WALSH: Četiri strašne stvari koje uništavaju dječake u našoj kulturi

Naša kultura je jako loša za dječake. To je loše i za djevojke. Loše je za sve. Ali mislim da ne uspijevamo prepoznati i cijeniti jedinstvene borbe s kojima se dječaci suočavaju. Djelomično to ne prepoznajemo jer smo previše zauzeti brigom zbog patrijarhalnog progona žena. Djelomično to ne prepoznajemo jer, kolektivno, jednostavno ne brinemo toliko o dječacima. Djelomično to ne prepoznajemo iz razloga što muškarci ne govore rado o vlastitim problemima. I djelomično muškarac neće govoriti o tome jer će se svi, pa i njegovi muški kolege, samo nasmijati i podcijeniti problem.

Mnogi čimbenici su u pitanju i svi oni dovode do prilično kobnih rezultata. Muškarcima se govori o njihovoj privilegiji, ali ako iskreno pogledate stvari, nećete vidjeti puno dokaza o toj privilegiji. Naprotiv, vidjet ćete nekoliko dubokih nedostataka koje općenito trpe muškarci, a posebno dječaci.

Ovo su, prema mojem mišljenju, četiri najveća:

1) Naša kultura neumorno vreba slabosti dječaka.

Zamislimo svijet u kojem boravi prosječni 13-godišnji dječak. Odavno je izložen hardcore pornografiji i vjerojatno je redovito gleda. Onda dolazi pubertet. Njegovi hormoni podivljaju. Njegov mozak se obsesivno usredotočuje na seks. U stvarnosti si ne može pomoći. Sada je plodan, iako djevojke njegove dobi uglavnom nisu. Osjeća biološki impuls da izađe i nađe si seksualnog partnera, iako ne razumije taj nagon i njegova koncepcija ljudske seksualnosti je izokrenuta i zbrkana navikama gledanja pornića koju je razvio u šestom razredu.

Dječak ne može izbjeći seks. Nalazi se posvuda. Na njegovom računalu. Na njegovom mobitelu. Na svim društvenim medijima. Na televiziji. U muzici koju sluša. Odlazi u školu i njegove ženske kolegice iz razreda obučene su poput striptizeta. Bilo gdje da ide, sve žene su tako odjevene. Čini se da svi rade sve što mogu da ga degeneriraju i naprave čudakom, čak i kad zahtijevaju da se kontrolira. Tražimo samodisciplinu i samokontrolu kod dječaka, dok mu istovremeno ne pružamo nikakve alate da razvije te sposobnosti. Štoviše, umjesto alata, dajemo mu iskušenja. Konstantna iskušenja, gdje god da ide, cijeli dan, svaki dan, baš u onom trenutku kad je njegov mozak najmanje sposoban da ih nadvlada.

Čak i kad dječak posjeduje gotovo nadljudsku moralnu čvrstoću, potrebnu za čednost i čistoću usred magle seksa koja ga okružuje, susret će se samo sa sprdnjom i obeshrabrenjem od našeg društva. Isti ljudi koji traže od njega da “poštuje žene” i da se “kontrolira”, podsmijehivat će mu se ako upravo to pokuša učiniti. Dječak će ponovno morati pozvati nadljudsku hrabrost da zanemari ruganje, baš kao što odbacuje iskušenja, kako bi mogao samostalno krenuti putem vrline, bez ičije pomoći.

Većina dječaka nema takvu hrabrost. Većina odraslih je nema. A ipak, očekujemo od naših dječaka da posjeduju vrlinu koju niti mi nemamo i koju nikada nismo demonstrirali.

2) Postoji katastrofalan manjak muških uzora.

17 milijuna djece živi u domovima bez očeva. U crnoj zajednici, oko 70 ili 80% je bez oca.

Gotovo sva djeca imaju majke. Imaju uglavnom ženske učiteljice. Još veća vjerojatnost je da imaju bake, a ne djedove, pošto muškarci umiru znatno ranije. Djevojkama ne nedostaju ženski uzori, što je činjenica vrijedna pohvale. To je također i velika prednost koju mnogi dječaci, sa svojim “privilegijama”, ne uživaju.

Čak i dječaci koji imaju očeve, možda nemaju muške uzore. Vrlo često, unatoč očevoj fizičkoj prisutnosti, majka je i dalje duhovni vođa kućanstva. Ima dovoljno očeva koji su u blizini, ali odbijaju sudjelovati u moralnom formiranju svoje djece. Oni su topla tijela koja zauzimaju prostor i možda donose novac u kuću, ali oni ne predvode svoje familije, niti pružaju svojim sinovima primjere vrijedne spomena.

Ako dječak želi saznati kako biti muškarac, morat će ovisiti o majčinom objašnjenju ili će upaliti televizor i oponašati ono što vidi na zaslonu. Naučit će o muškosti od glazbenika, filmskih zvijezda i superjunaka. Razviti će šuplju, crtić-ideju muževnosti i takav čovjek će i postati – šuplji, crtani čovjek.

Što drugo možemo očekivati? Danas je teško biti dobar čovjek. Gotovo je nemoguće ako vam nitko nije pokazao način kako postati takvom osobom.

3) Edukacijski sustav dizajniran je za djevojke.

Postoji razlog zašto djevojke nadmašuju dječake u školi. Djevojke u prosjeku nisu pametnije, ali lakše im je u školi jer je učionica postavljena na način da nagrađuje mirno i organizirano ponašanje koje je prirodnije njima nego dječacima. Dječaci su nasilniji; imaju više fizičke energije; manje su sposobni za mirno sjedenje i manje sposobni da se pažljivo usredotoče na jedan dosadan zadatak kroz dulji vremenski period. Tipičan ambijent učionice je mučenje za dječaka. Ona ga kažnjava zbog onoga što je. Kažnjava ga zato jer je dječak.

Kao rezultat toga, dječaci dobijaju slabije ocjene. Dječaci imaju veću vjerojatnost da će odustati od škole. Dječaci imaju veću vjerojatnost da će biti izbačeni iz škole. I možda najgore od svega, dječaci imaju dvostruko veću vjerojatnost da im bude dijagnosticiran ADHD (Attention Deficit and Hyperactivity Disorder, Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje – op. a.). Do srednje škole, 20% dječaka – 20% – ima tu dijagnozu. A ipak, nikad ne stanemo i zapitamo se zašto su dječaci osjetljiviji na ovo misteriozno mentalno stanje. Nikada ne stanemo i uzmemo u obzir da možda ne dijagnosticiramo dječake, koliko dijagnosticiramo dječaštvo.

Ako se školski sustav nebi zasnivao na mirnom sjedenju i pamćenju stvari (a ne bi morao), AHDH ne bi postojao. Proizvoljno smo odlučili da svako dijete mora biti tip djeteta koje uspjeva u takvom okruženju, pa čak i ako moramo trpati pilule u usta da prisilimo takav ishod. Djevojke nisu niti približno toliko drogirane, jer je većina njih tip ljudi koje školski sustav preferira. Sustav možda ne preferira djevojke direktno, ali prefereira ljude s karakteristikama koje su uobičajnije kod djevojaka, pto je gotovo ista stvar,

4) Muževnost je degenerirana.

Možda mislite da smo već dovoljno učinili za te dječake. Napravili smo ono što smo htjeli. Gurnuli smo seks ispred njihovih lica, lišili ih uzora i prisilili ih na obrazovni sustav koji njihovu osobnost tretira kao bolest. Ali nismo još zadovoljni. Konačno, u slučaju da prežive izazove, pokušat ćemo ih pokopati samopreziranjem.

Ženstvenost se također napada u našoj kulturi, ali ne na takav ekplicitan i direktni način. Nitko nikada ne bi samu ženstvenost nazvao “toksičnom” ili “fragilnom”. Nitko ne govori o “ženskoj privilagiji”, iako, kao što sam pokazao, žene uživaju mnoge jedinstvene privilegije. Nitko ne etiketirao sve žene kao “opasne” ili kao “potencijalna čudovištva kojih se treba bojati”. To su posebna klevetanja rezervirana samo za muškost.

To ne bi bilo toliko loše, kad ne bi postojala činjenica da dječaci izlaze iz djetinjstva već slomljeni. Neće biti u stanju podnijeti napade protiv muškosti. Na taj način će ostati slomljeni, a mi nećemo proznati da su slomljeni i nećemo se suočiti s činjenicom da smo mi ti koji su ih slomili.