PragerU | Je li kapitalizam moralan?

Mnogi ljudi vjeruju da je kapitalizam slobodnog tržišta sebičan pa čak i nemoralan. Govore da je riječ o pohlepi, gladi za novcem i moći; da pomaže bogatima i šteti siromašnima. U krivu su. Princip slobodnog tržišta nije samo ekonomski superioran, već je i moralno superioran bilo kojem drugom načinu organiziranja ekonomskog ponašanja. Evo zašto.

Slobodno tržište traži dobrovoljne akcije između pojedinaca. Ne postoji prisila. Na slobodnom tržištu, ako želim nešto od tebe moram nešto učiniti za tebe.

Recimo da kosim vaš travnjak i platite mi dvadeset dolara. Što ih dvadeset dolara zapravo znači? Kad odem u trgovinu i velim, “Htio bi 2 kilograma odreska”, trgovac mi u biti odgovara “Tražiš uslugu od puno ljudi – rančera, vozača kamiona, mesara i pakiratelja. Svi ti ljudi moraju biti plaćeni. Koju uslugu si ti učinio drugoj osobi?”

“Pa,” kažem, “pokosio sam susjedov travnjak.” Trgovac odgovara, “Dokaži.” U tom trenutku mu pokažem dvadeset dolara. Zamislite da je novac koji ste zaradili potvrda o izvršenom djelu. To je dokaz da ste uslužili drugu osobu.

Ljudi optužuju slobodno tržište kao nemoralno, govoreći da je ‘zero-sum game’, poput pokera, u kojem ako ti pobijediš ja moram izgubiti. Ali slobodno tržište nije ‘zero-sum game’. To je pozitivno zbirna igra. Ako učiniš nešto dobro za mene, recimo daš mi odrezak, ja napravim nešto dobro za tebe – dajem ti dvadeset dolara. Ja sam dobro prošao jer sam procijenio da odrezak vrijedi više od dvadeset dolara, i trgovac je dobro prošao jer mu dvadeset dolara vrijedi više od odreska. Obojica pobjeđujemo.

Ironično, Država je ta, a ne slobodno tržište, koje stvara ‘zero-sum game’ u našoj ekonomiji. Ako koristite Državu kako bi dobili bonove za hranu, subvencije za poljoprivredu ili kako bi vas izvukli iz problema u poslovanju, vi ćete biti na dobiti – ali na račun vaših sugrađana. Nije li moralno zahtijevati da ljudi pruže uslugu nekoj osobi kako bi imali pravo na njegov proizvod radije nego ne pružiti uslugu i svejedno imati pravo?

Ali što je s velikim korporacijama? Nemaju li preveliku moć nad našim životima? Ne na slobodnom tržištu. Zbog toga što na slobodnom tržištu mi, ljudi, odlučujemo o sudbinama kompanija koje žele poslovati s nama.

Kapitalizam slobodnog tržišta kaznit će korporaciju koja ne zadovoljava zahtjeve potrošača ili ne uspije li učinkovito iskoristiti resurse. Poduzeća koja žele napredovati, bilo velika ili mala, odgovorna su ljudima koji glasuju svojim dolarima. I, opet, tu je Država koja sve to može poništiti.

Uzmite primjer američke automobilske industrije. Borila se da preživi 2009. godinu. Zašto? Zbog toga što su proizvodili automobile čija kvaliteta nije zadovoljavala dovoljan broj potencijalnih klijenata. Na slobodnom tržištu to bi bio razlog njihovog bankrota. Tržište bi poslalo poruku, “Gotovi ste. Prodajte tvornice i opremu nekom tko će bolje obavljati posao.” Ali u trenutku kad su Chrysler i General Motors bili blizu propasti, otišli su u Washington D.C. i uspjeli nagovoriti Državu da ih izvuče iz bankrota.

To im je doslovno poslalo poruku: “Ne morate se osjećati odgovornim prema svojim klijentima i dioničarima. Bez obzira koliko je vaš proizvod inferioran i koliko ste neučinkoviti, mi ćemo održati vaše poslovanje tako da ćemo uzeti novac od vaših sugrađana.” Kada se Država tako uplete, ona preuzima moć od ljudi i nagrađuje kompanije koje nisu mogle uspješno konkurirati na tržištu. To može biti dobro za političare, velike sindikate i korporativne službenike, ali rijetko za poreznog obveznika. To je razlog zbog kojeg sustav slobodnog tržišta može opstati samo ako postoji limitirana vlada. Limitirana vlada znači da ti i ja odlučujemo koje tvrtke će preživjeti.

To je Amerika koju su naši osnivači zamislili – limitirana vlada koja ima nekoliko specifično spomenutih – ili nabrojanih – ovlasti koje su spomenute u Članku I, Odjeljku 8 Ustava Sjedinjenih Država. Ta brilijantna misao o limitiranoj vladi proizvela je najbogatiju naciju u povijesti. U slobodnom tržištu gospodarstvo guraju naprijed ambicija i dobrovoljni poduhvati građana, a ne Država. To znači: ljudi oblikuju vlastitu sudbinu najbolje što mogu.

Zvuči prilično moralno za mene.