Dan sjećanja na armenski genocid slavi uspomenu na milijun i pol Armenaca koji su umrli od ruku osmanske vlasti tijekom i oko vremena Prvog svjetskog rata. Unatoč jasnim povijesnim zapisima, mnoge zemlje nastavljaju poricati da se taj događaj uopće dogodio – prvenstveno Turska, počinitelj tog zločina. Gotovo svi ostali ga se pogrešno sjećaju, a samo pogled na svijet u 2018. potvrđuje zapažanja Georgea Santayane: “Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su je ponavljati.”.
Armenski genocid nije prvenstveno bio genocid. Zapravo, to je bio genocid – osmanski Turci ciljali su i masakrirali više od milijun Armenaca – ali genocid nije bila njegova glavna značajka. “Genocid” dolazi od grčke riječi “genos”, iz koje proizlazi “genetski”. To podrazumijeva rasu i etničku pripadnost. Genocid je ubijanje rase. Osmanski Turci nisu ciljali Armence prvenstveno zbog njihove etničke pripadnosti, već zbog njihove kršćanske vjere. Početkom četvrtog stoljeća, Armenija je postala prva zemlja na svijetu koja je prihvatila kršćanstvo kao svoju državnu religiju. U vrijeme Armenskog genocida, muslimanske Osmanlije poklale su oko 750,000 grčkih kršćana; 300,000 asirskih kršćana; i 250.000 maronitskih kršćana. Armenci, Grci i Asirci ne dijele zajedničku etničku pripadnost. Osmanlije su ih pobile jer se klanjaju istom Bogu.
Henry Morgenthau, američki veleposlanik u Osmanskom carstvu od 1913. do 1916., oglasio je alarm zbog rasprostranjenog ubijanja, porobljavanja i izgladnjivanja kao dio “plana za uništenje armenskih, grčkih i asirskih kršćana u Turskoj”. Geni su biološka činjenica; religije su skup ideja, a ideje se ne prenose krvlju iz generacije u generaciju. Čovjek ne može izmijeniti svoje biološke faktore, ali može promijeniti mišljenje. Muslimanske Osmanlije nisu klali Armence, Grke i Asirce radi boje njihove kože ili radi njihovog fizičkog izgleda. Oni su masakrirali milijune zbog jedne ideje koja se percipira kao uvreda drugoj.
Prema studiji koju je 2018. objavila katolička organizacija ‘Pomoć crkvama u nuždi’ (Aid To The Church In Need), progon kršćana širom svijeta, a pogotovo na Bliskom istoku, gori je nego u “bilo kojem drugom trenutku u povijesti”. Izvješće objašnjava: “Ne samo da su kršćani proganjani više od bilo koje druge religijske skupine, već sve veći broj ljudi doživljava one najgore oblike progona” u zemljama poput Eritreje, Irana, Iraka, Pakistana, Sirije i, pogodili ste, Turske.
Kukavice na Zapadu miješaju rasu i religiju zbog toga što su svi ljudi stvoreni jednaki, ali sve ideje nisu. Oni koji sumnjaju da su određene ideje bolje od drugih, boje se da budu oklevetani kao “islamofobi” – to jest, da gaje “iracionalni strah” prema islamu. Osmanski Turci nisu iracionalno poklali dva i pol milijuna kršćana; suvremeni Turci, između ostalih, ne provode iracionalne progone kršćana u 2018. Oni su to radili i nastavljaju to raditi s razlogom, kojeg još uvijek zamagljujemo. Na Dan sjećanja na armenski genocid, čak i stoljeće poslije, poricanja je u izobilju.
Michael Knowles je američki glumac, autor, konzervativni politički komentator, kolumnist i voditelj podcasta.
Tijekom posljednjih nekoliko tjedana, klimatski aktivisti u Britaniji blokirali su autoceste (jer automobili ispuštaju ugljični…
U svojoj Proklamaciji o Danu autohtonih naroda 2022. godine, koji progresivna ljevica nastoji učiniti saveznim…
Suncokreti Vincenta van Gogha bilježe rijedak trenutak optimizma u inače problematičnom životu. U veljači 1888.…
Ovo je vjerojatno najlakša kolumna koju sam ikad napisao. Toliko je jednostavno zamisliti kakva bi…
Na ulicama Londona izbilo je nešto poput klasnog rata. S jedne strane, stoje radni ljudi…
Znanost se, u osnovi, može definirati kao otvorenost uma. Izvorna znanstvena praksa, ona koja je…