PragerU | Kako napreduje socijalizam u Venezueli?

Jednom je postojala južnoamerička zemlja s obećavajućom budućnošću. Imala je funkcionalnu demokraciju, brzo rastuću ekonomiju i sve veću srednju klasu. Svi važni pokazatelji bili su usmjereni u pravom smjeru, uključujući obrazovanje, zdravstvo i strana ulaganja.

Bilo je daleko od savršenog, ali raspoloženje je bilo s puno nade – i to s dobrim razlogom.

Ali sad je sve to obećanje nestalo. Zemlja je propala i samo je sjena one nekadašnje.

Usluge poput struje i vode su sporadične. Najosnovnija potrošačka roba, od kruha do toaletnog papira, kronično nedostaje. Zločin je u strahovitom usponu. Sloboda tiska gotovo da i ne postoji. Demokracija je doslovno zamijenjena diktaturom.

Zemlja o kojoj pričamo, žao mi je što moram to reći, je moja draga Venezuela, mjesto na kojem je moja obitelj pustila duboke korijene.

Razlog zbog kojeg se to desilo mogu opisati jednom riječju: socijalizam.

Godine 1999., tadašnji kandidat za predsjednika Hugo Chavez, obećao je odvesti Venezuelu u socijalistički raj. Njegova maksima bila je “Esperanza y Cambio” – “Nada i promjena”. “Venezuela je nacija velikog bogatstva”, rekao je Chavez, “ali su ga zli kapitalisti i zle korporacije pokrale od njezinih građana.” Uvjerio je građane da će ta nepravda će biti ispravljena ako ga izaberu.

I jesu.

Na njihovu vječnu žalost.

Chavez je vukao inspiraciju od svog mentora, Fidela Castra. Poput svog mentora, obožavao je davati govore – od kojih su neki trajali i po 7 sati! Čak si je priuštio i tjedni televizijski show na kojem je znao spontano zapjevati.

Ovo je pravilo: Kad vođa vaše nacije počne pjevati na nacionalnoj televiziji, znajte da ste u nevolji.

Pod Chavezom, venezuelanska vlada preuzimala je industriju po industriju. Uvjeravao je da će vlada te poslove voditi bolje od privatnih poduzeća, a dobit će “dijeliti” ljudi. S velikom fanfarom poderao je ugovore s multinacionalnim kompanijama nafte i plina i zahtijevao da plate puno veće naknade za korištenje zemlje. Kad su ga odbile, rekao im je da odlaze. I jesu.

Njegov imidž su glancale Hollywoodske slavne osobe koje su nahrupile u Venezuelu kako bi vidjele grandiozan posao koji radi – uzima novac od bogatih i daje siromašnima. Progresivni političari iz SAD-a i Europe također su ga obilno hvalili.

Evo još jednog pravila: Kad Hollywoodski celebritiji posjete vašu zemlju kako bi pohvalile vašeg vođu, znajte da ste u nevolji. Kad vođa vaše nacije počne pjevati na nacionalnoj televiziji i hvaljen je od Hollywoodskih celebritija, osuđeni ste na propast.

Socijalizam uvijek funkcionira u počecima, tako da se ljudi zavaraju… u početku vladi je lako oduzeti novac, ali na kraju više nemate od koga oduzeti novac. U slučaju Venezuele, mislim na to doslovno: Ljudi koji su mogli izvući novac iz zemlje to su i učinili. Mnogi su napustili zemlju, njih gotovo 2 milijuna – prema venezuelanskom sociologu Tomásu Páezu. Ljudi koji su stvarali bogatstvo nastavili su ga stvarati, ali su to radili drugdje – u Miamiju ili Madridu ili mnogim drugim mjestima širom svijeta.

Kad se Chavez 1999. prvi puta kandidirao za predsjednika, rekao je da će se nakon dvije godine odreći vlasti ako ljudi ne budu zadovoljni s njim. Ali, poput Castra, Chavez nikada nije imao namjeru prepustiti moć. Umro je obnašajući dužnost 2013. godine i zamijenjen je potpredsjednikom Nicholasom Madurom. Maduro je Chavez bez karizme i glasa.

Zemlja je danas izgnanik, izbjegavana i izolirana od strane cijelog svijeta. Situacija je tako loša da mnogi internacionalni zračni prijevoznici odbijaju tamo letjeti. Ljudi satima stoje u redovima samo kako bi dobili hranu. Ponekad odu praznih ruku. Nedavna anketa je pokazala da je 75% venezuelanskih odraslih ljudi izgubilo težinu u 2016. godini – prosječno 8,5 kila. Ovaj nacionalni program gubitka težine je cinično nazvan “Maduro dijeta”

Ipak, Maduro ostaje na vlasti. Čelnici oporbe i novinari koji izvješćuju istinu su zatvoreni.

Venezuela je opomena.

Jednom kad zemlja ode putem socijalizma, ne postoji lak način povratka. Što dulje zemlja ostaje socijalistička, to ju je teže reformirati. Venezuela je već dva desetljeća socijalistička.

Ako ne mislite da se to ovdje može dogoditi, bilo da je “ovdje” Sjedinjene Američke Države, Europa ili bilo gdje drugdje, zavaravate se. Kad se ljudi jedanput naviknu na ovisnost o vladi – bez obzira kako siromašni bili – tu ovisnost je teško prekinuti.

Zato nikada ne smijete “kupiti” socijalističku laž. Socijalizam je droga. I kao takva, čini se sjajna – u početku. Ali na kraju će uništiti vašu zemlju.

Baš kao što je uništila Venezuelu.

Ja sam Debbie D’Souza za Prager University.