THOMAS SOWELL: Rasa i ropstvo 2. dio

Instrumentalna primjena povijesti ropstva u današnje vrijeme također podrazumijeva tvrdnju da je ropstvo proizašlo iz rasizma. Većinu vremena u svojoj dugogodišnjoj povijesti, koja uključuje i većinu povijesti ljudske rase, ropstvo uglavnom nije podrazumijevalo porobljavanje rasno različitih ljudi, iz jednostavnog razloga što je tek u nedavnim stoljećima postojalo bogatstvo ili tehnologija koja je omogućavala put na drugi kontinent u svrhu prikupljanja robova i njihov masovni prijevoz preko oceana. Ljudi su bili porobljavani jer su bili ranjivi, a ne zbog svog izgleda. Ljudi s Balkana porobljavali su njihovi europski susjedu, kao ljudi s Bliskog istoka, barem 6 stoljeća prije nego što je prvi Afrikanac doveden na zapadnu hemisferu.

Prije moderne ere, Europljani su većinom porobljavali druge Europljane, Azijati druge Azijate, Afrikanci druge Afrikance i autohtoni narodi zapadne hemisfere druge autohtone narode zapadne hemisfere. Ropstvo se nije temeljilo na rasi, a još manje na teorijama o rasi. Relativno kasno u povijesti je došlo do porobljavanja preko rasnih linija u razmjerima koji su omogućili promicanje ideologije rasizma koja je čak nadjačala instituciju samog ropstva.

Gdje god su zasebni ljudi bili porobljeni, bili su omalovažavani ili prezirani, bez obzira da li su bili različiti po zemlji, religiji, kasti, rasi ili plemenu. Europljani koji su bili porobljeni u Sjevernoj Africi, bili su prezirani zbog toga što bili kršćani u muslimanskoj regiji svijeta, gdje su ih zvali “kršćanski psi”. Rasa je postala najvidljivijom razlikom između robova i robovlasnika na zapadnoj hemisferi. Kao što je uvaženi povjesničar Daniel J. Boorstin istaknuo: “Po prvi puta u povijesti Zapada, status roba podudarao se s različitom rasom.” Da bi rasizam bilo moguće definirati kao pokretačku snaga u pozadini ropstva, morali bismo tvrditi da je faktor čimbenik iz nedavne povijesti uzrok institucije koja se pojavila tisućama godina prije. Tvrdnja da je rasizam glavni uzrok ropstva ima više veze s trenutnom agendom nego s poviješću.

Oblik u kojem je priča o ropstvu danas našla put do većine ljudi u skladu je s najprodavanijom knjigom i vrlo popularnom televizijskom mini-serijom ‘Roots’ Alexa Haleyja. Osporavan što se tiče povijesne točnosti svoje knjige, Haley je rekao: “Pokušao sam svojim ljudima pružiti mit po kojem bi živjeli”. Ovakvo uvjetno korištenje povijesti – ili tobožnje povijesti – otvoreno je istim prigovorima kao i ostali uvjetni mitovi. Prvo je prigovor na samo krivotvorenje, da je šteta koja time nastaje prema općoj razini razumijevanja i povjerenja u društvo nesaglediva i koja lako može nadvladati, osobito u svojim dugoročnim posljedicama, svako neposredno dobro koje bi se moglo očekivati od takvog manipuliranja istinom. Drugo, čak niti kratkoročne benificije nisu jasne na bilo koji način. Je li osjećaj posebne žalosti pomogao unaprijediti bilo koji narod – ili je ono što se desilo u prošlim stoljećima bila distrakcija i poticanje kontraproduktivne svađe, baš kao što je to bio teritorijalni iredentizam?

Umjesto rasprave o aktualnim ideološkim agendama, možemo pokušati utvrditi što možemo o stvarnoj povijesti ropstva, uključujući i to kako je završilo. Nikad niti jedna institucija, usporedive dobi i rasprostranjenosti širom svijeta, nije nestala, gotovo u cijelom svijetu, ostavivši tako malo svijesti i zanimanja o tome kako i zašto je nestala. Još uvijek se objavljuju svesci koji se bave usponom i padom Rimskog Carstva koje, koliko god bilo veliko i značajno, nije bilo niti jednu desetinu rasprostranjeno kao što je to bio slučaj s institucijom ropstva. Arheolozi nastavljaju s iskopavanjem ruševina drevnih civilizacija u Srednjoj Americi i na Bliskom istoku, dok vojni povjesničari pretražuju arhive i proučavaju antičko oružje kako bi pokušali sastaviti povijest ratovanja. A, s druge strane, nevjerojatno malo je napisano o jednoj od najvažnijih moralnih drama u povijesti ljudske vrste – gorkoj borbi širom svijeta, koja je trajala više od stoljeća, kako bi se uništili razrađeni sustavi i institucije za vlasništvo i prodaju ljudskih bića.

Iako postoji prilično velika literatura koja se bavi Američkim građanskim ratom, koji ima veliko značenje i dio je povijesnog naslijeđa unutar Sjedinjenih Država, s međunarodne perspektive on je samo mali i atipičan dio priče u svjetskom križarskom ratu protiv ropstva. Niti jedna druga nacija nije ukinula ropstvo na način na koji su to učinile Sjedinjene Države i malo njih ga je ukinulo nakon toliko kratke borbe, kao što to povijest opisuje.

Kako i zašto je ropstvo završilo u većini zemalja svijeta?

Postojala su dva glavna procesa. Tijekom stoljeća, kako se sve više i više teritorija širom svijeta konsolidiralo u države nacije, sa svojim vlastitim vojskama i mornaricama, racije na te teritorije u svrhu zarobljavanja i porobljavanja ljudi koji su živjeli unutar njih postale su puno opasnije, a također je postojao i rizik od vojne osvete usmjerene na zemlje iz koje su napadači došli. Na taj način, sve više i više ljudi je tijekom vremena postalo van dohvata lovaca na roblje. Drugim riječima, područja koja su ostala otvorena tijekom stoljeća za lovce na roblje bila su ona u kojima su ljudi živjeli u manjim ili slabijim društvima. Takva društva i dalje su postojala na mjestima gdje je, iz geografskih i drugih razloga, bilo teško konsolidirati velika područja pod jednu vlast. To je vrijedilo za Balkan, zaobalje Azije i veći dio Subsaharske Afrike. Do ranog modernog doba, Subsaharska Afrika sa svojim brojnim i teškim geografskim hendikepima, bila je jedno od posljednjih preostalih područja iz kojeg bi velik broj ljudi mogao biti porobljen.

Daleko od toga da su bili ciljem Europljana radi rasnih razloga, kao što su neki tvrdili, Afričkom kontinentu kao velikom izvoru robova pribjeglo se tek nakon što je došao kraj stoljetnom porobljavanju Europljana od strane drugih Europljana, zbog konsolidacije naroda i carstva na Europskom kontinentu, unutarnjim pomacima od ropstva do kmetstva u većem djelu Europe i pritiskom Katoličke crkve protiv porobljavanja kršćanske braće – što ni u kom smislu nije isto kao kad Crkva kaže da je ropstvo, kao takvo, pogrešno. Slične konsolidacije političkih jedinica u djelovima Azije također je dovelo da opadanja ropstva u tim oblastima. Dok je Afrika postala glavnim izvorom novih robova u kasnijim stoljećima, postojeći robovi i dalje su uključivali narode mnogih rasa koji su živjeli na mnogim mjestima diljem svijeta. Prekidanje ropstva svih tih naroda bio je veoma težak proces i zahtijevao je promišljene i kontinuirane akcije za mnogo generacija.

Ironično, ideologija protiv ropstva iza ovog procesa počela se razvijati u Britaniji u osamnaestom stoljeću, u vrijeme kad je Britansko carstvo predvodilo svijet u trgovini robova i kad je gospodarstvo većine njegovih prekomorskih kolonija na zapadnoj hemisferi ovisilo o njima. I opet, zbunjujuće zanemarivanje međunarodne sage o borbi, punoj individualnih drama kao i povijesnih posljedica, možemo objasniti samo u smislu današnjih ideoloških agenda. Iako je ropstvo bilo zajedničko svim civilizacijama, kao i ljudima koji su smatrani neciviliziranim, samo jedna civilizacija je u svojoj kasnijoj povijesti razvila moralnu pobunu protiv njega – Zapadna civilizacija. Danas se izjava Abrahama Lincolna čini tako očitom: “Ako ropstvo nije pogrešno, ništa nije pogrešno”. No, tvrda činjenica je da tisućama godina ropstvo jednostavno nije bilo upitno, čak i među velikim religioznim misliocima i moralnim filozofima civilizacija širom svijeta.

Možemo se pitati zašto je trebalo proći osamnaest stoljeća od Propovjedi na gori da kršćani razviju pokret protiv ropstva, ali još dublje pitanje je zašto čak ni vodeći moralisti u drugim civilizacijama nisu odbili ropstvo. “Ne postoji dokaz”, prema znanstvenoj studiji, “da je ropstvo bilo pod ozbiljnim napadom u bilo kojem dijelu svijeta prije osamnaestog stoljeća”. To je bio trenutak kada se prvi puta suočilo s napadom u Europi.

Kao vodeći trgovci robljem u osamnaestom stoljeću, Europljani su svejedno postali razarači ropstva širom svijeta – ne samo u europskim društvima ili europskim društvima u inozemstvu, već i u izvaneuropskim društvima, usprkos ogorčenom protivljenju Afrikanaca, Arapa, Azijata i drugih. Štovoše, unutar Zapadne civilizacije, glavni poticaj za ukidanje ropstva došao je prvenstveno od strane veoma konzervativnih vjerskih aktivista – ljudi koji bi se danas nazivali “religijskom desnicom”. Jasno, u današnjim vremenima ova priča nije “politički korektna”. To je razlog zbog kojeg se zanemaruje, kao da se nikad nije dogodila.

Thomas Sowell je američki ekonomist, društveni teoretičar, politički filozof i autor. Trenutno je viši suradnik Hoover instituta. Ovo je isječak iz njegove knjige “Black Rednecks & White Liberals” koju možete kupiti na Amazonu.