Urednica u Huffington Postu hvali se korištenjem rasnih i spolnih kvota u prijavama: ‘Manje od 50% bijelih autora (kvačica!)’

U srijedu, Chloe Angyal, zamjenica urednika Huffington Posta, objavila je trijumfalan tweet u kojem opisuje demografiju autora HuffPo članaka:

Ovo je primjer intersekcionalne politike u akciji. Angyal niti u jednom trenutku ne hvali kvalitetu svojih djelatnika – bitan je samo njihov identitet. Naravno, postoji izvjesna neomiljena grupa ljudi čiji radovi se neće objavljivati bez obzira na kvalitetu: bijeli ljudi su u ozbiljnom hendikepu. Kad bi Angyal vodila izdavački odjel u Harper Collinsu, vjerojatno bi odbacila reizdavanja gotovo svih glavnih zapadnjačkih autora u povijesti u korist serije memoara Laverne Cox. Za različitost, naravno.

Zanimljiv je način na koji je odabrala brojeve. Ako želi da njezina stranica editorijala bude stvarno reprezentativna, zašto jednostavno ne preslika postotke koji se nalaze u stanovništvu? To bi značilo da bi svaki 3. od 1.000 pisaca bio transrodni; crni autori predstavljali bi 12 od 100 pisaca; azijati bi predstavljali oko 5; a bijelci 64 od 100. Ali to, naravno, nije pravilna rasna ravnoteža – to bi bilo rasistički, ili nešto takvo. Umjesto toga, ona vadi brojke iz “šešira”, a “šešir” je dobar tako dugo dok stavlja bijele pisce u nepovoljni položaj.

Vjerojatno najuznemirujući dio Angyalinog buncanja je njezin prijedlog da svaki drugi editorijal u Americi upotrebljava rasne kvote kao zamjenu za kvalitetu. To je diskriminacija. Kraj priče. A ljevičari se hvale s tim jer im je politika identiteta važnija od kvalitete i pristojnosti.