Ljevičarski križarski pohod na brisanje rodnih razlika osuđen na propast

Tijekom vikenda, New York Times je izdao podulji članak o predškolskom odgoju u Stockholmu, Švedskoj. Članak na entuzijastičan način opisuje strategiju škole za odgoj predškolske djece koja pokušava izbjeći ograničavanje rodnog identiteta. Prema Timesu, prije intervencije odgajatelja: “Dječaci su bili bučni i rastrčani. Vikali su i udarali. Cure su držale ruke u zrak i cvilile da ih se podigne. Drugim riječima, skupina 1-godišnjaka i 2-godišnjaka se razdvojila po tradicionalnim rodnim linijama.”

Učitelji su, međutim, obučeni baš za takve krize. “Maknuli su iz sobe autiće i lutke. Zadužili su mušku djecu za igranje u kuhinji. Djevojčice su naveli da vježbaju vikati ‘Ne!'”.

Ništa od ovog navedenog nije atipično za Švedsku, gdje mnogi učitelji odbijaju oslovljavati djecu njihovim rodno-specifičnim zamjenicama i umjesto toga upotrebljavaju rodno-neutralnu zamjenicu, “hen”. Razlog tomu je što u Švedskoj centralističkoj vladi, “državni kurikulum tjera nastavnike i ravnatelje da prihvate ulogu socijalnih inženjera, zahtijevajući od njih da se ‘suprotstave tradicionalnim rodnim ulogama i obrascima.'”

“Znanost je možda još uvijek podijeljena oko toga jesu li spolne razlike ukorijenjene u biologiji ili kulturi”, ponosno izjavljuje Times, “ali mnoge švedske predškolske ustanove, financirane od države, čini sve što može da ih dekostruira.”

Sve ovo je, naravno, čista besmislica. Znanost sigurno nije podijeljena oko toga jesu li rodne razlike ukorijenjene u biologiji ili kulturi – odgovor je oboje, s teškim naglaskom na biologiju. Čak i među majmunima, muški adolescenti preferiraju igračke s kotačima, a ženke preferiraju lutke. Muška djeca su daleko fizički aktivnija nego djevojčice. Dječaci općenito imaju bolju prostornu navigaciju od djevojaka. Cross-kulturno, dječaci su manje zavisni od djevojčica, djevojčice su nešto društvenije od dječaka, a dječaci su agresivniji i manje poslušni.

Drugim riječima, dječaci se razlikuju od djevojčica.

Ali to ste već znali ako ste ikad upoznali dječaka ili malu djevojčicu. Moja 4-godišnja kćer voljela se igrati sa autobusima i kamionima kad je imala dvije godine. Bez ikakvog podsticanja, ona danas odbija nositi bilo što drugo osim princezinih haljina. Njezin mali dvogodišnji brat, trči po kući udarujući stvari štapovima. Ako mu date lutku, istog trenutka će pokušati udariti stol s njom.

Umjesto prepoznavanja razlika između dječaka i djevojčica, ljevičarski socijalni inženjeri pokušavaju zbuniti dječake i djevojčice uključujući ih u aktivnosti za koje nemaju interesa. Prisiljavanje malih dječaka da masiraju stopala jedni drugima – kao što to rade u švedskoj školi – ne radi ništa osim promicanja zbunjenosti među djecom. To sigurno ne uči male dječake da postanu odgovorni ljudi. Uči ih da postani bizarni. A prisiljavanje malih djevojčica da otvaraju prozore i viču kroz njih, ne uči ih da postanu odgovorne žene. Uči ih da se ponašaju poput razmaženih derišta. Times opisuje jednu djevojčicu koju su učitelji tjerali da vrisne iz sveg glasa kad se je osporava (valjda napomenuti da moja četverogodišnja cura ne treba taj trening). Kad je djevojčica poslana kući, bila je nepristojna, neuredna i glasna. “Djevojčini roditelji nisu bili baš oduševljeni”, izvijestio je jedan učitelj. Ali roditelji nisu važni u ovoj priči. Učitelj je mirno objasnio: “To je ono što radimo ovdje i nećemo se zaustaviti.”

Ironično je da se sav taj idiotizam provodi kako bi se navodno prekinulo rodno stereotipiziranje u ime zagovornika koji tvrde da je rod društvena konstrukcija. Ali ti isti zagovornici će proglasiti da transrodna djeca znaju da su članovi suprotnog roda od djetinjstva. Dakle, koje je točno? Je li rod biološki ili je produkt društva?

Takva pitanja ne zahtijevaju odgovore u zemlji socijalne ljevice. Sve što je važno je da se u potrazi za novim, stare stvari unište, bez obzira na dokaze. Ništa od ovog neće završiti brisanjem rodnih razlika. Završit će njihovim potiskivanjem, sve dok se ne ispolje na neki drugi, neočekivani način. Times to, onako usputno, priznaje: “Kako ova metoda točno utječe na djecu jos je nejasno.” Ali opet, koga briga? Djeca socijalnog inženjeringa su puno manji problem za ljevicu nego dopuštanje dječacima da budu dječaci.