BOIS: Dani velikih filmova prohujali su s vihorom

Jednom davno, film je istovremeno mogao biti popularan u kulturi i osvojiti Oscar za najbolji film. Na um padaju filmovi poput “Titanica”, “Hrabrog srca”, “Ben-Hura”, “Forrest Gumpa” i “Kuma”.

A to su samo pobjednici. Osim njih, postoji cijela arhiva popularnih filmova koji su uživali privilegiju kao vlasnici nominacija za najbolji film, od kojih su neki čak nadmašili ostavštine pobjednika. “Ratovi zvijezda” (i “Bliski susreti treće vrste” – op. a.) izgubili su od “Annie Hall”. “Otimači izgubljenog kovčega” izgubili su od “Vatrenih kočija”. “E.T.” izgubio je od “Gandhija”. “Pakleni šund” (i “Iskupljenje u Shawshanku” – op. a.) izgubio je od “Forrest Gumpa”. I lista se nastavlja.

1939. godine, tri nominirana filma postali su instant klasici: “Mr. Smith ide u Washington”, “Čarobnjak iz Oza” i “Prohujalo s vihorom”. Međutim, 2018., jaz između popularnih i kvalitetnih filmova toliko se neizmjerno proširio da je Akademija filmske umjetnosti i znanosti (AMPAS) sada uvela sasvim novu kategoriju koja uključuje “Najbolji popularni film”.

U službenoj priopćenju u srjedu, AMPAS je izjavio kako će Oscari očistiti kuću za slijedeću godinu i dodati nekoliko izmjena u show. Te izmjene uključuju kraće vrijeme prikazivanja, emitiranje na raniji datum te novu kategoriju.

Nikakvi detalji nisu dani o parametrima koji će odlučivati o nominacijama za “Najbolji popularni film”. Uspjeh na kino blagajnama? Anketa publike? Opći entuzijazam? Akademija je samo navela da će te stvari specificirati kasnijeg datuma.

Hollywood je došao do ovog mizernog trenutka iz jednog razloga: FILMOVI.SU.EMOCIONALNE.PUSTINJE.

Pogledajmo na očitim primjerima. Je li može netko, još od 2006. kada je Scorseseov “Pokojni” uzeo kući Oscara za najbolji film, imenovati jedan jedini film kojeg su opetovano gledali? Onu vrstu filma koji drži pozornost od početka do kraja, jednom u svakih nekoliko godina? Već mogu pogoditi: svi filmovi Christophera Nolana i možda par od Quentina Tarantina ili Davida Finchera ili Davida O. Russella, od kojih su svi ušli u filmsku industriju ranih ili kasnih 90-tih godina, prije nego što se industrija prebacila na franšizni poslovni model.

Je li itko zapravo pogledao drugi put dobitnike za najbolji film poput “Umjetnika” iz 2011? Ili “Argo” iz 2012? Ili “Spotlight” iz 2015.? A što je s filovima koju su izgubili? “Teorija svega”, bilo tko? “Ona”, bilo tko? “La La Land”, bilo tko?

Jesu li ljudi uopće čuli za filmove koje sam upravo spomenuo.

S druge strane, ljetni blockbusteri nisu prošli puno bolje. Naravno, rezultati na kino blagajnama Marvelovih i Disneyjevih filmova nastavljaju rušiti rekorde, ali ukupna prodaja je pala, što je samo povećalo cijene ulaznica. Novac je možda tu, ali publika se nastavlja smanjivati. Zašto? Jer filmovi više ne izazivaju emocionalnu katarzu.

Dok Marvelovi filmovi svakako očaravaju osjetila tih 2-plus sati, malo ljudi može tvrditi da nakon odlaska s Marvelovog filma doživljava isto emocionalno ushićenje kao kod filmova poput “Otimača izgubljenog kovčega”. Još jači argument mogao bi se napraviti s nastavcima “Ratova zvijezda”. DC je gotovo uništio svoj brend sa svojom “Ligom pravde”.

Ono što razlikuje te filmove od, recimo, “Terminatora” ili čak “Viteza tame” je to što manje sliče filmovima, a više glorificiranim televizijskim serijama. Poanta svega: oni jednostavno ne vode do smislenog klimaksa. Ne postoji nikakva neizvjesnost, jer već znamo da će Spiderman ili Iron Man ili Black Panther nadvladati svoje neprijatelje bez obzira koliko velika neizvjesnost bila. Poput bilo koje televizijske serije, instinktivno znamo da će epizoda slijedeći tjedan ponovno postaviti svemir kako treba.

S izuzetkom Christophera Nolana i Ryana Cooglera, redatelji tih filmova također ne nude jedinstvenu viziju. U svakom klasiku, imate osjećaj da su redatelji pažljivo oblikovali nešto za svoju publika kako bi uživala. Imate osjećaj da je Spielberg doista žeio snimiti “Ralje” ili da je James Cameron doista želio snimiti “Titanic” ili da je Peter Jackson doista želio snimiti “Gospodara Prstenova”. Takav doživljaj ne možemo iskusiti kod modernih blockbustera.

Ima li stvarno bilo kakve razlike u kvalitetu između nastavaka “Ratova zvijezda”, Marvelovih filmova i “Jurskog svijeta”? Kao proizvodi izvršnih odbora, oni izgledaju isto, osjećaju se isto i zvuče isto. Neki su možda malo zabavniji od drugih, ali niti jedan od njih se zapravo ne uzdiže iznad puke vožnje zabavnim parkom.

Filmovi koji su pričali velike priče danas su postali manjina. Nadmašeni su sa dva sve ohrabrenija tabora za stvaranje filma: besramnim komercijalizmom i političkom propagandom. Blockbusteri su ovi prvi, a mamci za Oscare ovi potonji.

Ako će Hollywood nastaviti ići ovim putem odlaganja originalnih zamisli i scenarija, ubijanja srednjebudžetnih filmova i brkanja ideoloških agenda s dramskom napetošću, publika će se nastaviti osipat, a dani kada su se Amerikanci okupljali u znak zahvalnosti jedinstvenoj kulturnoj manifestaciji prohujati će s vihorom. Rob Lowe ima posljednju riječ: