Ideja o pretpovijesnom ‘matrijarhatu’ je EKSCENTRIČNA bajka pokrenuta od nepoznatog švicarskog lika

Bajke su temelj ideologija. Marksizam ima sredstva za proizvodnju. Liberalizam ima srednjovjekovno praznovjerje. Naturalizam ima religiju. A feminizam ima patrijarhat.

Uzmite, na primjer, tvrdnju feminizma da je prapovijesno društvo bilo matrijarhalno. Pretpovijesno znači vrijeme bez pisanog traga. Postoje samo artefakti, poput onih statua debelih, golih žena (nekoliko centimetara u veličini), koje datiraju iz vremena paleolita do neolita. Feminizam je održao paradu s tim artefaktima – jer su prezentirani kao “dokazi” svjetskog štovanja “velike božice majke”. Do sad ih je pronađeno oko 140, većinom u Europi.

Ta “majka božica” nakon toga podupire veću tvrdnju: da je cijeli svijet jednom bio matrijarhalan, vrijeme kada su žene kontrolirale društveno političke i religijske poluge moći. Muškarci su bili potisnuti sa strane, korisni samo za povremene “sjemenske” doprinose. Tijekom tog vremena, muškarci su mislili da su žene čarobne božice koje samostalno donose bebe na svijet i kao takve su se trebale štovati.

I onda, skupina nomada (zločestih Indo-Europljana) uletjela je u Eden, sa svojim nebeskim bogom i svojim ratničkim etosom, i probudila muškarce koji su preuzeli kontrolu nad sredstvima reprodukcije i srozali žene s pozicije boginja na poziciju kućanica.

Ali to nije bilo sve. Muškarci su pronašli načine kako da drže žene na svojem mjestu, kontroliranjem njihove seksualnosti. Razvili su se razni propisi: djevičanstvo prije vjenčanja, religijske zabrane glede seksa, monogamija, dogovoreni brak, tone beba kako bi žene bile stalno zaposlene. I – najgore od svega – muškarac je zamijenio božicu majku sa svojim nebeskim ocem bogom. Na taj način je patrijarhat izbacio ljude iz matrijarhalnog Edena.

Međutim, povijest piše drugačiju priču.

Te male statue debelih žena su upravo to: drevne figure debelih žena. To nisu božice. (Najpoznatija od njih se zove “Venera iz Wilendorfa”. Pojam “Venera” je šala koju je koristio Paul Hurault kad je našao prvu takvu statuu 1864. godine). Vjerojatno su bile lutke ili čak humoristične figure koje su kružile naokolo kako bi izazvale smijeh. Nazivajući ih “božicama” je feministička pusta želja. Niti nema ikakvog dokaza da su se ljudska bića klanjala nekoj božici majki. To je ozbiljan nesporazum politeizma i panteizma.

Što se tiče univezalnog matrijarhata u prapovijesti, opet, nema nikakvog dokaza. (U stvari, nema dokaza niti o patrijarhatu). Niti su se ljudi ikada međusobno dijelili na temelju spola. Zašto i bi? A priča o muškarcima koji otkrivaju odakle bebe dolaze je jednostavno izvještačenost i naivnost devetnaestog stoljeća, ili oboje. Također, veoma malo društvenih zajednica gledalo je obiteljsko podrijetlo kroz žensku liniju. A to opet nije ginokracija (ginekokracija, vladavina žena – op. a.)

Dakle, što ostaje? Ako feminizam nema temelje u drevnoj prošlosti, odakle je došao? Pojam “matrijarhija” prvi puta se pojavio u engleskom jeziku 1885. godine, a potječe od njemačke riječi ‘Mutterrecht’ (pogrešno preveden kao “Majka prava”, jer zapravo znači “materinji zakon”).

Godine 1861., Johann Bachofen, švicarski filolog, objavio je ‘Das Mutterrecht: eine Untersuchung über die Gynaikokratie der alten Welt nach ihrer religiösen und rechtlichen Natur’ (što u prijevodu znači “Maternalni zakon: Istraživanje ginokracije u drevnom svijetu prema njegovoj religijskoj i sudskoj prirodi”).

U toj knjizi, Bachofen je bio prvi koji je tvrdio da je matrijarhija vladala prapovijesti i zbog toga ga se treba prepoznati kao ocem feminizma. Njegovi ekscentrični pogledi čine podlogu feminističkog razumijevanja onoga što se davno dogodilo. I, ironija ironije, feminizam ima oca. Zapravo, ima ih nekoliko.

Inspiriran Bachofenom, antropolog Lewis Henry Morgan objavio je veliki svezak, Drevno društvo (1877), u koje je ponovno promoviran matrijarhat. Morgan je također bio u krivu i jednostavno je izmislio ili pogrešno shvatio stvari. Na primjer, njegova čuvena izjava je da je pleme Irokeza bilo matrijarhalno – nije bilo. Oni su bili ratnička kultura koja je eventualno imala obiteljsko naslijeđivanje kroz žensku liniju (ali i to je jako osporavano).

Feminizam uvelike koristi takve diskreditirane ideje. Zapravo, u feminizmu ima mnogo toga nejasnog. Na primjer, tek treba ispravno definirati što misli pod pojmom “patrijarhat” (doslovno značenje izraza je “otac-moć”).

Zatim, feminizam dobija svoj politički plan iz rada još jednog muškarca, Friedricha Engelsa, koji je sistematizirao ono što žene moraju učiniti u svojoj knjizi ‘Podrijetlo obitelji, privatnog vlasništva i države’ (1884).

Engels, koji nije bio izvorni mislilac, skrpao je ovu knjigu od bilješki njegovog pametnijeg suučesnika, Karla Marxa, što Marxa čini četvrtim ocem feminizma. Evo njegovog poznatog odlomka iz Komunističkog manifesta (1848): “Buržuj u svojoj ženi vidi samo intrument proizvodnje… On niti ne sumnja da se baš radi o tome da se ukine status žene kao pukog instrumenta proizvodnje.” Zvuči poznato?

Feminizam nema nikakve veze s drevnom poviješću; umjesto toga, formulirali su ga muškarci u devetnaestom stoljeću, a potom je iskrsnuo u dvadesetom stoljeću kao protestni pokret nezadovoljstva. To čini feminizam emocionalnim odgovorom na modernost. S obzirom na sumnjive početke, feminizam konačno mora objasniti zašto treba nastaviti postojati.

Nirmal Dass je bivši sveučilišni profesor specijaliziran za rani i kasni Srednji vijek. Njegova područja istraživanja su filozofija, povijest i drevni jezici. Napisao je nekoliko knjiga i aktivno se bavi književnim prijevodom.