WILLIAMS: Slijepi na prave probleme

Već nekoliko desetljeća, nekolicina crnih učenjaka sugerira da je mišljenje koje drži mnogo crnih Amerikanaca u potpunosti pogrešno. Dr. Shelby Steele, učenjak s Hoover instituta na Sveučilištu Stanford, je rekao: “Umjesto da priznamo da je rasizam opao, mi (crnci) sve čvršće tvrdimo da je još uvijek živ i podmukliji nego ikad. Mi držimo rasu ispred sebe kako bi nas zaštitila od onoga što sami ne želimo vidjeti u sebi.”

Dr. John McWhorter, profesor komparativne književnosti i engleskog na Sveučilištu Columbia, žalio se da se “odgovori na sva pitanja sveopće crne zajednice vezana uz rasu temelje na viktimologiji, separatizmu i anti-intelektualizmu”, dodajući da “ta tri obrasca misli ometaju crni napredak u mnogo većem obimu nego je to rasizam; i disfunkcionalna središta gradova, korporativni stakleni stropovi i nedostatak obrazovanja će se tako dugo održati dok takav način razmišljanja ne nestane.”

1990-ih godina, profesor s Harvarda Orlando Patterson napisao je: “Amerika, iako još uvijek s manama što se tiče rasnih odnosa… je sada najmanje rasističko društvo na svijetu s većinskim bijelim stanovništvom; ima najbolje svjedočanstvo pravne zaštite manjina od bilo kojeg drugog društva, crnog ili bijelog; (i) nudi više mogućnosti većem broju crnih osoba od bilo kojeg drugog društva, uključujući i sva ona u Africi.”

Tijekom intervjua kojeg je u prosincu dao za Daily Caller, Steele je rekao da je anti-Amerikanizam, koji je započeo tijekom 60-ih godina i postao mainstream i vidljiv u crnoj zajednici, “srceparajući i tužan”. Činjenica da anti-Amerikanizam dominira crnom zajednicom bila je “porazna za crnu Ameriku, gdje nam je gore nego što je bilo za vrijeme segragacije u gotovo svim društveno-ekonomskim pokazateljima”.

Neki ljudi bi mogli izazvati Steelovu tvrdnju da je u mnogim pokazateljima crncima lošije nego u vrijeme segregacije. Može malo o brojkama? Još 1950-ih godina, postotak crnih osoba u kućanstvima koje su vodile žene iznosio je 18 posto. Danas 70 posto crne djece odrasta u kućanstvima s jednim roditeljem. Kasnih 1800-ih, postojala je tek neznatna razlika između obiteljske strukture crnaca i onih drugih etničkih skupina. U New York Cityju, na primjer 1925., 85 posto crnih kućanstava bilo je s dva roditelja. Prema Enciklopediji društvenih znanosti iz 1938., te je godine 11 posto crne djece rođeno od nevjenčanih majki. Danas taj postotak iznosi oko 75 posto. Od 1890. do 1940., vjenčan je bio nešto veći postotak crnih odraslih osoba od bijelih. Danas gotovo dvostruko više crnaca nikad nije bilo vjenčano nego je to slučaj s bijelcima. Poanta ovoga je da je crna obitelj bila snažnija prvih 100 godina nakon ukidanja ropstva nego što je to u drugih 100 godina.

Što je s tržištem rada? Na svakom popisu stanovništva od 1890. do 1954., crnci su bili jednako ili čak i više aktivni od bijelaca na tržištu rada. Tijekom tog ranijeg razdoblja, nezaposlenost mladih crnaca bila je otprilike ista kao i ona mladih bijelaca. Još 1900. godine, trajanje nezaposlenosti crnaca bilo je 15 posto kraće nego onog od bijelaca; danas je oko 30 posto duže. Bi li itko sugerirao da je u ranijim razdobljima bilo manje rasne diskriminacije?

Bijeli liberali i Demokratska stranka glavni su korisnici držanja crnaca u strahu, ljutitima, viktimiziranima i ogorčenima. Za njihov politički uspjeh i nastojanje da promijene našu naciju to je ključna stvar. Rasna harmonija bila bi katastrofalna za ljevičare, bilo da su to političari, akademski liberali ili ljudi u medijima. Što se tiče crnih političara i muljatorima u skupinama za građanska prava, Booker T. Washington je davno objasnio njihov cilj napisavši: “Postoji još jedna klasa obojenih ljudi koji se trude zadržati nevolje, nepravde i teškoće crnačke rase pred očima javnosti. Shvativši da mogu živjeti od njihovih problema, usvojili su uobičajenu naviku reklamiranja njihovih nepravdi — dijelom zato što žele suosjećanje, a dijelom zbog toga što se to isplati. Neki od tih ljudi ne žele da crnac izgubi svoje pritužbe jer ne žele izgubiti svoj posao.”

Walter E. Williams je profesor ekonomije na Sveučilištu George Mason.