BUCHANAN: Pozadina Trumpovog ogorčenja

Na G-7 summitu u Kanadi, predsjednik Donald Trump opisao je Ameriku kao “kasicu prasicu koju svi pljačkaju”.

Nakon što je napustio Quebec, njegov direktor za trgovinu i industrijsku politiku, Peter Navarro, dodao je nekoliko oproštajnih riječi za premijera Justina Trudeaua:

“Postoji posebno mjesto u paklu za bilo kojeg stranog čelnika koji se upušta u zlonamjernu diplomaciju s predsjednikom Donaldom J. Trumpom, a zatim mu još na odlasku pokušava zabiti nož u leđa… A to je… ono što je slabi, neiskreni Justin Trudeau učinio. I to dolazi izravo s Air Force One.”

U Singapuru, Trump je ponovno objavio tweet o toj “kasici prasici”:

“Zašto bih ja, kao predsjednik Sjedinjenih Država, dopustio zemljama da nastave s ogromnim trgovinskim viškovima, kao što to rade već desetljećima… (dok) SAD plaćaju sve troškove za NATO-štiteći mnoge od tih istih zemalja koje nas deru u trgovini?”

Da biste shvatili što pokreće Trumpa i objašnjava njegovu ogorčenost i ljutnju, ove primjedbe su dobar početak.

Naše elite vide Ameriku kao “neophodnu naciju”, najveću svjetsku silu, čija je zadaća braniti demokraciju, pružanje otpora diktatorima i agresorima i podupirati svjetski liberalni poredak.

Oni vide američko bogatstvo i moć kao sjajne alate koje im je podarila sudbina kako bi oblikovali budućnost planeta.

Trump vidi Ameriku kao naciju izmuženu od saveznika, koji se slobodno voze na leđima naših obrambenih napora baveći se trgovinskim praksama zahvaljujući kojima njihovi građani prosperiraju na američkom trošku.

Tamo gdje naše elite jedva čekaju da se igraju gospodara svemira, Trump vidi kao mjesta na kojima se svijet Amerikancima smije iza leđa, dok saveznici iskorištavaju našu velikodušnost i idealizam za vlastite nacionalne interese.

Brojke je nemoguće pobiti i teško ih je objasniti.

Prošle godine, EU je imala trgovački suficit od 151 milijardu dolara sa SAD-om, dok je Kina ostvarila višak od 376 milijardi dolara, najviši u povijesti. Svijet nam je prodao stvari za 796 milijardi dolara više nego smo mi prodali svijetu.

Nacija koja troši više nego što dobija od poreza i koja konzumira više robe proizvedene u inozemstvu nego što proizvodi za izvoz, iz godine u godinu, je nacija na putu prema dolje,

Na taj način imitiramo naše britanske rođake iz 19. stoljeća.

Trump shvaća da je takva situacija neodrživa. On nalazi snagu u činjenici da ga ljudi još uvijek podržavaju u namjeri da stavi Ameriku na prvo mjesto.

Ipak, suočava se s nekim ozbiljnim preprekama.

Koja je strategija da se trgovinski deficit od 796 milijardi dolara pretvori u suficit? Je li spreman nametnuti tarife i uvozne restrikcije koje su potrebne da se Amerika od nacije s najvećim trgovinskim deficitom u povijesti pretvori u naciju s trgovinskim viškom, kakva je bila do sredine 1970-ih?

Amerikanci doista snose najveći dio opterećenja obrane zemalja Zapada, borbe protiv terorista i radikalnih islamista s Bliskog istoka, te zaštite Južne Koreje i Japana.

Ali ako naši NATO i azijski saveznici odbiju povećati izdvajanja za obranu koje on traži, je li Trump stvarno voljan otkazati naše ugovorne obveze, okrenuti leđa našim ratnim jamstvima i dopustiti da se te zemlje same suočavaju s Rusijom i Kinom? Bi li mogao odrezati tu pupčanu vrpcu?

Ikeov državni tajnik, John Foster Dulles, govorio je o provođenju “bolne ponovne procjene” američkih obveza u obrani svojih NATO saveznika, ako oni nisu pridonijeli s više sredstava i vojnika.

Dulles je umro 1959, a ta se ponovna procjena, kojom se prijetilo pred 60 godina, nikada nije dogodila. Doista, nakon završetka Hladnog rata, naši NATO saveznici ponovno su smanjili svoja izdavanja za odbranu. Pa ipak, mi još uvijek subvencioniramo NATO u Europi, a od propasti Sovjetskog carstva dobili smo i nove saveznike.

Ako Europa odbije Trumpov zahtjev za investiranjem u obranu ili ukoliko prihvati tarife koje u potrebne Americi kako bi smanjila i obrisala svoj trgovinski deficit, što da radi u tom slučaju? Je li spreman na zatvaranje američkih baza i izvlačenju američkih trupa iz baltičkih republika, Poljske i Njemačke, i pusti Europljane da se sami suoče s Vladimirom Putinom i Rusijom?

To nije akademsko pitanje. To je neminovnost koja je bila jasna od trenutka kad je Trump izabran.

Obećao je pregovarati s Putinom i poboljšati odnose s Rusijom. Obećao je prisiliti naše NATO saveznike da više ulože u svoju obranu. Zakleo se da će izaći i držati se po strani u bliskoistočnim sukobima i početi smanjivati trgovinske deficite koje imamo sa svijetom.

I to je ono za što je Amerika dala svoj glas.

Danas, nakon 500 dana, suočava se sa zastrašujućom opozicijom kako bi obranio te definirajuće točke svoje kampanje, čak i unutar vlastite stranke.

Putin ostaje parija na Capitol Hillu. Naši saveznici odbacuju tarife koje je Trump nametnuo i prijete odmazdom. Republikanci slobodne trgovine odbacuju tarife koje bi mogle povećati troškove artikala koje američke kompanije izrađuju u inozemstvu, a zatim ih vraćaju natrag u Sjedinjene Države.

Odlučujuće bitke između trumpijanskog nacionalizma i globalizma ostaju ispred nas. Trumpovi najteži testovi tek predstoje.

A naš ogorčeni Predsjednik to osjeća.