WALSH: Pretvorili smo djetinjstvo u mentalnu bolest. I to uništava našu djecu.

Prema izvješću, došlo je do dramatičnog porasta dječje zlouporabe i dječjeg predoziranja ADHD (Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću) lijekovima. Slučajno sam vidio taj izvještaj dan nakon što sam pročitao još jednu studiju koja otkriva povećani rizik od pretilosti i dijabetesa kod djece koja uzimaju ADHD lijekove. Ovo nemojte miješati s nedavnim istraživanjem koje je pokazalo da se korištenje ADHD lijekova može povezati s krhkim kostima. Naravno, sve to treba dodati kakafoniji već poznatih nuspojava, uključujući nesanicu, razdražljivost, smanjenje apetita, depresiju i suicidalne misli.

Možda je to razlog zašto većina djece s ADHD dijagnozom razvija druge mentalne bolesti kad odrastu. Farmaceutske tvrtke navode ovaj potonji nalaz kao dokaz za biološku osnovu ADHD-a. Mislim da je to puno lakše vidjeti s farmakološkog stajališta kao dokaz misterioznog porasta u mentalnim bolestima diljem Amerike. Proizvođači lijekova i psihijatrijska industrija dosad su stavili na psihijatrijske lijekove gotovo 20 posto zemlje. Mnogi od tih lijekova uzrokuju suicidalne misli, anksioznost i depresiju. U međuvremenu, mnogi Amerikanci imaju suicidalne misli, anksioznost i depresiju. Ne moraš biti detektiv da bi ovdje primijetio mogući uzročni odnos.

Psihijatrijska industrija je počela katalogizirati i medikalizirati gotovo svako ljudsko ponašanje, emocije, sklonosti, iskušenja i karakterne osobine. Čini se, kao što su to mnogi vodeći stručnjaci za mentalno zdravlje upozorili, da uskoro više nitko u Americi neće biti smatran normalnim. Doista, pitate se gdje proizvođači lijekova i psihijatri nalaze primjere za “normalno” ponašanje, “normalne” mozgove i “normalne” emocije, uzimajući u obzir da se tako rijetko susreću s ponašanjem, mozgom ili emocijama koje smatraju normalnim.

Ali nigdje nije ta tendencija za medikalizaciju ljudskog stanja očiglednija ili opasnija nego kod djece. Kao što većina ljudi zna, došlo je do zapanjujućeg porasta ADHD dijagnoze tijekom posljednjih nekoliko godina. Negdje oko deset posto djece u ovoj zemlji obilježeno je ovim navodnim poremećajem, a oznaka se lijepi na sve mlađu i mlađu djecu. Danas nam govore da već djeca od tri godine mogu biti dijagnosticirana ADHD-om. Nove medicinske smjernice preporučuju psihijatrijske lijekove za djecu već od četiri godine ako su njihovi “simptomi” “iscrpljujući”. Trećina djece s ADHD-om dijagnosticirana je prije navršene šeste godine života. Liječnici uvjeravaju roditelje da su lijekovi sigurni i da neće uzrokovati dugotrajnu štetu. Ali, u najboljem slučaju, ne znamo je li to istina ili nije. Postoji mnogo razloga za vjerovanje da će lijekovi promijeniti mozak vašeg djeteta u godinama koje dolaze.

A na temelju čega smo poduzeli ovaj nevjerojatan korak, kao društvo, da do besvijesti drogiramo ono što se nekad smatralo uobičajenim (čak šarmantnim, čak ključnim) obilježjima djetinjstva? Uostalom, svaki iskusni roditelj će prepoznati popis “simptoma” kao najnormalnije karakteristike na svijetu:

• U konstantnom je pokretu
• Meškolji se i vrpolji
• Često radi neoprezne greške
• Često gubi stvari
• Čini se da ne sluša
• Lako je ometen
• Ne završava zadatke

Iskreno, više bih bio zabrinut za dijete koje ne pokazuje ove “simptome”. Dakle, kako možemo znati kad normalna ponašanja u djetinjstvu mogu biti manifestacije mentalne bolesti? Prilično je lako znati kad vaša jetra, bubrezi ili srce ne funkcioniraju kako treba. Ali s ADHD (i toliko drugih mentalnih bolesti), pedijatri i psihijatri tvrde da su identificirali kvar cijele ljudske osobe. Nije kontroverzno gledati bolesnu jetru i reći: “Jetra ne bi to trebala činiti”. Ali liječnici danas gledaju fizičku zdravu djecu i govore “Ova osoba u cijelosti ne bi trebala to činiti”.

Kako? Na temelju čega?

Pa, Nacionalni institut za mentalno zdravlje nudi trag (moje isticanje):

Ljudi koji su dijagnosticirani ADHD-om imaju kombinacije ovih simptoma:

-Previdjeti ili propustiti detalje, činiti neoprezne greške u školi, na poslu ili tijekom drugih aktivnosti
-Nemogućnost slijeđenja uputa, nemogućnost završavanja školske zadaće, zadataka ili dužnosti na radnom mjestu ili započinjati zadatke, ali brzo izgubiti fokus i lako zastraniti
-Izbjegavati ili ne voljeti zadatke koji zahtijevaju stalni mentalni napor, poput školske ili domaće zadaće, ili u slučaju tinejdžera ili odrasle osobe pripremanja izvješća, popunjavanja obrazaca ili pregledavanja dugih radova
-Gubljenje stvari neophodnih za izvršavanje zadatka ili aktivnosti, poput školskog pribora, olovki, knjiga, alata, novčanika, ključeva, papirologije, naočala i mobitela

Klinika Mayo opisuje na ovaj način:

Općenito, dijete ne bi smjelo primiti dijagnozu poremećaja pažnje i koncentracije (ADHD) osim ako osnovni simptomi ADHD-a nisu započeli rano u životu — prije navršene dvanaeste godine — i ne stvaraju značajne probleme kod kuće i u školi na trajnoj osnovi.

Prema medicinskoj zajednici, osobnost djeteta postaje bolesna u trenutku kada njegova osobnost postane smetnja njegovom školovanju. To je čudno, zar ne? Fizičke bolesti se ne ocjenjuju na taj način. Ako odete liječniku jer mislite da imate dijabetes, on vas neće pitati “Pa, uzrokuje li dijabetes probleme kod kuće ili u školi?” Dijabetes je dijabetes bez obzira na to koliko je to prikladno za vas ili one koji se nalaze oko vas. Dijabetes je dijabetes u školi. Dijabetes je dijabetes kod kuće. Dijabetes je dijabetes čak i kad ste sami u šumi. Ali ADHD možda nije ADHD u šumi. ADHD je ADHD samo kad predstavlja smetnju.

Ovaj dijagnostički kriterij je prilično neobičan, pogotovo zato što zagovornici ADHD lijekova tvrde da se taj poremećaj može locirati u mozgu. Ako može biti lociran u mozgu, čemu onda dijagnoza koja se temelji na anketi o osobnosti? Je li se itko ikada zaustavio kako bi postavio to pitanje?

Može biti istina da određene neurološke sličnosti možete naći među određenim ljudima s dijagnosticiranim ADHD-om. Također možete naći neurološke sličnosti među ljudima sličnih dispozicija kao što su to entuzijazam i altruizam. Možete naći neurološke sličnosti među optimistima i pesimistima. Ali to ne dokazuje da te sličnosti uzrokuju optimizam, ili entuzijazam, ili “hiperaktivnost” kod djece. Možete gledati sken mozga čovjeka koji tuguje za svojom mrtvom ženom i vidjeti kako se njegova bol odražava u mozgu. Možete također vidjeti njegovu sreću prilikom rođenja djeteta. Možete čak vidjeti mirnu, meditativnu radost koju nalazi u molitvi. Ali to ne dokazuje da kemijske reakcije u njegovom mozgu uzrokuju njegovu bol, njegovu radost, njegovu bliskost s Bogom. Znamo da je istina upravo suprotna. Njegov mozak je refleksija stvarnog uzroka. Nije sam uzrok.

Naravno, ako potpuno materijalistički gledate na ljudsku osobu — što, katastrofalno, mnogi psihijatri rade — onda morate vjerovati da sve što on osjeća, sve što on misli, sve njegove osobine, njegove karakteristike, njegove mane, njegovi grijesi, njegove želje, njegovi ciljevi, njegova ljubav, njegova radost, njegov očaj i tako dalje, su samo materijalni fenomeni. Um je u tom slučaju iluzija. Vi ste samo vaš mozak i ništa više. Ako, s druge strane, uzmete u obzir dušu i slobodnu volju i jedinstvenost svake ljudske osobe koju je stvorila Božanska Sila, postaje jasno da um postoji i da on vodi mozak u većoj mjeri nego što mozak vodi njega.

Ali čak i ako sve to ostavimo po strani — a ja stvarno ne vidim kako možemo to ostaviti po strani, jer ovaj problem kokoši i jajeta leži u samom srcu psihijatrijske industrije i svega onoga što mislimo o mentalnoj bolesti — ali čak i ako to učinimo i ako prihvatimo na trenutak da kemija mozga određuje sve o osobi, to još uvijek ne dokazuje da je bilo koja određena osobnost, poput ADHD osobnosti, poremećena. Drugim riječima, ne dokazuje da osoba ne bi trebala biti takva.

Mi smo odlučili da djeca ne bi trebala biti takva. Mi smo donijeli dekret s visoka, poput bogova, i potom krenuli kemijom ukloniti sva ona ljudska raspoloženja koja stoje na putu naših društvenih ciljeva. Ali to je subjektivno. I proizvoljno. I strašno. To nije znanstveno. To je filozofska prosudba. Stvarno loša filozofska prosudba.

Filozofski smo utvrdili da dijete ne bi trebalo uvijek biti poput djeteta. Ili barem da ne bi previše trebalo biti poput djeteta. (A tko odlučuje što se kvalificira kao previše? Koja znanost može odrediti da je neko iskazivanje osobine pretjerano? Tko povlači tu crtu? Kojim autoritetom?) Ja uzimam suprotan pogled. I imam čitav ljudski rod na svojoj strani, sve do otprilike prošlog stoljeća. Sve dok nisu svi, uključujući kršćane, odlučili usvojiti Freudov radikalni materijalistički pogled na ljudsku osobu. Sve dok nismo odlučili usvojiti poput Evanđelja doslovno sve što su nam proizvođači lijekova i psihijatri rekli o nama i našoj djeci.

Predajem ovaj kontra prijedlog: dijete bi trebalo biti dijete i ponašati se poput njega. Ako se škole ne mogu nositi s djecom bez da drogiraju na milijune njih, onda su škole te koje su poremećene. Prava bolest se može naći u obrazovnom sustavu koji zahtijeva od djece da, počevši od vrlo rane dobi, mirno sjede po sedam sati dnevno, pet dana tjedno, devet mjeseci godišnje i ponavljaju često beskorisne informacije u različitim oblicima, na listovima i u testovima. Dijete nije bolesno ako se bori s tim dosadnim, klaustrofobičnim okruženjem. Okruženje je bolesno. Mi smo bolesni jer očekujemo od djece da budu roboti. Dječji “ADHD” nije više krivica kemije mozga nego što je tuga žalosnog čovjeka krivica kemije mozga. Prirodno je osjećati se tužnim kad ti umre žena. Prirodno je osjećati dosadu, vrpoljiti se i biti nepažljiv kad si vezan lancem za stol i moraš raditi besmislen posao.

Drogiramo našu djecu jer su djeca. Napravili smo bolest od samog djetinjstva. Rezultat ove odluke je bio katastrofalan. I samo će se pogoršati ako se ne promijenimo.

Matt Walsh je pisac, govornik, autor i jedan od najutjecajnijih mladih pripadnika religijske desnice.