GOLDBERG: Liberalizam, konzervatizam i kraj povijesti

Kao dio proslave 175-godišnjice svojeg postojanja, The Economist je objavio vrlo interesantan i uglavnom vrlo dobar esej u obranu liberalizma (one vrste u svrhu kojeg je The Economist i osnovan kako bi ga promovirao i branio). U njemu piše:

The Economist je, naravno, baziran u Engleskoj. A budući da smo, kako je to Churchill rekao, razdvojeni zajedničkim jezikom, konotacije mnogih njihovih riječi malo se razlikuju od naših. Oni također govore globalnoj publici, a u mnogim zemljama, “liberal” ne treba modifikator “klasični” ili čak “neo”. Stoga nemam snažnih prigovora što se tog dijela tiče. Doista, kad se liberalizam prvi puta pojavio u Britaniji i Europi, njegov glavni protivnik bio je konzervatizam. Oni koji su željeli sačuvati vladavinu prijestolja i oltara suprotstavljali su se ovoj novoj ideji nazvanoj “liberalizam”. Evo kako je to Friedrich Hayek opisao u svom eseju “Zašto nisam konzervativac”:

Nakon uzdizanja socijalizma i povlačenja monarhističke i klerikalne vladavine, liberalizam je zapravo postao novi konzervatizam u tome što je preuzeo plašt statusa quo. A to je mjesto na kojem cjepidlačim s Economistovim povlačenjem crte, barem što se američke publike tiče. Kao što sam nedavno razgovarao na mojem podcastu s Hayekovim učenjakom Peterom Boettkeom, Hayekov liberalizam nije bio nedosljedan američkom konzervatizmu. Navedeni citat se nastavlja:

Dakle, kad The Economist kaže da se liberali razlikuju od konzervativaca jer liberali “tvrde da aristokracija i hijerarhija, zapravo sve vrste koncentracije moći, postaju s vremenom izvorom ugnjetavanja”, osjećam da moram reći: “You talkin’ to me?” jer se u potpunosti slažem s tim.

U svom nedavnom ne-suptilnom napadu na mene (odgovorio sam u najnovijem Goldberg File-u), R.R. Reno sipa prezir prema mojoj tvrdnji da se nalazimo na “kraju povijesti” i užasnut je mojom tvrdnjom da je bilo kakav uzmak od liberalizma reakcionaran. Ali Reno ne obraća pozornost na kontekst te tvrdnje. Moja poanta je bila da ako uzmete u obzir temeljne principe liberalizma — da smo svi jednaki u očima Boga i vlade, da posjedujemo neotuđiva prava, da autoritet vlade proizlazi iz suglasnosti onih kojima vlada, itd. — tada svaki pokret koji se udaljuje od tih principa nije korak naprijed, već korak unazad. A, kao što naširoko argumentiram u svojoj knjizi, svaki argument ili pokret koji tvrdi da možemo jednostavno preskočiti ovu dogmu je znak civilizacijske korupcije. Evo kako je to Calvin Coolidge opisao u svom govoru na Dan nezavisnosti:

U Americi, ovaj fundamentalno liberalni pogled je također fundamentalno konzervativni. Liberalizam Hayeka i The Economista nije fundamentalno u suprotnosti s konzervatizmom Burkea ili Coolidgea, od kojih su oba zagovornici reforme. On ostavlja dovoljno mjesta za sve vrste argumenata o tome što vlada može ili ne može učiniti kako bi poboljšala živote svojih ljudi i koja bi trebala biti odgovarajuća uloga religije. No, on onemogućuje, trajno, bilo kakav kompromis u vezi ovih prijedloga. Reno i ostali mogu ismijavati, The Economist može zanemariti američki konzervatizam, no ja vjerujem da Coolidgeova vizija nije bila samo ispravna, već da leži u samom srcu konzervativnog projekta. I, što se mene tiče, ako se ne slažete s time, vi ste doista reakcionarni.