Od završetka Hladnog rata, kreatori politike, novinari i aktivisti ukazivali su na topljenje ledenjaka, umiruće koralje i smrtonosne poplave kao znakove apokalipse. “Unutar 15 godina”, rekao je Al Gore 2006. godine o Nacionalnom parku Glacier, “ovo je park koji će biti prethodno poznat kao Glacier”. Godine 2017., CNN, PBS i mnogi drugi izvijestili su da “klimatske promjene ubijaju Veliki koraljni greben”. A prošlog je svibnja Newsweek izvijestio da se “Gradovi pripremaju za apokaliptične poplave dok sviće novo doba super oluja”, dok je Nacionalna agencija za istraživanje oceana i atmosfere (NOAA) upozorila na “iznad prosječnu” sezonu uragana u Atlantiku.
No, ljudi su krivo protumačili znakove. Godine 2019., zaposlenici Nacionalnog parka Glacier počeli su potiho uklanjati znakove za posjetitelje na kojima se tvrdilo da će ledenjaci nestati do 2020. godine budući da su svi još uvijek tamo. Znanstvenici su 2022. godine izmjerili više koralja na Velikom koraljnom grebenu nego u bilo kojem trenutku otkako su ih počeli pratiti 1986. godine. I ne samo da se broj smrtnih slučajeva i štete od poplava značajno smanjio diljem svijeta, već po prvi put u 25 godina u kolovozu nije bilo uragana na Atlantiku.
Klimatske promjene su stvarne i zasigurno imaju utjecaja na stvarni svijet. Površina 37 imenovanih ledenjaka Nacionalnog parka Glacier smanjila se za 34% između 1966. i 2015. godine, a broj i površina ledenjačkih jezera porasla je diljem svijeta, što prijeti poplavama. Toplije temperature vode i toplinski valovi uzrokovani klimatskim promjenama uzrokuju izbjeljivanje koralja, beskralježnjaka, gubljenje pigmenta i umiranje. A postoje dokazi da se na globalnoj razini pojačavaju oborine, što pridonosi poplavama, dok NOAA predviđa da će se uragani u budućnosti pojačati za 5%.
Ali niti jedna od ovih enviromentalističkih promjena ne predstavlja kraj svijeta. Bilo bi tužno kad bismo izgubili svjetske ledenjake, ali Međuvladin panel o klimatskim promjenama Ujedinjenih naroda napominje da postoje ograničeni dokazi o bilo kakvom povećanju poplava ledenjačkih jezera, koje se mogu spriječiti branama. I dok više temperature povećavaju izbjeljivanje, korali mogu preživjeti izbjeljivanje; znanstvenici su otkrili da se koralji prilagođavaju i evoluiraju na topliju vodu; a ljudi uzgajaju koralje koji mogu preživjeti toplije temperature. A glavni čimbenik za sprječavanje štete od poplava i smrti ostaje upravljanje vodama za usmjeravanje oborinskih voda putem nadograđenih odvodnih sustava, a ne skromno veće oborine. Što se tiče uragana, NOAA procjenjuje da će postati 25% rjeđi.
Zapravo ne postoje nikakve znanstvene osnove za tvrdnju o klimatskoj apokalipsi. Organizacija za prehranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda i drugi predviđaju da bi poljoprivrednici u najsiromašnijim dijelovima svijeta, poput subsaharske Afrike, mogli vidjeti povećanje prinosa usjeva od 40% ako im se omogući pristup umjetnim gnojivima, navodnjavanju i mehanizaciji, čak i pri visokim razinama zatopljenja. Ne postoji znanost koja podupire alarmantne tvrdnje o neizbježnom kolapsu struja Atlantskog oceana, koje donose toplu vodu na sjever, a hladnu na jug, što je često ponavljani scenarij “točke preokreta”. Doista, teško je smisliti bilo kakav scenarij u kojem bi promjene temperature od 4°C značile završetak svijeta. A sad većina scenarija utemeljenih na dokazima predviđa daleko manji porast temperatura nego što je to većina analitičara mislila prije samo 10 godina, u velikoj mjeri zahvaljujući prijelazu s ugljena na obilni prirodni plin.
Sve ovo, a opet 36% ispitanih Amerikanaca vjeruje da će klimatske promjene učiniti Zemlju nenastanjivom, a 31% vjeruje da će klimatske promjene dovesti do izumiranja ljudi. Ovi apokaliptični strahovi koncentrirani su među Amerikancima koji se identificiraju kao politički liberali. Sedamdeset i jedan posto demokrata i 30% republikanaca složilo se s lažnom izjavom: “Klimatske promjene povećavaju troškove prirodnih katastrofa u vidu postotka BDP-a.” A 76% demokrata i 34% republikanaca složilo se da će “smrti od prirodnih katastrofa porasti u budućnosti zbog klimatskih promjena”.
Zašto je to tako? Zašto je toliko ljudi počelo vjerovati da su klimatske promjene apokaliptična prijetnja, usprkos svoj znanosti koja pokazuje suprotno? I zašto je većina njih liberalna, a ne konzervativna?
Narcisoidnost, grandioznost i egzibicionizam
Jedno od objašnjenja za nesrazmjerno apokaliptično stajalište liberala o klimatskim promjenama jest činjenica da ih demokratski čelnici i progresivni mediji pogrešno opisuju takvima. “Ovo je izazov naših zajedničkih života”, rekao je prošlog studenog predsjednik Joe Biden. “Egzistencijalna prijetnja ljudskom postojanju kakvog poznajemo”, redovito izvješćuje New York Times o scenarijima klimatske apokalipse koji su više fikcija nego znanost. Ali jednako je vjerojatno da su Bidenove izjave i izvješćivanje ljevičarskih novinara u medijima podjednako, ako ne i više, posljedica nego uzrok apokaliptičnih stavova prema klimatskim promjenama među demokratima.
Dokumentirao sam veliki broj dokaza da apokaliptični environmentalizam služi kao zamjenska religija za liberalne elite, koje su sekularnije od konzervativaca, i stoga im je potrebniji nekakav svjetonazor koji bi im pružio utjehu protiv straha od smrti. Progresivci su iznova stvorili judeo-kršćanstvo kao apokaliptični environmentalizam, zajedno s padom od Prirode, krivnjom za grijeh protiv boga-žrtve Prirode i željom za apokalipsom koja će uništiti industrijsku civilizaciju prije nego uvede novu utopijsku harmoniju raja na Zemlji.
Nisu svi sekularni ljudi sljedbenici apokaliptičnog environmentalizma. Mnogi ga izravno odbacuju kao šašavog i represivnog. Postoje konzervativci, liberali i libertarijanci koji podjednako stvaraju svrhu i smisao svojih života svojom predanošću racionalizmu, slobodi i etičkom ponašanju. Na primjer, moj je prijatelj Steven Pinker, profesor filozofije na Sveučilištu Harvard, politički liberal, ateist i zabrinut zbog klimatskih promjena, ali također odbacuje apokaliptični environmentalizam i pronalazi utjehu u tome što je dio racionalističke prosvjetiteljske tradicije koja je značajno pridonijela smanjenju nasilja i povećanju životnog standarda.
No, mnogi progresivci nisu poput Stevena u svom dogmatskom uvjerenju da je, nakon milijuna godina ljudske evolucije, svijet u opasnosti od nestanka u sljedećih 10 do 100 godina. Takvo gledište, koje se temelji na flagrantno pogrešnom tumačenju znanosti, egocentrično i grandiozno, što su dvije definirajuće karakteristike “društvenog narcizma”, čije druge karakteristike uključuju pretjerano samopoštovanje, egzibicionizam, smanjenu empatiju i iskorištavanje drugih, što se razlikuje od “ranjivog narcizma” koji proizlazi iz traume iz djetinjstva, kao što su napuštenost ili zlostavljanje.
Novinar i romanopisac Tom Wolfe i sociolog Christopher Lasch tvrdili su u eseju iz 1976. Desetljeće mene, odnosno knjizi iz 1979. godine Kultura narcizma, da je društveni narcizam u porastu u kulturi i da se on najjače očituje na ljevici kao pokret ljudskog potencijala. U to je vrijeme bio usmjeren prema unutra, usredotočen na osobni rast i “život u sadašnjosti”.
Konzervativci također mogu biti narcisoidni. Istraživanje iz 2018. godine objavljeno u časopisu American Journal of Political Science pronašlo je da je narcisoidnost ravnomjerno raspoređena duž političkog spektra, pri čemu je “pravni narcizam” veći među konzervativcima, dok je “egzibicionistički narcizam” veći među liberalima. Konzervativci narcisoidi izražavaju osjećaj nezasluženog prava na temelju klasnog, rasnog ili nacionalnog identiteta, primjećuju znanstvenici, osobina koju dijele s progresivnim zagovornicima politike identiteta.
Narcisoidni egzibicionizam snažno se očitovao u politici tijekom antinuklearnog pokreta 1970-ih godina, kad su liberalni mladi ljudi zamišljali da će uličnim prosvjedima, dokumentarnim filmovima i drugim oblicima javnog zagovaranja svijet osloboditi od nuklearnog oružja. Sa završetkom Hladnog rata i znatno smanjenim rizikom od nuklearnog rata između SAD-a i Rusije, apokaliptični su se strahovi prebacili s nuklearnog rata na klimatske promjene.
Od sedamdesetih godina, narcisoidnost ljevice znatno je više usmjerena prema van, na status i na nadolazeću apokalipsu. Apokaliptični je environmentalizam egzibicionistički do točke mesijanstva. Njegovi pristaše zahtijevaju da im se oda priznanje za njihov navodno jedinstveni uvid u “klimatsku krizu”. Oni zahtijevaju da budu nagrađeni kulturnom, ekonomskom i političkom moći kako bi spasili planet. Takav egzibicionistički narcizam, pišu politolozi, “pokazuje nečiju potrebu da bude u središtu pozornosti, često na račun drugih; to uključuje očekivanje posvećivanja veće pažnje nečijim problemima, mišljenjima i vrijednostima.”
U lipnju su, na primjer, dvoje talijanskih klimatskih aktivista zalijepili svoje ruke za spektakularnu Botticellijevu sliku “Primavera” u firentinskoj umjetničkoj galeriji. Aktivisti su istakli transparent na kojem je pisalo “Posljednja generacija, Bez plina, Bez ugljena”. U to su se vrijeme, i od tada, Talijani mučili plaćati svoje račune za energiju zbog nedostatka prirodnog plina i ugljena.
Sve veća pretjerana zaštita i maženje djece od strane roditelja također je pridonijelo porastu narcizma, prema psihologu Jeanu Twengeu, koji se oslonio na veliki broj anketnih podataka tijekom šest desetljeća. Roditelji odgajaju djecu kako bi imala standarde uspjeha koje ne mogu dostići, što potiče tjeskobu i depresiju. Twengeov rad nudi uvid u to kako ljudi s većim narcizmom svoju nesigurnost nastoje prekomjerno kompenzirati grandioznošću.
Iz ovog se istraživanja može steći bolji uvid u to kako je sve veći narcizam pridonio sve većem vjerovanju u nadolazeću klimatsku apokalipsu. Sve veća pretjerana zaštita i maženje djece od strane njihovih roditelja i drugih odraslih osoba rezultira tjeskobnim, depresivnim i grandioznim adolescentima i mladim odraslim osobama koji, u potrazi za svrhom i smislom, zamišljaju da će oni, kao pojedinci i generacija, spasiti svijet.
Što veću potrebu netko osjeća da bude spasitelj svijeta, to više inzistira da smo na rubu apokalipse. Djeca koja su bila napuštena ili zlostavljana, te stoga pretrpjela svojevrsnu “narcisoidnu ranu”, ali koja su također razmažena, mogu završiti s duboko mesijanskim impulsom. Stoga ima smisla da će ona djeca koja su razmažena i ranjena od svojih roditelja izroniti kao najmoćniji vođe klimatskog pokreta.
U grčkom mitu, Narcis se zaljubio u vlastiti odraz, što je talijanski slikar Caravaggio uhvatio u svom remek-djelu. Ono što nedostaje toj slici jest način na koji narcis projicira vlastitu tjeskobu i depresiju na svijet. Na primjer, nakon što se zapalio iscurjeli prirodni plin u Meksičkom zaljevu, kalifornijski guverner Gavin Newsom prikazao je nesreću kao simptom klimatskih promjena, iako ona nije imala nikakve veze s toplijom temperaturom oceana.
U isto vrijeme, klimatski vođe od Ala Gorea do Grete Thunberg i zastupnice Alexandrije Ocasio-Cortez, koji se protive prirodnom plinu i nuklearnoj energiji, iako su oni glavni pokretači smanjenja emisija, šute kao zaliveni o tekućem kineskom iskorištavaju zatvorenih ujgurskih muslimana za izradu solarnih panela, za koje zahtijevaju velike državne subvencije, te o ekološkoj devastaciji koju uzrokuju obnovljivi izvori energije.
Zabrinjavajuće je i to što se apokaliptični environmentalisti ponašaju kao da je najgora energetska kriza u posljednjih 50 godina tek točkica u onome što nazivaju “prijelazom na obnovljive izvore energije”. U stvarnom svijetu, Europa se deindustrijalizira. Proizvodnja umjetnih gnojiva smanjila se za 70%, što će rezultirati s manje hrane i više gladi u cijelom svijetu. Europska proizvodnja čelika, aluminija i cinka smanjila se otprilike za polovicu. A opet, klimatski aktivisti inzistiraju, bez trunke sumnje, da kriza potvrđuje hitnosti njihovih zahtjeva.
Samopoštovanje, solidarnost, poniznost
S obzirom na to da oba oblika društvenog narcizma, pravo i egzibicionizam, izranjaju duboko iz kulture, nije jasno da može li se išta učiniti kako bi se ublažili. Štoviše, nekoliko istraživanja sugerira da društveni mediji povećavaju “komunalni narcizam“, kad ljudi traže “divljenje zbog toga što su ‘sveci’. Pojedinci koji imaju visoku razinu komunalnog narcizma sami sebe visoko ocjenjuju u osobinama kao što su altruizam, dobronamjernost i toplina prema drugima, ali su ekstremno vođeni potrebom za potvrđivanje moći.”
Sve ovo nameće pitanje: je li narcizam neizbježna posljedica angažiranog, političkog življenja? Postoji li način da budete učinkoviti zagovornik društvenih promjena za, recimo, spašavanje nuklearnih elektrana, a da pritom niste narcis? Mora li se svaki selfie koji prosvjednici dijele na društvenim medijima promatrati kao simptom nečeg patološkog ili može postojati zdraviji izraz narcizma?
Psiholozi sugeriraju da se doista može posjedovati zdrava, a ne patološka količina narcizma, što bi se okarakteriziralo kao “samopoštovanje”, sposobnost da se divite drugima i prihvaćate njihovo divljenje. Zdravo je biti ponosan na stvari koje ste učinili, a koje su bile teške i nezdravo zahtijevati priznanje za stvari koje su bile lake.
U službi tog cilja, Environmental Progress će 7. prosinca dodijeliti nagrade za hrabrost radnicima i aktivistima koji su pomogli spasiti nuklearnu elektranu Diablo Canyon. Takvo samopoštovanje rađa istinsku solidarnost. Pro-nuklearni aktivisti u Njemačkoj inspirirani su našom pobjedom u Kaliforniji i pozvali su pro-nuklearne ljude diljem svijeta da potpišu njihovu peticiju kojom zahtijevaju nastavak rada nuklearnih elektrana.
Konačno, zdravo samopoštovanje uključuje značajnu dozu poniznosti. Dok apokaliptični zagovornici obnovljivih izvora energije izbjegavaju suočavanje s problemima svojih omiljenih tehnologija, pro-nuklearni zagovornici nisu imali drugi izbor nego se pozabaviti zabrinutostima javnosti u vezi radijacije, nuklearnog otpada i nesreća poput Fukushime i Černobila. S obzirom na daleko niže razine popularnosti nuklearne energije, za obranu te tehnologije potrebna je značajna količina samopoštovanja, spremnost da nećete biti voljeni, a time i da će vam uskratiti laku pohvalu za kojom žude egzibicionisti.
Za razliku od solarnih panela i vjetroturbina, nuklearne elektrane zahtijevaju ogromna početna ulaganja i potrebno je desetljeće ili više kako bi se dovršile. One su suprotnost brzom rješenju. Spašavanje postojećih nuklearnih elektrana od preranog zatvaranja predstavlja zadovoljstvo, prema mom iskustvu, jer se nagrade za svoj trud mogu iskusiti u roku od nekoliko godina, a ne desetljeća. Ali ponizno je shvatiti, kao što je to slučaj sa svima nama koji smo spasili Diablo Canyon, da je bila potrebna ozbiljna energetska kriza kako bi guverner Newsom konačno djelovao.
Ova orijentacija u stvarnom svijetu dopušta vrlo različit pogleda na klimatske promjene u odnosu na egzibicionistički pogled na ljevici ili egzibicionistički pogled na desnici. Dok su progresivci na klimatske promjene gledali samo kao na apokaliptične, konzervativci su na njih gledali ili kao na prijevaru ili kao na mnogo buke ni oko čega, djelom kao obrambeni odgovor na nečuvene zahtjeve ljevice. No pažljivo čitanje dokaza sugerira da, iako klimatske promjene ne predstavljaju kraj svijeta, radije bismo željeli manji rast temperatura, kao i uravnotežiti našu zabrinutost zbog klimatskih promjena s brigom za energetsko obilje i sigurnost.
Dok izlazimo iz posthladnoratovske neoliberalne ere, također možemo iza sebe ostaviti narcisoidnost apokalipse. Mnogi će nastaviti s preuveličavanjem ili poricanjem klimatskih promjena, ali mnogi drugi bi ih mogli početi gledati kao na jedan od nekoliko problema s kojim se moramo nositi tijekom sljedećeg stoljeća. Ledenjaci će se nastaviti topiti, koralji će i dalje umirati i bit će još poplava. Ali ne bismo trebali patiti od izbijanja ledenjačkih jezera, trajnog gubitka koralja ili bilo kakvog porasta smrtnih slučajeva uzrokovanih prirodnim katastrofama. Nije svaka promjena okoliša znak propasti. Mnoga su, od našeg uspjeha u zaštiti naših zajednica od ekstremnih vremenskih nepogoda do spašavanja ugroženih vrsta, dokaz nade.
Michael Shellenberger je “Heroj okoliša” časopisa Time i predsjednik Environmental Progress, neovisne istraživačke organizacije.
