Kanibalizam i žrtvovanje djece su očita zla. Zašto kulturni relativisti ne žele to priznati?

Nedavno otkrivanje ostataka žrtvovane djece u Peruu ističe naširoko poznatu, ali malo raspravljanu temu o žrtvovanju ljudi i kanibalizmu – pogotovo djece – među pripadnicima domorodačkih populacija Amerike.

Ovaj najnoviji nalaz nije jedinstven. Dokazi pokazuju da su ljudi zaklani i da im je uklonjeno meso u dolini Nanchoc, kod piramide Mjeseca, u dolini rijeke Moche, kod piramide Mayor u Caralu i u špilji Sova u peruanskoj gornjoj Montañi. Ljudske kosti, pougljene i često razbijene kako bi se izvukla srž, nađene su kod Los Gavilanesa, Huace Prieta, Asie i Aspera – da spomenemo samo nekoliko mjesta.

Nadalje, znatiželjna studija paleofecesa, gdje se koprolit (prirodno očuvani feces) proučava kako bi se utvrdila hrana koja je bila dostupna drevnim populacijama, pokazuje prisutnost ljudskih proteina, koji se mogu pojaviti samo uz konzumaciju ljudskog mesa. Fekalni uzorci uzeti su s različitih mjesta diljem Amerike.

Peru također čuva najranije dokaze o lovu na ljudske glave u sve tri autohtone kulture (Paracas, Nazca i Huari). S obzirom na suhu klimu, nađene su dobro očuvane glave koje pokazuju proces ritualnog sakaćenja (mozak je uklonjen kroz rupu na čelu, a usne su zatvorene uz pomoć dva trna). Slična praksa postojala je među pripadnicima Jíbara u Puerto Ricu.

Pero nije jedinstven u prakticiranju ljudskog žrtvovanja i kanibalizma, jer su te obje prakse bile značajna obilježja u svim domorodačkim kulturama diljem Sjeverne, Srednje i Južne Amerike. Uzmite na primjer Tiwanaku u Boliviji; Tupi-Guarani u Brazilu; skupljanje djece Inka (obično malih djevojčica) u svrhu plaćanja poreza, koja su kasnije žrtvovana.

Azteci su kuhali meso svojih žrtava u gulaš s rajčicama i paprikom. Također imamo nalaze kod Ecatepeca, blizu Mexico Cityja, Tule, kod Burnt Mese u Novom Mexicu, kod kanjona Mancos, Atakapa u jugozapadnoj Louisiani, među Tupinambama i Caribima (sam izraz “kanibal” dolazi od imena ovog plemena, s kojim je prvi u kontakt došao Kolumbo).

Dalje na sjeveru, postojali su detaljno razrađeni tortura-klanje-kanibalistički rituali Irokeza, Hurona i ostalih naroda Velikih Jezera, Westo-a, Anasazija, ravnice, atlantske i pacifičke obale (poput Kwakiutla), otoka Tihog oceana, pa čak i do Arktika, poput mjesta Saunuktuk. Bio sam privatno uvjeravan od učenjaka koji proučavaju razdoblje prije kontakta (prije kontakta s Europljanima) da “ne bi htio živjeti u to vrijeme na većem dijelu prostora Amerike”.

Međutim, ovaj pregršt dokaza obrađuje se u mlinu relativizma i ono što izbija na površinu je intelektualizacija čovjekove nehumanosti prema čovjeku, koja nalazi opravdanje u akademskoj neutralnosti. Drugim riječima, nitko ne može reći da jedna kultura može biti bolja od druge, pogotovo ako je ta druga kojim slučajem Zapadna. Uvjeravanje uvijek zvuči isto: Moram razumijeti, a ne suditi. Ali kako da razumijemo djecu koja su mučena, zaklana i naposlijetku pojedena? I ono još važnije, što se tu ima za razumijeti?

Kulture skreću u razne vrste užasa zbog čudnih ideologija koje iznenada usvoje. To obično znači ubijanje nevinih u golemim razmjerima. Prava ljudska bića su brutalizirana kako bi se demonstrirala vjerodostojnost ideologije. Obilujemo takvim primjerima iz ne tako davne ljudske povijesti: staljinizam, nacizam, maoizam, islamizam i armenski genocid počinjen od strane Turaka.

Neutralnost u intelektualnom ispitivanju je još jedna liberalna zbrka o namjeni obrazovanja. Kako možete išta naučiti bez rasuđivanja? Filozofija pokazuje da je neutralnost iluzija (kao što je to Joseph Raz jasno pokazao). Ono što umjesto toga imate su izbori; i morate pokazati svoju odanost jednom – a ponekad i više – od ovih izbora. Takav je razvoj misli.

Oni koju proučavaju kulture prije kontakta (pretkolumbovskog razdoblja) nisu neutralni. Oni imaju agendu – da pokažu kako su Europljani uništili ono što su našli.

Ti isti “neutralni” znanstvenici često racionaliziraju ljudsko žrtvovanje i kanibalizam pozivajući se na okrutnosti počinjene od europskih kolonijalista. To stvara još veću zbunjenost. Nitko ne govori da ljudi ne mogu biti okrutni, ali ono što nam povijest pokazuje je da ta okrutnost mora biti zauzdana i uništena dobrim idejama. I ono što je još važnije, Europa 15. stoljeća – i u kasnijim stoljećima – nije imala utvrđenu tradiciju ljudskog žrtvovanja i kanibalizima.

Ta činjenica dovodi do one šire, a ipak bezumne tvrdnje: “Tko smo mi da kažemo da je kanibalizam loš?” Da budemo iskreni, takvo liberalno rasuđivanje dalo nam je, u naše vrijeme, i ljudsko žrtvovanje i vrstu kanibalizma u praksi pobačaja, gdje je fetus ubijen u utrobi (da se utiša ideologija da to zapravo nije humano i nekakva ideja slobode, tzv. “slobodni izbor”), a potom se njegovo tijelo koristi u mnoge svrhe (financijski prilično unosne). Takvi su naši ideološki zatvori.

Isto tako, populacije pretkolumbovske Amerike bile su zarobljene ideologijom koja je pretvorila čovjeka u one koje jedu i one koji su pojedeni. To je zahtijevalo uvođenje dobrih Zapadnih ideja kako bi se ti ljudi oslobodili okrutnog zatvora svojih propalih kultura.

To je ono o čemu povijest zapravo je: dijeljenje dobrih ideja i izgradnja dobrih civilizacija. One zajedno pružaju dobar život, što je krajnji cilj čovječanstva.

Nirmal Dass je bivši sveučilišni profesor specijaliziran za rani i kasni Srednji vijek. Njegova područja istraživanja su filozofija, povijest i drevni jezici. Napisao je nekoliko knjiga i aktivno se bavi književnim prijevodom.