DASS: Tragične nepromišljenosti Jordana Petersona

Nedavna knjiga Jordana Petersona — 12 Pravila za život: Protuotrov kaosu — je prepuna pogrešaka i dezinformacija.

Razmislite, na primjer, o ovome:

1. Peterson tvrdi da Yinyang simbolizira muško-žensku dualnost. Međutim, većina kineskih filozofa opovrgava tu tvrdnju, a samo Dong Zhongshu (oko 179–104 pr.n.e.), mrzovoljni ekscentrik, je govorio nešto slično. Umjesto toga, vrtložni obrazac opisuje estetski red (istinska briga kineske misli).

2. Petersonova jungianska objašnjenja mitova su izmišljotine, uključujući pogrešne prijevode jezika koje on ne zna (akadski, sanskrtski, biblijski hebrejski, grčki). Takve dezinformacije on naziva “drevnom mudrošću”.

3. Nedovoljno poznajući teologiju i povijest, Peterson nastavlja “objašnjavati” Bibliju, relativizirajući Boga i apsolutizirajući mišljenje. Na taj način, on pogrešno tumači Logos i bogohuljenjem prolazi kroz Stari zavjet i Evanđelja. Što se tiče povijesti, dovoljan je samo jedan primjer: Ne, Isus nije verzija egipatskog boga Osirisa. Ta glupost potječe od Geralda Masseya, čudaka iz 19. stoljeća, koji je lažirao dokaze kako bi dokazao svoju tvrdnju. Bez Petersonovog znanja, njegova teorija ima samo jednog drevnog saveznika, Pneumatomahije, koji su držali mišljenje da je Biblija trop i skup sretno oblikovanih nerazboritih interpretacija.

4. “Marksizam” (Petersonova fraza za postmodernizam, Marxa, frankfurtsku školu i feminizam) je veliki neprijatelj, koji navodno “uništava” Zapad. Neke od Petersonovih govornih točaka dolaze iz obmanjujuće knjige Stephena Hicksa (Explaining Postmodernism – Objašnjavanje postmodernizma). Ali Zapad ne uništava marksizam. Zapad pokušava ostati bez svojih korijena pomoću apostazije i apatije, koje Peterson promovira. Ako se Zapad vrati svojim korijenima (kršćanstvu), prosperirati će. Činjenica da marksisti mrze postmoderniste je nepoznata Petersonu. Također ne zna ništa o jakobinskim sljedbenicima Maximiliana Robespierra (democidi Lenjin, Staljin, Hitler, Mao, Pol Pot i Kimovi).

5. Peterson ne razlikuje filozofiju od kritičke teorije i na taj način može samo nabrajati imena (Rousseau, Heidegger, Dostojevski, Derrida, itd.) kako bi impresionirao druge.

6. Peterson naivno vjeruje da oznake “drevno”, “srednjovjekovno”, “renesansno” i “prosvjetiteljstvo” utjelovljuju civilizacijske promjene. Učenjaci su davno odbacili takve naznake, pošto povijest ideja ne pokazuje takve drastične promjene. Stoga, Petersonov evolucionarni koncept “napretka” i “promjene” na temelju tih oznaka je fikcija.

7. Petersonova “znanost” je iluzija. Njegov primjer s jastozima nije istinit, pošto serotonin ne djeluje isto na rakove i sisavce. Kao evolucijski psiholog, on je mitograf, koji nije zainteresiran u istinu već u upravljanje emocijama.

8. Peterson ne posjeduje formalnu logiku i čini kategorijske greške (previše za nabrojati). On brka jednu kategoriju s drugom, a zatim izvodi lažni, univerzalni zaključak. Na primjer, “drevna mudrost”, “marksizam” i tako dalje.

On “širi duh budalaština i pogrešaka”, riječima Jeana Racinea, jer utjelovljuje ono protiv čega se bori — on je postmodernist, udubljen u konceptualni relativizam (prema Hilary Putnam), u kojem objekt ima mnoštvo interpretacija jer ne može imati univerzalno značenje.

Stoga savjetuje da “… svaki od nas… iznosi istinu, na način kako je vidi” — jer ništa nije veće od samoga sebe: “… morate staviti jednu nogu na područje koje ste savladali i koje razumijete, a drugu na ono koje trenutačno istražujete i svladavate… To je mjesto na kojem je moguće naći smisao.”

Što se tiče činjenica, one “govore same za sebe… [jer postoji]… beskonačni broj tumačenja”. Stvarnost su dakle osjećaji, a ne ideje, a činjenice su fluidne.

Ide još gore. Camille Paglia ga naziva “najznačajnijim i najutjecajnijim kanadskim misliocom još od Marshalla McLuhana”. No, Peterson se ne slaže, jer on kaže da je razmišljanje precijenjeno: “Kada se egzistencija otkriva kao egzistencijalno nepodnošljiva, razmišljanje se urušava na samo sebe… trik je u zapažanju, a ne u razmišljanju.”

(Najbolje je ignorirati probleme u logici — kako “egzistencija” može biti “egzistencijalno nepodnošljiva”? To je još jedan petersonijanski trik — korištenje “filozofijanstva” kako bi zvučalo duboko, postmodernistička smicalica).

Dakle, Peterson želi da “primjetite”, a ne da “razmišljate”. Zađto? Pročitajte Pravilo 6: “Dovedite svoju kuću u red prije nego počnete kritizirati svijet”. Ovo je apatija: Brinite se za sebe; nemate ništa ponuditi svijetu. Vjerujete svojim osjećajima (primjećujući) — to je vaša “istina” kojom ćete “opravdati svoje jadno postojanje”.

Kao postmodernist, Peterson univerzalizira svoje osjećaje, misleći da njegov osobni Pakao uključuje cijeli svijet. On želi “nametnuti mit o materijalnoj savršenosti čovjeka”, riječima Whittakera Chambersa.

Henri de Lubac je jednom primijetio: “… bez Boga čovjek može samo organizirati svijet protiv čovjeka”. To je razlog svih democida, od Roberspierra nadalje. Peterson također želi organizirati svijet bez Boga, pokušavajući zamijeniti jedan oblik materijalnog savršenstva drugim (svojom jungianskom samospoznajom).

Peterson osuđuje “marksizam”, dok je istovremeno ovisan o marksističkoj logici, metodologiji i pretpostavkama (materijalizam) kako bi uspostavio vlastite “slomljene istine” (još jedan problem u logici — ako je istina slomljena, onda to nije istina).

Stalna tema njegove knjige je “unutarnji neprijatelj… arogantnog, statičnog, nepromjenjivog postojanja”. On se nada da će prevladati taj unutarnji Pakao korištenjem obmana (pogrešaka i dezinformacija) kao opijata, samo kako bi uspio proći kroz “bijedno postojanje”. To je razlog njegovog krivog učenja i njegovih dezinformacija, jer želi proizvesti umirujuću narativu kako bi napravio protutežu besmislenosti (patnji) koju materijalizam uvijek proizvodi. To je njegova strategija uspjeha na ovom svijetu (12 pravila).

Materijalizam nema vjeru, nadu ili ljubav. Stoga, Peterson nema protuotrov za kaos, jer je on sam kaos. U njegovoj strategiji uspjeha nema mjesta za Boga, za smisao, za istinu, za povijest, što je “daleko poželjnije nego čekati, beskrajno, za čarobni dolazak Godota”. “Godot” znači Krist. Postoji samo ‘ja’, vječito sam, koji pokušava preduhitriti patnju pomoću distrakcije (primjećivanjem). Kao evolucijski psiholog, može samo pokušati upravljati emocijama.

Još važnije pitanje je ovo: kako Peterson može ponuditi svoja “pravila”, kad ne može ponuditi kategorije za njihovu poslušnost? Ovo je konzekvencijalizam (prema Elizabeth Anscombe), koji razmontirava cijelu Petersonovu knjigu. Čovjek koji se pokorava čovjeku je tiranija.

“Istina je blistava manifestacija stvarnosti”, primijetila je Simone Weil. Budući da Peterson ne želi razmišljati, on ne može znati istinu i nikada neće moći poznavati stvarnost — što je razlog njegovih pogrešaka i dezinformacija. Dakle, kojim autoritetom on pretpostavlja da poučava? Oni koji su odabrali da ga slijede bi trebali odgovoriti na ovo pitanje.