PRAGER: Koji su najsretniji Židovi, crnci i latinosi?

Krajem tridesetih godina prošlog stoljeća, na Gradskom koledžu u New Yorku, moj otac, ortodoksni židov, napisao je svoju seniorsku tezu koja se bavila antisemitizmom u Americi. Opisao je stvarnu situaciju te ere; odvjetničke firme nisu zapošljavale Židove, ograničavanje pristupa društvenim klubovima i visokim učilištima, kao i ostale manifestacije raširenog i institucionalnog antisemitizma.

Ipak, učio je svoja dva sina – mog starijeg brata i mene – da vjerujemo, da smo kao Amerikanci, bili najsretniji Židovi u židovskoj povijesti.

S očitim izuzećem Židova koji žive u Izraelu, njegova tvrdnja je bila u pravu. To se usudim reći s autoritetom, pošto sam napisao knjigu o antisemitizmu i predavao židovsku povijest na Brooklyn koledžu.

Usprkos postojanju antisemita i antisemitizma u Americi, američki Židovi su doista među najsretnijima u Židovima u židovskoj povijesti. Čak i uz ponovno uspostavljanje židovske države, mnogo više izraelskih Židova se doselilo u Ameriku nego je američkih Židova emigriralo u Izrael. To nije odraz Izraela, zemlje koja ima visoku kvalitetu života i koja je neusporediv blagoslov u životu Židova; to je više odraz Amerike i odraz koliko je ona dobra za Židove.

Isto tako,unatoč postojanju rasista i rasizma u Americi, crni Amerikanci su među najsretnijim crncima na svijetu. Ugledni crni novinar iz Washington Posta, Keith Richburg, u potpunosti priznaje sav užas i okrutnost ropstva. Ipak, zahvaljuje Bogu što su njegovi preci omogućili da se rodi i živi u Americi, a ne Africi. Nakon što je kao novinar pokrivao Afriku za Washington Post, Richburg se u svojim novinama na ovaj način izrazio: “Dopustite mi da prekinem ovu šaradu i velim na najjednostavniji način na koji mogu: ‘There but for the grace of God go I‘.”

“Negdje, jednom davno, možda prije 400 godina, moj predak, čije ime nikad neću znati, bio je okovan lancima za noge, držan u mračnoj jami… i onda stavljen s tisućama drugih Afrikanaca u prepunu, prljavu utrobu broda na dugo putovanje preko Atlantika. Mnogi su od njih umrli putem, neki od bolesti, neki od gladi. Ali moj predak je izdržao. Bio je otrgnut od svoje zemlje i familije, prisiljen u ropstvo negdje na Karibima. A onda je jedan od njegovih potomaka nekako dospio u Južnu Karolinu i jedan od njegovih potomaka, moj otac, došao tijekom Drugog svjetskog rata do Detroita gdje sam ja prije 36 godina rođen. Da taj originalni predak nije bio prisiljen na taj strašan put, ne bi onaj dan stajao na mostu Rusomo Falls (genocid u Ruandi – op. a.), i kao novinar – gledatelj – promatrao kako tijela pored mene klize niz rijeku poput trupaca… I tako zahvaljujem Bogu što je moj predak uspio napraviti onaj put… Suosjećam s patnjama Afrike. Ustuknem pred užasom bezumnog rasipanja ljudskog života i ljudskog potencijala. Pozdravljam hrabrost, dostojanstvo i ustrajnost Afrikanaca. Ali, najviše od svega, potajno mi je drago što je moj predak uspio — zbog toga što, danas, nisam jedan od njih.”

To je jedan od razloga zašto milijuni Afrikanaca radije žive u Americi nego bilo gdje drugdje. To je razlog zašto se u nedavnoj prošlosti doselilo 2 milijuna Afrikanaca u Sjedinjene Države (u usporedbi sa 388.000 koji su ovamo došli kao robovi). Za razliku od mnogo Amerikanaca – i crnih i bijelih – koji vjeruju ljevičarskim klevetama o Americi koja tlači crnce i sve ostale ne-bijelce, milijuni Afrikanaca koji žele doći u Ameriku znaju kako bi bili sretni da su crnci u Americi, kao što znaju milijuni onih koji već žive ovdje. Znaju da jesu, i da bi bili, među najsretnijim crncima na svijetu.

A što je s Amerikancima iz latinskih zemalja? Kao američki Židovi i američki crnci, oni su među najsretnijim Latinosima na svijetu. Kako bi oni ili bilo tko drugi mogli poricati ovu činjenicu s obzirom na to da desetine milijuna Latinoamerikanaca napušta svoje domove, obitelji, prijatelje, kulturu i jezik kako bi živjeli u Americi? I s obzirom na činjenicu da još desetine milijuna teži da učini to isto? Kakvu to laž bi ljudi morali prihvatiti da pobjegnu u mirnu, prosperitetnu zemlju čiji stanovnici ih velikodušno tretiraju, a da ne misle kako su sretni što žive tamo?

I, na kraju, postoji mnogo bijelih Amerikanaca – ljudi koji su rođeni i odrasli u Americi, čiji su preci također pobjegli od rata, siromaštva i ugnjetavanja u Europi – koji ne samo da poriču koliko su sretni što žive u Americi, već i kleveću osnivače Amerike koji su im omogućili ovaj blagoslovljen život. Njihov stav nadilazi samo laganje; on ulazi u područje patologije.