno umro u svom krevetu”.

Dinesh D’Souza je konzervativni politički komentator, autor i filmaš. Ovo je isječak iz njegove knjige “What’s So Great about Christianity” koju možete kupiti na Amazonu.