WILLIAMS: Amerikanac prošlosti protiv Amerikanca sadašnjosti

Pošto sam nedavno proslavio svoj 82. rođendan, dio sam skupine od oko 50 milijuna Amerikanaca starijih od 65 godina. Oni koji su stariji od 90 godina, pohađali su školu tijekom 1930-ih. Moja dobna skupina pohađala je školu 1940-ih. ‘Baby Boomeri’, koji se približavaju svojim 70-ih godinama, pohađali su školu tijekom 1950-ih i ranih 60-ih.

Pokušajte postaviti ovo pitanje bilo kojem od tih 50 milijuna Amerikanaca: Sjećate li se bilo kakve rasprave o potrebi zapošljavanja naoružanih zaštitara koji bi štitili učenike i nastavnike od školskih pucnjava? Sjećate li se školskih policajaca kako patroliraju hodnicima? Koliko učenika je bilo ubijeno tijekom vašeg boravka u školi? Za mene i one druge Amerikance starije od 65 godina, razgovor o zapošljavanju naoružanih zaštitara i patroliranje policije po hodnicima škola smatrao bi se ludošću. Nije bilo razloga za tako nešto.

Koja je razlika između prošlih vremena i danas? Logika argumenta za one koji traže strože zakone kontrole oružja, u svijetlu nedavnih školskih pucnjava, jest da se nešto dogodilo s oružjem. Oružje se počelo ponašati loše i postalo je zlo. Samo oružje je problem. Posao nas starijih od 65 jest da ukažemo na činjenicu da je oružje bilo dostupnije i manje kontrolirano u proteklim vremenima, kada je bilo daleko manje zločina. Problem je u nečem drugom.

Oružje se nije promijenilo. Ljudi su se promijenili. Ponašanje mladih ljudi koje se danas prihvaća, nije se prihvaćalo u prošlim vremenima. Za nas starije od 65, napadi na učitelje nisu bili rutinski kao što su to danas u nekim gradovima. Na primjer, u Baltimoreu je 2010. godine u prosjeku napad doživjelo četiri nastavnika i članova osoblja svakog školskog dana, a više od 300 članova osoblja škole podnijelo je zahtjev za naknadu štete tijekom školske godine zbog ozljeda zadobivenih u pretrpljenim napadima ili sukobima na radnom mjestu. U Philadelphiji je 2010. godine napadnuto 690 nastavnika, a u petogodišnjem razdoblju nekih 4.000. U tim gradskim školama, prema Philadelphia Inquireru, “u prosjeku je 25 učenika, nastavnika ili članova ostalog osoblja bilo pretučeno, opljačkano, seksualno zlostavljano ili je bilo žrtvama ostalih nasilnih zločina na dnevnoj bazi. To ne uključuje na tisuće onih koji su bili iznuđivani, zlostavljani ili im se prijetilo tijekom školske godine.”

Pravni stručnjak sa Sveučilišta Yale, John Lott, tvrdi da nikad u povijesti ove zemlje dostupnost oružja nije bila toliko ograničena kao što je sada. Lott je izvijestio da su do 1960-ih, javne škole u New Yorku imale streljačke klubove. Učenici su svoje puške nosili ujutro u školu podzemnim željeznicama, a zatim ih predali svojim razrednicima ili nastavnicima tjelesnog — a to je bilo uglavnom iz razloga da se zadrže na jednoj lokaciji i maknu s puta. Puške su bile preuzete nakon škole za pucačke treninge. U ruralnim područjima Virginije postojala je duga tradicija lova ujutro prije škole, a ponekad su učenici pohranjivali svoje puške u prtljažnicima svojih automobila tijekom nastave, parkiranima na području škole.

Tijekom ranijih razdoblja, ljudi su jednostavno mogli ući u prodavaonicu i kupiti pušku. Kupovina puške ili pištolja preko kataloga — poput Sears-a, Roebuck & Co. — bila je jednostavna. Često su pokloni za 12. ili 14. rođendan bile sjajne 22-kalibarske puške, koje je dječak dobio od svog oca.

Ove činjenice iz naše povijesti trebale bi se suočiti s pitanjem: S većom dostupnosti oružja u prošlosti, zašto nije bilo ovakvog nasilja s kakvim se susrećemo danas, kada postoji puno veća ograničenja pristupa oružju? Postoji još jedan aspekt naše odgovornosti za zločin. Kad ubojica koristi bombu, kamion ili automobil kako bi ubio ljude, ne krivimo bombu, kamion ili automobil. Ne tražimo kontrolu nad instrumentom smrti. Izgleda da u potpunosti priznajemo da su takvi objekti neživi i nesposobni djelovati sami. Međutim, kad se ubojstvo izvrši vatrenim oružjem, pozivamo na kontrolu nad neživim instrumentom smrti — vatrenim oružjem. Osjećam miris skrivene agende protiv vatrenog oružja.

Walter E. Williams je profesor ekonomije na Sveučilištu George Mason.