WILLIAMS: Neke ideje o kojima vrijedi razmišljati

Siromaštvo nije tajna i može se lako izbjeći. Linija siromaštva, koju je Američki zavod za statistiku koristio 2016. za jednu osobu, bio je prihod od 12.486 dolara te godine. Za kućanstvo s dvije osobe to je iznosilo 16.072 dolara, a za kućanstvo s četiri osobe 24.755 dolara. Prelaženje tih pragova siromaštva prilično je jednostavno. Evo putokaza: Završite srednju školi; zaposlite se, bilo gdje; oženite se prije nego što imate djecu; i budite građanin koji poštuje zakon.

Možemo malo o brojkama? Osoba koja radi posao s minimalnom plaćom, godišnje će zaraditi 15.080 dolara. Za bračni par to će iznositi 30.160 dolara. Usput, prema Uredu za statistiku rada, minimalnu plaću dobilo je manje od 4 posto radnika po satu 2016. godine. To znači da je 96 posto radnika zaradilo više od minimalne plaće. Ne iznenađuje činjenica da je među crnim i bijelim bračnim parovima, stopa siromaštva jednoznamenkasti broj. Većina siromaštva je u kućanstvima koje vode žene.

Kampanja socijalističkog senatora Bernieja Sandersa privukla je priličnu pažnju milenijalaca. Ti mladi ljudi drže socijalizam superiornijim kapitalizmu slobodnog tržišta. Kapitalizam ne stoji dobro na anketama popularnosti, usprkos činjenici da je eliminirao mnoge od najgorih problema čovječanstva, poput pošasti, velikih gladi i siromaštva. Jedan od razloga je taj što se kapitalizam uvijek uspoređuje a nepostojećim, neizvedivim utopijama socijalizma i komunizma. Bilo koji zemaljski sustav, u usporedbi s utopijom, neće proći dobro. Doista, socijalizam zvuči dobro, ali kad se prakticira dovodi do katastrofe. Te katastrofe su doživjele zemlje poput Sovjetskog Saveza, Kine, većine afričkih nacija te, naposljetku, Venezuele. Kada se spomenu ove katastrofe, opravdanje je neadekvatnost socijalističkih lidera, a ne samog socijalizma. Za običnu osobu, kapitalizam slobodnog tržišta, sa svim svojim manama, je superioran svakom sustavu stvorenom za rješavanje naših svakodnevnih potreba i želja.

Evo nekoliko pitanja: Da li djelo koje je jasno nemoralno kad se radi privatno, postaje moralno kad se radi kolektivno? Da li se moralnost može utvrditi na legalnosti ili većinskom konsenzusu? Prije nego što odgovorite, uzmite u obzir da je ropstvo bilo legalno; južnoafrički apartheid je bio legalan; grozne staljinističke, nacističke i maoističke čistke bile su legalne. Jasno, činjenica legalnosti ili većinskog konsenzusa ne može utvrditi moralnost.

Možete postaviti pitanje: “Ako ste tako pametni, Williams, što utvrđuje moralnost?” Na to je lako odgovoriti, a vi mi recite kad napravim pogrešan korak. Moja početna pretpostavka je da smo vlasnici sebe samih. Vi ste vaše privatno vlasništvo, a ja sam svoje. Samovlasništvo otkriva što je moralno i nemoralno. Silovanje je nemoralno jer narušuje privatnu imovinu. Takvo je i ubojstvo i bilo koja druga inicijacija nasilja. Većina ljudi vjerojatno se slaže sa mnom da je silovanje i ubojstvo nemoralno, ali što je s krađom? Neki Amerikanci imaju problema pri odlučivanju je li krađa moralna ili nemoralna.

Prvo definirajmo krađu. Prilično dobra radna definicija krađe je uzimanje imovine silom i davanje te imovine osobi kojoj ona ne pripada. Većina Amerikanaca smatra da je OK, tako dugo dok to radi vlada. Mi smatramo da je OK za Kongres da uzima zaradu jednog Amerikanca i daje je drugom Amerikancu u obliku poljoprivrednih subvencija, sanacije poduzeća, potpora za visoko obrazovanje, markica za hranu, socijalne skrbi i ostalih sličnih aktivnosti koje iznose najmanje dvije trećine saveznog budžeta. Ako bih ja uzeo vašu zaradu i dao je siromašnoj osobi, išao bih u zatvor. Ako kongresmen učini istu stvar, on je hvaljen.

Ljudi vole imati moćnu vladu. Sasvim prirodno, velika, moćna vlada privlači k sebi ljude s napuhnutim egom, ljude koji misle da znaju više od svih drugih i koji malo oklijevaju kad treba prinuditi svog bližnjeg. Nobelov laureat Friedrich Hayek objasnio je zašto je vlada ispunjena korupcijom: “U vladi, šljam se izdiže na vrh.”

Walter E. Williams je profesor ekonomije na Sveučilištu George Mason.