SHAPIRO: Gdje socijalna pravda i #MeToo zakazuju

Živimo u vrijeme “socijalne pravde”.

Pod pojmom “socijalne pravde”, ljudi obično misle na kompletan skup ljevičarskih političkih prioriteta. Ali sama fraza je opasna i protumoralna — pravda ne zahtijeva modificiranje. Pravda je po prirodi individualna — kažnjavamo one koji su krivi, a ne one koji su nedužni; ne kažnjavamo djecu za grijehove njihovih roditelja. No, socijalna pravda sugerira da bi društvenom kontekstu trebali dopustiti da informira je li rezultat pravedan. Prema tome, krivca, koji je član povijesno viktimizirane skupine, treba osloboditi krivnje; nevinu osobu iz povijesno moćne skupine trebalo bi kazniti kako bi se osigurala odšteta za povijesne nepravde.

Judaizam u osnovi odbacuje ovu ideju. U Levitskom zakoniku, Tora navodi: “Nemojte izopačiti pravdu; nemojte pokazivati pristranost siromašnima ili favorizirati velike, nego pravedno sudite svojim bližnjima”. Prirodno je da pretpostavljamo kako postoji veća vjerojatnost da se bogatiji izvuku izopačivanjem pravde, ali Tora nas podsjeća da će nas naše prirodne simpatije vrlo vjerojatno jednako nagnati da izopačimo pravdu u korist nekog manje sretnog. Kao što stari pravni aforizam glasi, teški slučajevi čine loš zakon — ako slijedimo naša srca, gotovo neizbježno postižemo nepravdu.

Sve ovo iskrsnulo je ovaj tjedan zahvaljujući kontroverzi oko Asije Argento, jedne od vodećih ikona #MeToo pokreta. Argento je javno optužila mega-producenta Harveya Weinsteina za silovanje prije samo nekoliko mjeseci; sada ispada da je Argento, koja je poticala “žene posvuda” da imaju “hrabrosti podijeliti svoje najbolnije osobne traume s javnošću”, navodno je seksualno zlostavljala 17-godišnjeg dječaka još 2013. godine. Prema New York Timesu, bivši dječji glumac Jimmy Bennett tvrdi da ga je Argento pozvala u hotelsku sobu i seksualno napastovala kad je imao 17 godina, a ona 37. Dob pristanka u Kaliforniji je 18 godina. Dokumenti koje je pregledao Times uključivali su selfie koji prikazuje njih dvoje u krevetu s datumom 9. svibnja 2013.

Argenitino navodno loše ponašanje, naravno, ne potkopava njezine tvrdnje protiv Weinsteina. Kao što se ispostavlja, u Hollywoodu više od jedne osobe može biti odvratno u danom trenutku. Ali reakcija je ta koja je bila indikativna. Rose McGowan, još jedno lice #MeToo pokreta, objavila je tweet: “Nitko od nas ne zna istinu situacije i sigurna sam da će se više toga otkriti. Budite nježni”. Sve to bi bilo u redu, osim što je Gowan, kao i mnogi drugi u #MeToo pokretu, sugerirala da je optužba jednaka osudi. Još u siječnju, tweetala je: “Vjerujte ženama”, a u studenom: “Vrlo je jednostavno, svi koji su radili s poznatim predatorima moraju napraviti 3 jednostavne stvari. 1) Vjerovati preživjelima 2) Ispričati se što ste stavili svoje karijere i novčanike ispred onog što je ispravno 3) Nabavite kralježnicu i prijavite. Ako ne napravite te stvari, vi ste još uvijek moralne kukavice. #ROSEARMY.”

Sada, ovo je problem. Mora postojati standard pomoću kojega možemo prosuditi javne optužbe za seksualno zlostavljanje. Taj standard bi trebao zahtijevati neke dokaze, bez obzira na navodnu žrtvu; trebao bi barem zahtijevati pažljivo vaganje samih navoda. Umjesto toga, gotovo godinu dana smo pričali da moramo doslovno vjerovati svim optužbama, uglavnom zbog toga što su mnoge žene bile nepravedno igornirane u prošlosti. Ali prošli grijesi ne opravdavaju sadašnje, niti trenutačne vrline daju oprost prošlim grijesima. McGowan bi trebala držati Argento na istim standardima kao što to čini i s drugima, bez obzira na to je li Argeno žena ili #MeToo ikona.

Nažalost, imamo tendenciju da to ne činimo. Svi mi pokušavamo pružiti vjerodostojnost onima koje volimo i zanemarujemo vjerodostojnost onima koje ne volimo. Ako smo obožavatelji Donalda Trumpa, branimo ga od optužbi za zlostavljanje žena; ako smo demokrati, branimo Keith Ellisona protiv istih. U stvarnosti, morali bi se držati istih standarda za sve. To je ono što moralnost zahtijeva. A to je i ono što pravda zahtijeva, čak i ako socijalna pravda sugerira drugačije.